„Kada je Udba pustila Skana sa Golog otoka“, nastavih sutradan da pripovedam, „jedan službenik ga je upitao kuda tačno namerava da ode. Ne znam šta mu je on odgovorio, ni da li je odabrao neku od zemalja nepoželjnih za jugoslovenski režim. Činjenica je da se naš čovek našao na istom mestu gde je bio pre hapšenja: u Rijeci. Ali u mnogo lošijim uslovima u odnosu na one u kojima je živeo, čak i kao begunac, do jula 1939.“


„U pesmi o Otoku zla, Skano je samog sebe tokom boravka u Rijeci opisao dvema groznim rečima: živi leš. Niz godina kasnije, ispričaće Boneli nešto što ima više veze s politikom, ali je podjednako tragično. U Bonelijevoj knjizi postoji epitaf koji je Andrea smislio: 'U Španiji, u francuskim logorima, u Ventotenu bili smo poraženi, ali nikada se nismo osetili kao gubitnici. Osećali smo se kao moralni pobednici. Na Golom otoku, pak, bili smo gubitnici. I osećali smo se kao gubitnici, potpuno i bespovratno'.“

„Bilo je prošlo više od tri godine od trenutka hapšenja, a Skanov politički i egzistencijalni bilans bio je tragičan. Negde polovinom 1953. nekadašnji mladić iz Galure, napunivši četrdeset i jednu godinu, bio je ničiji nesrećni sin. Osmotrimo ga izbliza. Bio je bivši zarobljenik. Udba ga je stalno nadgledala. Drugovi iz Italije su mu okrenuli leđa. Bio je fizički i duševno napaćen tokom tri protekle godine provedene na kiši krvi na Golom otoku. Bio je bez posla. Bez kuće. Bez novca. Bez rođaka, prijatelja, žene koja bi mu pomogla. Čak i bez odela, osim onog poderanog koje je nosio, a to je bilo tek nekoliko dronja koje su užasno smrdele na Goli otok.“

„Sve u svemu, Skana su svi napustili. S jednim jedinim kecom u rukavu: političkom verom, verom u komunizam. Ali ne u Titov loši komunizam, nego u onaj dobri komunizam druga Staljina i njegovog Sovjetskog Saveza.“

„Na Skanovu nesreću, i ne samo njegovu“, primetio je Pastorino, „Staljin je umro baš u to vreme.“

„Da, podsetimo se datuma: petog marta 1953, u sedamdeset četvrtoj godini. Njegova smrt označila je početak kraja veličanstvene, ali i krvave i užasne epohe, koja je milione protivnika komunizma koštala života, a i komuniste koji nisu odgovarali Staljinu. Naravno, svako može da prigovori da bez njega demokratski zapad ne bi nikad pobedio Hitlerov i Musolinijev smrtni izazov. Ali taj neko će uvek naići na nekog drugog ko će njemu prigovoriti: u redu, ali po kojoj ceni?“

„Odmah nakon Staljinove smrti urušila se odlučujuća tvrđava staljinizma. Govorim o Lavrentiju Beriju, onome koji je izmislio logore. Njihov nestanak sa svetske scene doveo je do niza dubokih promena u komunističkom svetu, koje će se odraziti i na Skanov život i na život njegovih drugova još uvek u nekim jugoslovenskim zatvorima.“

„Ne znam kako je Skano reagovao na Staljinovu smrt i koliko je zbog nje patio. Mislim da je izgubio boga na zemlji, velikog oca u čije ime se i on dosta borio i istrpeo nebrojene muke. Ali izvesno je da se iste te 1953. naš Andrea hvatao u koštac s gomilom ličnih jada, što je bila pravo pravcato egzistencijalno vanredno stanje. Štaviše, to je bio još jedan pakao u kojem se nije nazirala nijedna prijateljska ruka.“

„Da li postoji neko svedočanstvo o tom periodu Skanovog života?“ upita profesor Pastorino.

„Da, barem jedno. U pitanju je svedočanstvo hrvatskog pesnika Zemljara, sa kojim smo se već susreli. Kao što se verovatno sećate, i on je bio deportovan na Goli otok i izvesno vreme je živeo u istoj baraci sa Skanom. Ponovo su se videli u Rijeci, polovinom 1953.“

„Skano je čekao pasoš i vizu koji mu nikako nisu stizali. I živeo je kao klošar, kako bismo se danas izrazili. Udba je sve sprečavala da mu daju posao. Niti je mogao da prosi, da moli za novac po riječkim ulicama, jer bi ga policija onda opet uhapsila.“

„Zemljar je potom ostavio ovaj Skanov prikaz koji nalazimo u Skotijevoj knjizi: 'Spavao je po kućnim ulazima i stepenicama. Trpeo je gled i hladnoću kao na Golom otoku. Jedino su mu riječke prostitutke pomagale da preživi. Skano je za njih govorio: to su najhumanije žene na svetu'!“

„Zar je tad bilo prostitutki u Rijeci?“ začudio se Pastorino. „Negde sam pročitao da ih je nova Jugoslavija, nazovimo je tako, sklonila sa ulica…“

„To sam i ja pročitao, u dobroj knjizi Luiđija Luzentija koja se zove 'Na pragu Gorice. Priča o Italijanu u Istri u vreme hladnog rata', a objavila ju je 1998. izdavačka kuća Edicioni Komedit iz Milana. U tom radu, koji je zapravo Skotijeva biografija, postoji pasus koji govori o prostitutkama kojih u Rijeci, gradu na moru i s lukom, nije nedostajalo. Pročitaću vam ga, s upozorenjem da je reč o 1948.“

„Luzenti ovako pripoveda. 'U Klubu pomoraca, jedinom lokalu otvorenom za strance, i u Beloj sali, jedinom mestu za ples i noćna druženja, sretale su se malobrojne riječke prostitutke. Vlast je zatvorila tri ili četiri bordela u Starom gradu i poslala je devojke da rade u fabrici ambalaže u Industrijskoj ulici. Od tada, to je postala fabrika kurvi, tako su je zvali. Ali nostalgičarke su i dalje radile svoj posao krišom.“

„Nakon nekoliko meseci tog bednog života“, nastavih, „Skano je konačno pronašao posao. Ali robovski posao. Kao lakirer koji je nanosio antikorozivni sloj na potpalublje brodova koji su bili na popravci ili su sastavljani na riječkom brodogradilištu 'Treći maj'. Taj zanat je bio zaista za bivše zarobljenike, ne samo zato što je bio jadno plaćen. Napor je bio životinjski, a opasnost ogromna. Pre svega zbog otrovnih gasova kojim bi ti zatvoreni prostori brzo postali zasićeni, a leti su bili i užareni pod suncem.“

„Skano je ispričao Zemljaru da su se lakireri smenjivali svakih deset minuta. Deset minuta bi se unutra nanosio minijum na limove, a onda bi se izlazilo na svež vazduh deset minuta, pa onda opet unutra. Taj zanat je mogao da satre bilo koga, a kamoli Skana koji je proveo tri godine na Golom otoku i patio je od plućnog emfizema, koji je zaradio kao uspomenu na Španski građanski rat.“

„Stari, dobri mladić iz Galure konačno je shvatio da je pao u kandže zloj sudbi i da se trista jada na njega obrušilo. Ali sreća je jednog dana na njegov put, u nekoj riječkoj ulici, navela Hrvaticu, prijateljicu porodice Pirc, to jest, Bonelijevih tasta i tašte koji su ostali u Hrvatskoj.“

„Gospođa je videla da je doveden do očaja i ispričala Pircovima o Skanu i stanju u kojem ga je zatekla. Pircovi su joj dali Bonelijevu adresu u Milanu. I ta žena ju je odnela Skanu kojeg su svi napustili, rekavši mu: 'Boneli je častan čovek. Pišite mu i neće vas ostaviti na cedilu'.“

„Poznat nam je tek poneki deo Skanovog pisma Boneliju. Mislim da se original nalazi u arhivu koji sadrži sve spise našeg riječkog čoveka, kako sam ga nazvao. Ali Bonelijev arhiv, koji je smešten u arhivi Instituta za otpor u Trstu, za sada ne može da se pregleda, treba da prođe još vremena. No, u svojim memoarima zapisao je jedan njegov deo koji je dovoljan da shvatimo dve stvari. Prvo, kao što smo videli, je to kako je živeo Skano po izlasku iz logora. Drugo, koja je bila najveća muka koja ga je pritiskala.“

„Skano je pisao da je, pošto je konačno sišao s ringišpila okrutnosti na Golom otoku, završio kao gubavac, samo s odećom koju je imao na sebi, doveden do izgladnelosti i primoran da spava na klupama. Ali njegova prava tragedija je bila nešto drugo: osetio se napuštenim od svih i odbačenim od sopstvenih drugova.“

„Zašto se Skano osećao odbačenim?“, upita Pastorino. „Da nije možda odmah po odlasku sa Golog otoka pokušao da uspostavi kontakt sa Komunističkom partijom Italije u Tortoni i nije uspeo?“

„Da, mislim da se to desilo. A nije uspeo iz uobičajenog, apsurdnog razloga: komunistički rukovodioci, svi osim Sile, i dalje su ga smatrali izdajnikom zbog stare dopisnice poslate iz logora na Golom otoku.“

„Ono što pouzdano znam“, rekoh profesoru Pastorinu, „je da se Skano vratio u Italiju 16. jula 1954. Sudski dokument potvrđuje da je prešao granicu na prelazu Monfalkone. Pretpostavljam da je imao regularan pasoš, zato što je, kako kaže taj izvor, prepoznat i prijavljen zbog ilegalnog napuštanja zemlje sedam godina ranije, 1947, nakon bega iz Tortone.“

Bežeći od strahota Golog otoka, napustivši Jugoslaviju, sada je trebalo da reši dva nova rebusa. Prvi je bila presuda suda u Tortoni zbog ilegalnog posedovanja oružja. Presuda je glasila na tri godine i šest meseci zatvora. Sud je doneo presudu dugo nakon samog događaja, tek 2. maja 1952.“

„Presuda je glasila da Skano mora odmah da bude uhapšen. To je bilo samo slovo na papiru, koje nam govori i o ironiji istorije. Tog dana je, naime, Skano već bio uhapšen, ali ga nije uhapsila istalijanska policija, nego jugoslovenska Udba. Godinu i šest meseci pre toga stigao je na Goli otok.“

„Drugi rebus ga je još više mučio. Znamo o čemu se radi: politička osuda zbog navodne izdaje, pošto je smatrano da je prešao u redove Titovih pobornika. To je dovelo i do oduzimanja članske karte KPI. Kazna, koju je Skano smatrao za duboko nepravednu. Više od bilo čega, želeo je da bude rehabilitovan i primljen u jedinu, zajedničku porodicu koju je imao, partiju. Zbog nje je sve žrtvovao, privatni život, slobodu pod kišom krvi na Golom otoku.“

„Nesretni Skano, nikada nije imao mira!“ uzviknu Pastorino. „Tek što je oživeo, umesto da uživa u slobodi, naišao je na novu bitku, ovoga puta u sopstvenoj kući, u Crvenoj kući!“

„Pomalo retorički, ali je vaš opis bezgrešan“, prokomentarisah. „Da bi se shvatilo koliko je sve bilo ozbiljno, treba reći da je ovu bitku morao da vodi iz ilegale. Ponovo je bio begunac.“

„Kao ilegalac? Šta to znači?“ zapita začuđeno profesor.

„Znači kao ilegalac. Po povratku u Italiju, Skano nije otišao u Tortunu, niti se predao vlastima. Uostalom, zašto bi se vratio u zatvor, makar u italijanski, koji je sigurno bio mekši nego jugoslovenski? Prošao je granicu, gde verovatno nisu znali da je za njim izdat nalog za hapšenje. Bolje da ne rizikuje, nego da se smesti u nekom drugom gradu. Gradu gde je mogao da računa na stare, partizanske, prijatelje. Naravno, Đenovi.“

„Priča koja sledi bazirana je na izvoru koji malo ljudi poznaje. Radi se o sećanjima koja mi je dao beležnik Kazadei radi rekonstrukcije događaja u Đenovi, u prvim mesecima Pokreta otpora. Autor je Đovani Batista Lazanja, komunista, partizanski komandant, nakon rata advokat, sigurno znate o kome se radi.“

„Reći ću vam da je Skano bio u bekstvu skoro deset meseci Sve vreme je proveo u Đenovi, boraveći u kući partizana, komuniste koga Lazanja pamti samo po prezimenu: Banko.“

„Skano mi je objasnio da Banko“, nastavio je Lazanja, „razgovarao s liderima partije u Đenovi. Odgovor je bio da ne žele da imaju posla s izdajnikom kakav je Skano, koji se predao titoistima i pisao propagandna pisma nekim drugovima iz Đenove. Brako je optužen za nedisciplinu, zato što je ugostio Skana i što nastupa kao njegov glasnik.“

„To je ludački sanitarni kordon!“ uzviknu profesor. „Znao sam ponešto o tome, ali nisam mogao da zamislim da su ga na taj način odbacili.“

„Vremena su bila takva“, primetih. „Današnji politički obračuni su akademske prirode u odnosu na tadašnje vreme. Naročito u KPI, pedesetih godina prošlog veka.

„Da, danas je teško zamislivo, ali tada… Italija je tada bila druga zemlja u odnosu na ono što je danas. U svakom slučaju radi se o detalju koji nije mnogo bitan za našu priču. Bitniji su nam datumi kada je ušao u zatvor koji je sigurno izgledao kao hotel u odnosu na Goli otok.“

„Ostao je u zatvoru od 3. maja do 3. novembra 1955, tačno šest meseci. Dok se spremao da izađe svetski komunizam je potreslo nešto što niko, ni sam Skano, nije očekivao. Događaj za koji se dodaje epitet istorijski. To je primoralo našeg Andreu da razmišlja o strašnoj beskorisnosti patnje koju je pretrpeo, on i mnogi drugi komunisti u Jugoslaviji, izdajnika Tita.“

„Novi zemljotres raspametio je milione ljudi 26. maja 1955, dvadeset tri dana po ulasku Skana u zatvor u Tortuni. Tog jutra, na beogradski aerodrom sleteo je državnički avion, koji je došao iz Moskve. Vrata su se otvorila i izašao je Nikita Hruščov, novi gazda Sovjetskog Saveza. Dočekao ga je, naravno, maršal Tito. Da li ste ikada videli snimak tog susreta?“, upitah Pastorina.

„Ne. Video sam samo nekoliko fotografija, u knjigama iz istorije. Ne govore mnogo“, reče on.

„Snimak govori mnogo više. O dvojici komunističkih lidera, pre svega. Bili su skoro vršnjaci, Tito je imao 63 godine, a Hruščov 61, i obojica su bili krupni. Činilo se kao da dolaze s dva, suprotstavljena, kraja sveta. Sovjet je bio u crnom odelu, koje mu je visilo sa svih strana. I šešir koji je imao u rukama kao da je upravo izvučen ispod neke mašine. Na sakou, koji je sašio loš krojač ili saboter, vidljive su bile medalje koje je dobio tokom II svetskog rata.“

„Tito je, naprotiv, izgledao blještav u belom sakou na dvostruko kopčanje, perfektne veličine. Odelo dostojno bogatog zemljoposednika iz tropskih krajeva, potpuno odgovarajuće za skoro letnji dan, s jakim suncem. Kada sam video snimak, pao mi je na pamet odgovor Maršala jednom američkom novinaru. Taj kolega ga je pitao šta bi radio da nije postao jedan od komunističkih lidera. Smeškajući se, odgovorio je: 'Bio bih kapitalista, naravno'.“

„Tako je Tito tog dana izgledao kao američki milijarder, koji se snishodljivo smilovao da primi starog radnika. I supruga Jovanka bila je izuzetno elegantna, i ona u belom. Haljina, šešir u obliku kupe, ruža na grudima. O Hruščovljevoj supruzi neću ni govoriti, iz poštovanja prema gospođi.“

„Tito i Hruščov su se zagrlili i poljubili, kao što je bilo predviđeno protokolom. Nešto srdačniji sovjetski vođa, prilično hladan šef jugoslovenske države. Zatim je Hruščov, odmah na aerodromu, izgovorio reči kojima se okončao rat koji je počeo sedam godina ranije, rat SSSR protiv maršala Tita. Objašnjavao je da su hapšenjem Berije, rukovodioci sovjetske partije preispitali kampanju koja je pokrenuta protiv Jugoslavije. Utvrdili su da su optužbe nepravedne i lažne, konstruisane na lažnim dokumentima narodnih neprijatelja.“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari