Izborni brodolom koji su, marta 2014. godine, doživele stranke i lideri nekadašnjeg DOS-A i trijumfalni povratak naslednika stranaka vlasti iz olujnih devedesetih delovao bi gotovo neverovatno ili, čak, bizarno nekome ko je Srbiju napustio 5. oktobra 2000. godine. Ili, koliko još na početku krize 2009. godine. Za samozaljubljenost, beskrajnu opsednutost svojim parcijalnim interesima i tantijemama, kao i nespremnost da se suoče sa radikalno izmenjenim kriznim okvirom, postpetooktobarske elite morale su na kraju platiti punu cenu.


Na drugoj strani, bivši gubitnici su naučili lekciju, obukli za hod ka vlasti neophodno evropsko ruho i razumeli da se prethodne vlasti najlakše ruše antikoruptivnom retorikom i praksom. Drugi par populističkih rukava je širenje uverenja da će se ovaj put dogoditi i ekonomske promene.

Najzad, u politici još uvek važi stara maksima da izbore, po pravilu, dobija onaj ko najviše troši ili najviše obećava. Cinici bi rekli: ko najveštije hipnotizira i uljuljkuje nepunoletne i parohijalne savesti podanika još nedospelih do statusa građana.

Prevremene, vanredne parlamentarne izbore 16. marta 2014. godine obeležio je dominantan utisak u javnosti da se na izbore nije odlučio premijer Dačić, već da ih je praktično raspisao najmoćniji čovek u zemlji – Aleksandar Vučić. Pošto je prvo dobro izvagao, izbore je iznudio u trenutku kada je maksimizirao izbornu podršku i kada je postalo izgledno da bi mogao vladati i sam. Radilo se, praktično, o verifikujućim, odnosno izborima nakon već izvršenog „narodnog izbora“ u prilog Vučiću i njegovoj borbi protiv korupcije. Ključna poruka bila je da će se, sa jednakom odlučnošću koju su pokazali u borbi protiv korupcije, Vučić i naprednjaci obračunati i sa nezaposlenošću, siromaštvom, neradom i političkom prezaštićenošću zaposlenih u pretrpanom javnom sektoru. Posledično, ključna izborna parola je bila: „Svom snagom u promene“.

No, izbori marta 2014. godine nisu prvi, već treći izbori nakon već napravljenog izbora. Prethodno, to su bili prvi izbori 1990, sa predominacijom Miloševića i SPS, zatim su to parlamentarni izbori iz decembra 2000. godine, kada je, nakon petooktobarskih promena, trebalo „završiti započeto“ i kada su, legalno i nelegalno, predstavnici bivše vlasti gurnuti na margine, a njihovi birači u velikoj meri zaplašeni pobedničkom euforijom DOS-a. Sva tri slučaja su primeri izbora za koje se znalo kakav će im biti konačni rezultat, samo je bilo pitanje u kakvim procentima i sa kojom izlaznošću će biti izražena pobeda nespornog favorita.

Faktički je zato najvažnija (pred)izborna tema za SNS i dalje bila borba protiv korupcije koja je usmerena na tajkune i bivše državne funkcionere i kojom je, kroz praksu spektakularnih, medijski najavljivanih i dobro upakovanih hapšenja, i podignut visoko rejting Vučića i stranke.

Pitanje: čiji će značaj vremenom rasti, odnosi se na ekonomski razvoj. Pre svega, otvoreno je pitanje trošenja budžetskih sredstava i SNS je predložila neke tržišno orijentisane mere. Narativ koji je stajao iza ovih mera se zasniva na tezi da javni sektor ne bi trebalo da zarađuje više od privatnog, pa je stoga uveden „solidarni porez“ na plate veće od 60.000 dinara u javnom sektoru. Druga važna mera podrazumevala je najavu postepenog ukidanja subvencija tzv. velikim gubitašima i stranim investitorima za otvaranje novih radnih mesta, što je, ujedno, bila i vododelnica u odnosu na eks ministra ekonomije Dinkića, ali i zbog obećane „olake brzine promena“, i za njegovog naslednika Sašu Radulovića.

Izbori raspisani 29. januara 2014. bili su, od uvođenja višestranačja 1990, ukupno deseti po redu parlamentarni izbori i čak sedmi vanredni, prevremeni, što dobro ilustruje razmere dinamike partijske i izborne scene. Ovog puta, nepune dve godine od održanja prethodnih, redovnih, parlamentarnih izbora, a posle odluke predsedništva SNS, odlučeno je da se Skupština i Vlada raspuste zarad „provere volje naroda“ i „dobijanja političkog legitimiteta za predviđene reforme“. Vanredni parlamentarni izbori 2014. održani su 16. marta, istog dana kada i vanredni izbori za lokalnu vlast u Beogradu.

Na osnovu analize u izbornim manifestima predloženih javnih politika, mogao bi se izvući zaključak da se među temama o kojima su učesnici na izborima rado govorili izdvajaju tri grupe: 1.) ekonomski razvoj i borba protiv nezaposlenosti i siromaštva, odnosno socijalna politika i mere za povećanje zaposlenosti, 2.) spoljna i regionalna politika i 3.) borba protiv korupcije i kriminala. Moglo bi se zaključiti da su izbori 2014. godine prvi izbori sa izrazitom dominacijom ekonomskih tema.

Naravno, ne radi se ni o kakvom iznenađenju ako se zna da je, između dva izborna ciklusa, stopa nezaposlenosti dalje rasla i dosegla 24 odsto, odnosno da je bez posla svaki četvrti radno sposobni, uz istovremeni rast broja penzionera. Javni dug i zaduženost su dalje rasli, a da nije došlo do odgovarajućih pomaka u rastu proizvodnje i razvoju infrastrukture. Na drugoj strani, prosečna plata sve manjeg broja zaposlenih, njih jedva 1,75 miliona, stagnira na oko 400 evra, uz tendenciju da se, sa padom kursa dinara i najavljenim smanjivanjem zarada u javnom sektoru, dalje topi i obezvređuje.

Pregled izbornih platformi i obećanja upućuje, međutim, i na zaključak da, osim u slučaju spoljne, a naročito regionalne politike, političke stranke ni ovoga puta nisu ponudile dovoljno distinktivne i precizne programe kako bi se razlikovale jedna od druge i time omogućile građanima da donesu odluku koja bi se bazirala na potpunim informacijama. Ostanak izvan parlamenta evrofobičara (DSS, Dveri, SRS), ali i evroatlantskih avangardista (LDP), govori, međutim, o meri u kojoj je za većinsko biračko telo evropska tematika postala malo važna.

Na drugoj strani, pitanje štednje i budžetske discipline, uz racionalizaciju javnog sektora ili investiranje, kao i socijalna davanja i zaštita, gotovo sve izborne aktere smešta u centar.

Svoju, pokazaće se više nego ubedljivu izbornu pobedu, SNS, ovoga puta temelji, osim antikoruptivne retorike, ali i prakse, na zalaganju za demontažu „partijskog kapitalizma“ i kontrolu nad upravljanjem i zapošljavanjem u javnom sektoru. Praktične korake i način na koji to misle da izvedu izborni pobednici su ostavili za period posle izbora, odnosno za program nove vlade. Tek načelno, kao ključni pravci promena naglašeni su:

a) Korporativizacija javnih preduzeća,

b) Sređivanje administracije – racionalizacija broja zaposlenih,

c) Uređivanje javnih finansija – budžetska disciplina.

d) Sporazum sa ozbiljnim sindikatima i poslodavcima o radu i zaradama.

Koalicija oko socijalista garantovala je, u skladu sa svojom već uobičajenom naglašenom socijalnom retorikom, otvaranje novih radnih mesta i zaštitu radnika, seljaka i penzionera, uz poruku lidera SPS Ivice Dačića da u Srbiji treba uvoditi evropske zakone, „a ne zakone o radu poput onih iz Pakistana i Avganistana“.

Zamenik predsednika PUPS Milan Krkobabić istakao je da ta koalicija nije protiv reformi, ali da prvo „moramo da se dogovorimo sa sindikatima i radnicima i imamo socijalni mir“.

„Gospodo reformatori, bez socijalnog mira nema reformi“, istakao je Krkobabić, naglasivši da u Srbiji nema viška zaposlenih nego manjka posla. On je rekao da oni koji tvrde da su socijalna davanja i izdaci za penzionere balast za državu, ne umeju da rade, i da takvi stavovi „predstavljaju dokaz nesposobnosti onih koji ih izgovaraju“.

Lider Nove demokratske stranke Boris Tadić je u kampanji isticao da odbija odgovornost za vlast koju nije imao do 2008, ali je prihvatao sve greške koje je potom učinio. Isticao je da neće moći da sarađuje jedino sa SPS-om, jer je misija te partije završena. Tadić, koji je bio predsednik Srbije od 2004. do 2012. dok je njegova tadašnja DS imala većinu od 2008. godine, navodi da četiri godine izvršne vlasti nisu dovoljne da se reši loše upravljanje zemljom. Činjenica da je ekonomija najvažnija tema izbora predstavlja veliko postignuće, smatra Tadić, koji podseća da su nekada teme bile ratovi, politika prema Kosovu ili nametnute priče ko je izdajnik, a ko ne.

DS i tadašnji lider stranke Dragan Đilas su kampanju bazirali na stavu da je samo glas za Demokratsku stranku glas protiv vlasti Srpske napredne stranke. Đilas je govorio da će Srbija, ako sadašnja vlast ostane, bankrotirati za godinu dana, zaposleni će ostati bez posla, a penzioneri bez penzija i ukazao da to nije prizivanje ničega lošeg, nego hrabro ukazivanje na ono što će se dogoditi. Bio je za to da se lekarima, rudarima i profesorima povećaju plate, a ne da budu smanjene, uz ocene da vlast ne shvata šta je realnost: da je stvarnost Srbija na zemlji, a ne na vodi.

Predsednik Nove stranke Zoran Živković ponavljao je da se ne sme dozvoliti „gnjidalnim trutovima da uništavaju budućnost Srbije. Ne diktaturi! Srbija počinje da liči na pakao Miloševićevih 90-ih i vladaju ljudi koji jesu 90-e“. On je kazao da je vlast proglasila velike uspehe u borbi protiv kriminala, a da su uhvaćene „samo sitne ribe, dok moćni somovi slobodno plivaju močvarom kriminala“.

Na drugoj strani, uprkos novom zaokretu i naglašenoj socijalnoj i proinvesticionoj retorici, ovoga puta cenzus je bio previsoka lestvica za URS.

Izborni neuspeh pretrpeo je i LDP i pored iskazne, u odnosu na raniju praksu atipične spremnosti da na planu realizacije reformi sarađuje i sa Vučićem i SNS. U izbornom manifestu koji obiluje poetikom i stilskim ornamentima, među brojnim tezgama koje imaju status „opšteg mesta“ (o lažnoj prošlosti, tranziciji, hroničnoj krizi, srbovanju, Kosovu, „odlivu mozgova“), akcenat se stavlja na potrebu rešavanja političke, kao uslovu rešavanja svake druge krize. Dokument se zalaže za „konkurentnu i dinamičnu ekonomiju, odnosno za reforme koje imaju visoku cenu, ne precizirajući način na koji će reforma biti sprovedena (osim nagoveštaja ukidanja besplatnog zdravstva i smanjenja broja i obima javnih i državnih preduzeća). Dokument traži i izmene Ustava i definisanje trajnog rešenja za Vojvodinu, ulazak Srbije u NATO) sa argumentacijom protiv vojne neutralnosti) i ulazak u EU, radi obezbeđivanja konkurentnije privrede, modernijeg obrazovanja, zrelijeg političkog vođstva i uređenijih društvenih odnosa. Najveća vrednost izbornog programskog dokumenta <I>Dogovor<I> (koja proizilazi i iz samog naslova, a kojoj e posvećen završni pasus) jeste svest o potrebi postizanja najšireg mogućeg socijalnog konsenzusa.

U polju analiza ekonomskih politika međustranačke razlike se ponovo u velikoj meri uspostavljaju oko stava odakle će prethodno doći investicije i šta je (ne)poželjni pravac i prioritet ekonomske saradnje i razmene – Zapad, Istok (Rusija) ili arapske zemlje, odnosno ko je gde na lestvici prioriteta.

Zaključak da socijalnu i političku scenu Srbije odlikuju jak tradicionalistički i populistički, a slab modernizirajući, postmaterijalistički pol sam se po sebi nameće.

U izbornoj ponudi, u polju levo-desnih podela, posle izbora iz 2014. godine, nema pokrivene pozicije levog, ali više ni desnog alterglobalizma, kao ni relevantne ekološke strane. Čini se da upravo predominantne centrističke pozicije omogućuju najšire moguće koaliranje.

Realnu opasnost od nastajanja političkog kartela okupljenog oko, nakon izbora predominantnog SNS, dobro ilustruje i gotovo potpuno odsustvo tema vezanih za izborne reforme, građansku participaciju i kvalitet političkih elita.

Indikativno je da na gotovo nikakvu reakciju izbornih takmaca nije naišlo zalaganje stručne javnosti za personalizaciju izbornog sistema, kao ni nastojanja da birači ostvare uvid u kadrovske lične karte kandidatkinja i kandidata na izborima koje sadrže.

a) Obrazovni i profesionalni karijerni put i postignuća,

b) Vlasnička i upravljačka prava,

c) Upravljačke i funkcije u nadzornim, odnosno upravnim odborima,

d) Funkcije u sportskim i profesionalnim udruženjima NVO,

e) Poslove sa državom i učešće u javnim nabavkama,

f) Poslovanje firmi, banaka i ustanova i sopstveno angažovanje i odgovornost.

Za odluku birača uopšte, kao u popularnoj reklami „nije svejedno“ ni da li je kandidat za poslanika učestvovao u procesu privatizacije kao kupac društvene imovine po bilo kojem od tri do sada postojeća zakona i da li su pri tome postupali u skladu sa zakonom?

Istini za volju, velika izborna promena najavljena je već na izborima 2012. godine. No, tek je, kao što smo to već konstatovali, na prevremenim parlamentarnim izborima, marta 2014. godine, došlo do „izbornog zemljotresa“. Osim SRS, status parlamentarne stranke izgubili su i evrofobični DSS, ali i evrofilični LDP i URS. Nastavljen je i dalje proces slabljenja DS, uz odlazak Tadića i nastanak nove NDS, koja će se kasnije preimenovati u Socijaldemokratski savez (SDS). Obe frakcije do skora vladajućih demokrata ostvarile su rezultat tik iznad izborne crte.

Najveću promenu položaja doživeo je, svakako, SNS, koji, nakon izbora 2012. i, posebno 2014. godine kada osvaja gotovo polovinu glasova, zauzima centralnu i odlučujuću poziciju na političkoj sceni i čiji lider Vučić beleži veliki stepen podrške birača.

Istorija SRS/NS dokazuje još jedno pravilo: ne može se u zemlji kandidatu za prijem u EU doći na vlast samo kritikom prethodnih neuspešnih vlasti – mora se, takođe, pripadati ili ući u proevropski politički mejnstrim. Stranka je, nakon preobraženja i dolaska na vlast 2012. godine, nastavila da podržava EU integracije Srbije, naročito u onim pitanjima gde se ta tema prepliće sa kosovskim pitanjem (npr. lokalni izbori na Kosovu), što je potvrđeno i pozitivnim izveštajem Evropske komisije.

Možemo konstatovati da se na izborima suzio (parlamentarni) programsko-politički prostor, kako u suverenističkom, tako i u svom evrofiličnom, evroatlantskom obličju. Na drugoj strani, okolnosti i dominantni spoljni okvir i unutrašnje (ne)prilike i raspoloženje biračkog tela drže Srbiju u stanju nedospelosti do jasnih razlika u socijalno-ekonomskim programima i politikama. Praktično, i kada ima razlika u programima, nema ih u vladavinskoj politici.

Svest o osuđenosti na ponudu mnoštva jednog te istog za posledicu ima ubedljivo najbrojniju grupaciju – blizu polovine birača – onih koji nisu učestvovali na izborima. Kome danas izborni apstinenti „pripadaju“? Iako ni na ključnim, plebiscitarnim, izborima izlaznost u Srbiji ne prelazi 70-80 procenata realnog biračkog tela, odnosno uvek postoji jedan broj apolitičkih, odnosno nedospelih do politike, koji se ni u situacijama maksimalne političke drame i mobilizacije ne pojave pred biračkom kutijom, pravo pitanje je zašto se dodatnih nekoliko stotina hiljada birača stranaka naslednica nekadašnjeg DOS-a ovoga puta nije pojavilo na izborima!

Čini se da oni ovoga puta jednostavno nisu mogli ni da pređu na stranu izbornih pobednika, ni da više praštaju grehe političke kratkovidosti i razjedinjenosti strankama i liderima koje su i ranije sve bezvoljnije podržavali.

U pozadini sve raširenije izborne apstinencije je, međutim, uverenje da je na delu velika tranziciona igra obesmišljavanja svakog realnog izbora u kojoj učestvuju svi relevantni politički igrači.

Krajnji cilj i logika ove igre je povratak u stanje „klimatiziranog“ Rimskog carstva – većina je kako-tako zabrinuta i pružene su joj gladijatorske usluge učesnika u raznim voajerskim igricama i rijaliti programima. U pozadini, stalnim fleksibilizovanjem prava, stvorena je klima bespoštedne konkurencije, zavisti i ukupne egzistencijalne nesigurnosti. U nedostatku relativno izvesnog i sigurnog posla svi smo u poziciji da permanentno budemo dostupni potencijalnom poslodavcu i da vremenom pristanemo i na nepristojne ponude. Zahvaljujući tome, većina birača ima neodoljiv utisak da, koliko god menjali svoje izborne favorite, njihova pozicija ostaje nepromenjeno loša.

Odlomak iz knjige „Sva lica opozicije“, izdanje Vukotić medija, Beograd 2015. Izbor i oprema teksta redakcijski

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari