Ja bih rok gurao stalno da imam svjetsko tržište

Četrdeset godina Dugmeta obeležićemo samo Goran i ja. Počeli smo 14. juna koncertom u Ljubljani. Goran je non-stop na svojoj svjetskoj turneji sa orkestrom. Postigli smo dogovor da ćemo njegove slobodne termine popunjavati zajedničkim koncertima pod nazivom „40 godina Bijelog dugmeta“. U ovoj i idućoj godini ta bi brojka trebala biti 50-60 koncerata po svijetu, gdje bi svirali našim iseljenicima a to Goran nije dosad nikako radio. Ja sam svijet prošao sa koncertima nekoliko puta u različitim kombinacijama i to su bili odlično posjećeni koncerti od Toronta do juga Amerike, pa od Osla do Australije. Normalno, u taj paket ulaze i gradovi na ovim prostorima od Ljubljane do Skoplja. Evo, u Ameriku i Kanadu idemo od 25. novembra do 7. decembra. Adis Gojak, producent ovog projekta, zna gdje se mi trebamo pojaviti i to je najbitnija stavka u ovakvoj formaciji, orkestar Brega i ja.

Mislim da nam se neće pridružiti Bebek i Tifa, jer ovo je ipak zahtjevan projekat koji treba pjevati a ne recitovati ili krkljati. Ružno bi zvučale trube kad bi ih se moralo raštimavati i maltretirati tonalitetima i mijenjati ih. Nisu to gitare pa da im otpustiš žice ton-dva. Ova priča mora biti u onim akordima u kojima su te pjesme nekad bile, a to je originalno pjevanje i originalne visine. Mislim da Goran ne bi više sebi dozvolio raštimavanje vlastitih pjesama kao što je radio 2005. godine na ona tri koncerta – Sarajevo, Zagreb i Beograd.

Ja i danas putujem Jugoslavijom bez problema, ljudi me znaju, pozdravljaju. Imam mnogo prijatelja svuda. Kad sam bio u Dugmetu, tu je bilo Muslimana, Hrvata, Makedonaca, Srba. Ništa nam to nije smetalo i niko nikad se nije osjećao ugroženim. Pjesme koje je Goran pisao brijale su tekstualno tu neku jugo poruku, al' u to vrijeme tu nije bilo ništa loše. Nacionalistima je to smetalo, nama i onim pravim iskrenim ljudima i prijateljima nije.

Pitaš – kako bi ljudi reagovali kada bi danas na koncertu otpjevao „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“. Ne razmišljam na način da bi napravio problem, ja danas gledam na tu pjesmu kao na veliki oblak magle. Juče bilo – danas se spominjalo. Život nas tijera, skačemo kao skakavci čas u kupus čas u djetelinu. Sa Brenom sam u Beogradu prije nekoliko godina pjevao „Jugoslavenku“ pa se nebo nije srušilo. Bilo je simpatično i to je narod prihvatio, vjerujem da bi i ovu pjesmu prihvatili i zapjevali ako ništa bar iz zajebancije i sjećanje na nešto što je iza nas. Neko bi pjevao zato što je gladan, neko bi pjevao zato što danas nema posla, neko bi pjevao jer je u Jugi isto dobro krao pa se i danas snalazi. A neko bi pjevao i suzu pustio.

Kažeš da postoji teorija da su samo Tito i Bregović shvatili mentalitet svih naroda bivše nam zemlje, te su jedino njih dvojica mogli na okupu držati celu Jugoslaviju, pa kada je umro Tito, nije se raspala Jugoslavija, ali jeste kada se razišlo Bijelo dugme.

Ne slažem se! Tito je dio i mene i tebe i naših očeva i nekih djedova. Tito je revolucija, pobjeda dobra nad zlim. Goran je talenat, a ne svirač, jedan od rijetkih koji je rođen pod srećnom zvijezdom, pokupio je iz svijeta najbolje rifove i poklonio ih generacijama. Špekulirao politikom i tražio prostor da to ofarba pjesmom. To je narod volio. Tko je imao pjesmu imao je otvorena vrata u visoko društvo, veliki koncerti, veliki televizijski intervjui, naslovnice… A to je sve povećavalo prodaju LP ploča i šta tu ima veze tko je poznavao mentalitet naroda. Pjesma je bila ključ naroda.

Ja sam bio njegov pjevač, on je imao nos za pjesmu. Šta on izmisli – moje je bilo da ofarbam tu ideju. Pa „Đurđevdan“ su otpjevali Meksikanci, Grci, Turci, Bugari, Rumuniji i sve su verzije dobre a za nas je najbolja moja verzija. Drago mi je što sam bio saučesnik u stvaranju velikih pjesama.

Možda je „Đurđevdan“ bio jedna od himni srpskog nacionalizma s početka devedesetih. Ali taj „Đurđevdan“ ima i „Jurjevdan“, ima i romski praznik, to je praznik proljeća. Tu pjesmu sa istim zadovoljstvom pjevaju svugdje na koncertima i dan-danas – i u dijaspori i na prostorima Balkana i bivše Jugoslavije.

Rođen sam u malom mestu Sokolac, pet kilometara od Bihaća. Kao klinca sa dve i po godine najstariji brat me je doneo do grada Bihaća na vratu, pošto se cela porodica selila, jer je otac dobio novi posao. Sa dva brata, sestrom, majkom i ocem proveo sam djetinjstvo pored reke Une u bivšoj Ulici Petra Kočića, a sadašnjoj Ulici 502. bihaćke brigade. Stariji brat je obožavao muziku i skupljao je LP ploče i singlove 60-ih godina. Ljubav prema muzici otkrio je i srednji brat pa je gramofon u kući urlao po cijeli dan i to godinama, dok sam rastao, pa je ta „bolest“ prešla i na mene. Tih 70-ih godina u kući se pojavljuje i prva akustična gitara koju stariji brat pokušava savladati, no poslije prva dva akorda odustaje jer bol na vrhovima prstiju, koji prave žice, porazio ga je.

Upornost srednjeg brata koji je pokušao taj isti problem riješiti dovela je do tog da i ja to pokušam, ali tajno da niko ne zna, jer se gitara držala u ormaru pod ključem. Provaljivanje ormara i uzimanje gitare za mene je bio veliki doživljaj. Brat mi je bio ljevak, žice su bile naopako poredane i zvuk je bio užasan, a da bi mi nešto bolje zvučali, služio sam se se čavlićem umjesto trzalicom. Gitara biva izgrebana, dolazi brat, svađa, ali upornost se isplatila, te kroz nekoliko dana srednji brat me odlučio naučiti prve akorde.

Upisao sam se u srednju tekstilnu školu u Bihaću i sa svojim vršnjacima osnovao prvi bend „Bag“, koji je uporno vježbao na jednom pojačalu. Na par koncerata Divljih jagoda svirali smo kao predgrupa. Te iste godine Jagode zbog nekih članova koji su bili u vojsci pokušavaju se okupiti i promijeniti mjesto boravka. Dva glavna člana Jagoda su bili Bišćani i iz Zagreba su se htjeli preseliti u Sarajevo. Meni je bilo ponuđeno mjesto bas gitariste. Napustiti Bihać, posao koji su mi roditelji našli u to vrijeme bilo je biti ili ne biti, ali savjet starijeg brata koji je u meni nešto vidio pomogao mi je da spakujem kofere i krenem u bijeli svijet pun iznenađenja, a da nijednog momenta ne pomislim šta me očekuje.

Album „Stakleni hotel“, koji je izdao Diskoton, sniman je u Beogradu 1980. Hit „Autostop“ je vratio Jagode u život. Ipak, 1982. godina je bila prekretnica Jagoda poslije odrađenih 200 nastupa. Novi zvuk se pojavio u svijetu – AC/DC. Otkrivam talent za pisanje tekstova te nastaju najveći hitovi „Motori“, „Šejla“, „Nasmiješi se“ i preuzimam ulogu frontmena. Album „Motori“ se prodao u 400.000 primjeraka.

Na turneji i promociji albuma „Čarobnjaci“ 1984. godine tajno sam dobio poziv od Bijelog dugmeta da im se priključim na novom projektu. Jagode su imale predugovor za odlazak u London i pokušaj proboja na Zapadu, pa sam odbio Dugme.

Jagode 1985. potpisuju ugovor sa izdavačkom kućom u Londonu i odlaze snimati album za zapadno tržište. Odsvirali smo legendarni koncert u Marki klubu, gdje su svirali Beatles, Led Zeppellin, The Who, Rolling Stones. Ko je tu svirao postao je i svjetska zvijezda.

Danas je sve moguće, pa i da se postavi najjača postava Divljih jagoda. Ako se pojavi sponzor koji bi okupio Jagode sa mnom, što da ne. Mislim da i ostali nemaju ništa protiv. Bila bi to odlična turneja i svirka. Ja nigdje guzicom ne zatvaram vrata niti sam zatvorio, pa evo to sam dokazao i ponovnim susretom sa Goranom i organiziranjem ovih koncerata „40 godina Bijelog dugmeta“. Mi smo ko Jagode crnčili i kopali po Jugi 250 koncerata godišnje, od kojih smo najmanje zarađivali mi a ostalima je bilo lijepo. Neki su svirali za slavu a neki za paštetu i pola kruha. Da smo se tad bolje organizirali, nikad se ne bismo ni raspali. London je bila avantura u koju sam išao iz znatiželje a ne da ću dotaći svjetsku slavu. Shvatio sam da da bi postao marka moraš tamo biti i rođen ili da te roditelji kao petogodišnjaka prebace gore i ostave pa da se krvnički boriš. Ja sam se krvnički borio u Jugi, gdje je konkurencija bila žestoka i ponovno proljevanje krvi nije imalo smisla. Htio sam raditi u to vrijeme svašta samo ne to. Krenuti od nule i daleko od svojih, bilo je strašno teško donijeti tu odluku. Ja sam se vratio kući a Jagodama poželio sve najbolje. U tom vremenu pojavio se ponovni interes da Dugme radi sa mnom i to sam pristao jer je to za mene bio novi izazov u koji sam htio ući.

Prelazak u Dugme je bio za medije atomska bomba. Dok se u Sarajevu pripremao album „Pljuni i zapjevaj…“, novinari su trčali oko studija da bi nešto otkrili, ali sve je bilo upakovano u dosad najveći projekt Bijelog dugmeta. Dok se album snimao, atmosfera u bendu je bila fantastična.

Turneja prepuna. Bend je videlo oko 2.500.000 ljudi na neprekidnoj turneji od šest mjeseci sa 150 koncerata. Album se prodao u 800.000 primjeraka i srušio sve rekorde Dugmeta. Znala su se raditi i dva koncerta, jedan u 18 sati a drugi u 21 sat. Od zarade sa Dugmetom 1987. kupujem kafić u Bihaću i rješavam sebi egzistenciju. Aferu o izlasku iz benda podnio sam stojećki i okrenuo se mirnom životu sa manje buke i galame. Vrtjela mi se i ideja da više nikad ne stanem na binu niti što snimim.

Kad danas sviram svoj koncert, normalno je da moram pokrenuti priču od „Motora“ do „Hajdemo u planine“ preko „Lopova“, koju sam snimio sa folk pevačicom Indirom Radić. Danas je baviti se rokom isto kao kad ti pred kuću stigne 10 tona uglja i otac ti ne da lopatu nego to moraš rukama unijeti u podrum. Danas rok nema nijedne svoje top-liste ako na njoj neće biti osamdeset odsto folk pjesama, pa se ja pitam šta je danas folk a šta rok. Danas ti loši folk pjevači na svojim koncertima pjevaju „Krivo je more“ i „Ružica si bila“, „Motore“, da bi bili kao urbani, a mi rokeri i dalje pjevamo te pjesme pa smo folkeri. „Đurđevdan“ je poslastica svima. Nisam ja tip koji bi mogao stalno voziti jednu te istu priču, zgadio bih se sam sebi. Snimio sam 2007. godine odličan rok album sa grupom Srčani udar iz Toronta. Produkcija odlična, rok svirka odlična, vokali odlični i najslušanija pjesma je balada „Trideset kvadrata“, koja je svima legla. Ja bih rok gurao stalno da imam svjetsko tržište i da pjevam na engleskom, ali danas da krenem već je kasno za to. Tko hoće tu žestinu nek presluša Jagode sa mnom i to je vrhunac i metala i roka na ovim prostorima.

Ja ne dijelim ljude niti pjesme na ove ili one. Pjesme ili su dobre ili su loše. Sve je to muzika. Ako moje uho osjeti da u nekoj melodiji ima nešto u čemu bih se ja mogao pokazati ili dokazati, ja sam to i prihvatao. Otpjevati tog „Lopova“ su neki pokušali pa im nije išlo. Meni je legao na prvu i ta je pjesma u gnjezdu velikih hitova.

Rok je u krizi i to velikoj. Svjetska produkcija se bavi etno idejama, veliki rok autori nemaju svježih ideja. Tako ti je i kod nas, ništa novo, pojavljuju se neki lokalni pjesmuljci koji od svog grada dobace 100 kilometara u daljinu – i ništa.

Moju publiku danas čine svi – najviše srednje generacije od 30 do 45 godina. Novim generacijama teško mogu dobaciti neku svoju novu pjesmu jer mi se spotovi ne vrte u takvim muzičkim emisijama koje oni gledaju. Sve što najviše napravim oko novih pjesama je Jutjub i Fejsbuk. I dobro odrađeni koncerti na kojima promoviram nove pjesme.

Tačno je da u mojoj karijeri nećete naći nijednu aferu sa alkoholom i drogama. Roditelji su mi usadili taj čip u mozak. Ja sam sportista u duši, danas redovno igram tenis, vozim bicikl, odgojen sam u maloj sredini u Bihaću gdje te je svaka ulica znala i gdje su se roditelji znali tako da su moje generacije stalno bile pod prismotrom. Niko od moje generacije u Bihaću nije ušao ni u alkohol ni u drogu. Popije se malo al' kad se nešto slavi. Treba paziti s kim se viđaš i družiš, tu je ključ. Jedan loš u društvu može uništiti cijelu klapu. Ja sam takve uglavnom izbjegavao i nisam želio imati nikakvih dodirnih tačaka sa njima.

O Sagovorniku

Alen Islamović je rođen 17. avgusta 1957. u Bihaću u Bosni. Jedan je od najkarakterističnijih vokala jugoslovenskog rokenrola. Slavu je stekao u grupama Divlje jagode i Bijelo dugme. Već više od dve decenije ima solo karijeru.