Kako ubiti dete

Zastava na nebu, grb u parlamentu, orden na grudima, deca drugih u jamama i pepelu. To su insignije sakrosanktnog ideala etnički čiste sredine. Da bi zaslužio orden reda nacionalnog krsta ili križa, potrebno je, dakle, da prekrižiš, svemoćno kao bog, živote dece druge veroispovesti ili nacije – da u noći, kad se rešavaju svi veliki državni problemi i sanjaju proročki snovi o naciji kao subjektu istorije, domovinu očistiš od povesnog izmeta – od svih tih nesvarenih i nesvarljivih, štetnih, stranih materija u organizmu etnije.

“Noćas očistite sva ta govna!”, kao primer svim borcima koji uspostavljaju nacionalno homogene države, znao je da zapovedi komandant Tomislav Merčep braniteljima hrvatske domovine kako da postupaju prema inovercima i inoplemenicima, i inim sumnjivim i antidržavnim elementima.

“Odličja koja ste primili znak su priznanja, ali ona vas i obavezuju da nastavite onako kako ste to i do sada činili, zasluživši ta odličja i promaknuća, da budete uzor drugima i opravdate povjerenje koje sam vam kao državni poglavar u ime domovine dodijelio”, izgovorio je 30. maja 1995. Franjo Tuđman, otac moderne hrvatske države, dodeljujući, svojeglavo i svojeručno, odlikovanja reda Nikole Šubića Zrinskog hrvatskim braniteljima, među kojima je bila i osoba Siniše Rimca, onog istog što je, uz druga ubistva, kao pripadnik “Merčepove postrojbe”, rezervne jedinice MUP-a Hrvatske, učestvovao i u likvidaciji članova porodice Zec, u noći 7. na 8. decembar 1991. godine, usred Zagreba. Ovaj Rimac, godinu dana potom, zaslužiće i orden Reda hrvatskog križa.

Pomenute prosinačke, decembarske noći godine Gospodnje 1991, u Poljaničkoj ulici, na zagrebačkoj Trešnjevci, ispred porodične kuće, ubijen je Mihajlo Zec. Nekoliko sati potom, odvedene na Sljeme, ubijene su njegova supruga Marija i, najstarije od troje dece, ćerka Aleksandra, koja je imala dvanaest godina. Leševi majke i kćeri bačeni su u jamu u blizini planinarskog doma Adolfovac, a preko zatrapane jame navučeno je đubre da prikrije ostatke krvi.

Leševi su ubrzo otkriveni. Otkriveno je i oružje kojim je počinjen zločin, a njegovi izvršioci, Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović, u prvoj su ga izjavi odreda priznali. Uprkos prizanju i činjenicama, uprkos suđenju, i to u dva navrata, uprkos, dakle, svoj sili istine, počinioci nikad nisu kažnjeni, niti su pred sud izvedeni njihovi naredbodavci.

Istina, pojedinima od njih suđeno je potom i kazneno presuđeno za druge zločine, ali za ubistvo članova srpske zagrebačke porodice Zec, nikada niko nije osuđen. Sa izuzetkom, prirodnom smrću preminulog, Muniba Suljića i Igora Mikola koji je u bekstvu, ostali počinioci, i njihovi naredbodavci, nalaze se na slobodi. Svi oni su, dakle, potencijalni gledaoci predstave “Aleksandra Zec” Olivera Frljića, u kojoj se prozivaju njihova imena, u horskom refrenu. Predstava je premijerno izvedena u utorak uveče, u HKD Teatru u Rijeci (Hrvatski kulturni dom, punim imenom, HKD Teatar Međunarodni festival malih scena). Uz predstavu, objavljena je, u izdanju istog riječkog teatra čiji je upravnik Nenad Šegvić, knjiga Tamare Opačić, “Aleksandra Zec”.

Predgovor ovoj knjizi i svojoj predstavi, Frljić završava sledećim rečima: “Hrvatsko je glumište povratak ubojica članova obitelji Zec u zajednicu slobodnih građana pozdravilo šutnjom. Ta šutnja je do danas ostala sve što je na tu temu kazališna zajednica imala za reći. Muk po ovom pitanju bio je obrnuto proporcionalan gromoglasnosti kojom se to isto glumište dodvoravalo politici koja je imala i provodila plan kako da Hrvatsku učini nacionalno monolitnom državom.”

Mutatis mutandis, savremeno hrvatsko pozorište, savremena hrvatska kultura, sve do ovog trenutka, sve do riječke “Aleksandre Zec”, preuzela je na sebe isti način zataškavanja zločina koji je, na suđenju na kojem će biti oslobođeni optužnice, pošto je njihovo prvobitno unisono priznanje zločina izuzeto kao pravno neutemeljeno (jer je dato bez prisustva advokata), koristio svako od petoro optuženih: “Ostajem kod ranije iznesenog stava da se branim šutnjom. Ne želim odgovarati na postavljena pitanja.” Na taj su način hrvatsko pozorište i hrvatska kultura, dakle, preuzele ulogu saučesnika u ubistvu Aleksandre Zec i njenih roditelja.

Kao i na drugim mestima na kojima je režirao predstave, Frljić je sa svojim saradnicima i u Rijeci, kao ulogu i ulog teatra, kao samu želju teatra, preuzeo odgovornost za najnepoželjnija pitanja. Pozorište je tu organon istine o društvu. Organon istine o državi i društvu, patriotizmu i kulturi, jer je kultura ubijanja, u stvari, krucifiksacijski element nacionalne kulture.

Ukoliko pozorište beži od sopstvene želje, koja je, pre više od dve i po hiljade godina, začeta sa Eshilovim “Persijancima”, da bude organon (prikrivene) istine o društvu, utoliko predstavlja najdosadnije razdoblje u životu publike koja ima iluziju da ništa ne radi, a zapravo svojim nečinjenjem prikriva traume i žrtve, pripremajući nove zločine i pozlaćujući novo ordenje za njih. Učesnica u ubijanju devojčice Aleksandre Zec, Snježana Živanović, tada u poodmakloj trudnoći, na suđenju je izjavila ne samo da s tim nema ništa već i to da u period tog ubistva pada “najdosadnije razdoblje” njenog života: “Jer ništa nisam radila”.

Ne slučajno u trajanju od jednog školskog časa, Frljićeva predstava o Aleksdandri Zec, čista suza, u vremenskom periodu od tih 45 minuta, uskrsava pred nama memorijalni Zid plača. Čitavo saznanje o zločinu, nevinoj žrtvi i nekažnjenim zlikovcima, ovde se kristališe u čist osećaj patnje pred jednom uništenom egzistencijom na samom njenom početku. Treba umeti osetiti i kod drugih izazvati ovu i ovakvu emociju čistog sažaljenja pred nenadoknadivim gubitkom sveta – prožeti njome publiku da bude spremna da o tome svedoči bez obzira na strah za ličnu sudbinu, a zarad budućnosti. Katarza je, dakle, onaj trenutak kad se gledalište pretvara u javnost. Sve je tu, kao u antičkoj tragediji, i sapatnja i strah i katarza.

“Aleksandra Zec” predstava je sub specie mortis. Mi, gledaoci, gledamo u nju s onu stranu ne samo Aleksandrine nego i sopstvene smrti. Još u životu, imamo da vodimo računa šta činimo, šta govorimo i o čemu i zašto ćutimo. Devojčica Aleksandra, najnevinije moguće stvorenje, ubijena je kao sam Bog, jer Bog je dete.