Gornji nadnaslov bio je naslućen već u članku onog neodmerenog Amerikanca sa japanskim prezimenom iz Baltimora 1989. i sistematizovan u njegovoj knjizi iz 1992. Tvrdnja da je slom evropskog socijalizma obeležio kraj istorije široko je otvorila vrata istorijskom revizionizmu.

Od tada se neoliberalni trijumfalizam smišljeno neguje. Evropski kapitalizam je doživeo trijumf 1989, ali je iste godine počela i najnovija kriza kapitalizma. Čim je porazio svog neprijatelja pobednik je oslepeo. Svakom trijumfu nedostaje oprez. Čim je urušen istočnoevropski socijalizam, na zapadu Evrope je ukinuta socijalna država. Nestao je paranoidni strah od širenja komunizma, pa je Zapadna Evropa ukinula ustupke nezaposlenima i sirotinji. Čim je na srušenom Berlinskom zidu kapitalizam trijumfovao, socijalni kompromis je postao luksuz. Istorijski revizionizam postao je jedan od važnih osigurača bezalternativnog kapitalizma. Rezolucije Saveta Evrope o zločinačkom i totalitarnom karakteru komunizma (a ne socijalizma) jeste hegemoni okvir istorijskog revizionizma. Parolu „nikada ponovo Aušvic“ Brisel postupno pretvara u dekret „nikada ponovo komunizam“.

Godina 1989. je modifikovala istorijsku svest, počelo je „novo doba“, pa je i nova sadašnjica tražila novu prošlost. Ponovo je procenjivano ne samo šta se zbilo nego i šta je važno od onoga šta se zbilo. Odnos prema fašizmu poslužio je mnogim zemljama kao mera odnosa prema nestalom socijalizmu. U antitotalitarnim rezolucijama saveta Evrope ukinuta je neuporedivost fašizma i holokausta zarad pravdanja bezalternativnosti kapitalizma. U raznim političkim liturgijskim performansima crveno je postalo isto što i mrko.

Najamnička inteligencija

Tvrdnja da su ključni akteri istorijskog revizionizma bivši levičari nije površni moralizam, nego signatura dubokih idejnih tektonskih promena s kraja 20. veka. Već time što je dojučerašnja marksistička stvaralačka inteligencija odmah prihvatila dogmu o bezalternativnosti kapitalizma, novo stanje je još više normalizovano. Međutim, nije nebitno ni to što su stari kritičari socijalizma ostali bez posla čim su marksisti konvertirali. U inflaciji poslecijalističkih antikomunista postao je neaktuelan M. Đilas. Došlo je do nove podele antikomunističkog rada u globalnim razmerama. Tržište i liberalna država su preko noći izmoralizovani zato što je nestala ranija ogromna moralna eksplozivna snaga marksizma, utemeljena na jednakosti, solidarnosti i internacionalizmu. Još više od toga, porastao je i prezir prema socijaldemokratskom kompromisu. Dakle, nije neoliberalizam postao normalnost zahvaljujući eksplozivnosti Fukujamine teze o kraju istorije, nego zato što su njegovu nenormalnost poništili upravo oni koji su ranije živeli od njegove nenormalnosti. Pokazalo se da se socijalizam nije oslanjao na organsku nego na režimsku najamničku inteligenciju. Zato je od tada ustoličena hegemonija neoliberalizma postala ogromna evropska sudnica, u kojoj se bez prisustva advokata suvereno propisuje razlika između legalnog i kriminalnog, između dobra i zla. Advokati levice (bivši komunisti) nisu se pridružili javnim tužiocima (neoliberalima), nego su i sami postali inkvizitori vlastite prošlosti. Naporedo s tim revizija prošlosti oktroiše se odozgo. Rezolucijama raznih parlamenata u Evropi socijalizam je bezostatno kriminalizovan kao totalitarizam. Dekretiran je okvir za novo čitanje prošlosti, nova osnova solidno profitabilne industrije komunističke prošlosti. Antikomunizam je postao visoko tiražna roba. Revizija prošlosti teče u atmosferi arogancije novca. Zato je teško i misliti antikapitalizam. Nema kritike temelja sistema, pa su intelektualci u klasnom društvu bez klasne borbe samo tehnolozi.

Rasuti otpor

Postupno je kapitalizam pretvoren u postulat kome je bila izlišna dalja normalizacija i moralizacija. Jednostavno, to je to. Međutim, od poslednje krize neoliberalizma počinju ovaj sistem da dovode u pitanje studenti i razne alternativne međusobno nepovezane grupe. Ali u Evropi još nema organizovane levice koja bi antikapitalizam pretvorila u hegemonu svest. Otpor je rasut i decentriran. Zato su i višestranački izbori još uvek u osnovi trka sa jednim konjem. A pluralna neoliberalna javnost nije filter uma, nego filter moći. Iako je sve očevidnija kumulacija rizika, nema kumulacije socijalnog bunta.

Nestabilnost je neprogresivna zato što se sve debate završavaju u bezalternativnosti (kapitalizma i EU) i zato što je od demokratije preostala procedura. Demokratija je fasada za smenu oligarhija. Ali bez alternative nema demokratije. Desničarski mitinzi su ventili šovinizma, a levičarskih mitinga, koji bi tražili bratstvo i jednakost, nema ni u snu. Bratstvo ne, jedinstvo da, ali nacionalno. A za ukras, može malo i multikulturalizma. Brisel pažljivo nadzire nove performanse i igrokaze i boduje stabilnost delova raskomadanog zapadnog Balkana. Ako hoćeš u EU, moraš slaviti nadziranu toleranciju kao istinsku demokratiju. A socijalna sigurnost? Nema je. Kako bi je i bilo kada se na sve strane deli moralna neoliberalna vakcina da je nezaposlenost odsustvo preduzimljivosti i da je siromaštvo dokaz nepreduzimljivosti, a ne eksploatacije. Politička ekonomija je iščezla, a bezalternativna jedina moguća neoliberalna ekonomija jeste humus revizionizma. Sa njene proceduralne osmatračnice socijalistička prošlost ispada nužno totalitarna.

Sudar dve nostalgije

Uprkos svemu antikapitalizam ne iščezava. Na periferiji je umotan u nostalgiju. Razne nostalgije su izraz neprogresivne nestabilnosti. To su romantične kritike. Na pomenute tektonske izmene epohalne svesti uticala je 1980-ih i idejna zasićenost realnim socijalizmom. Već deceniju kasnije zasićenost socijalizmom počela se preobražavati u nostalgiju za socijalizmom. I zasićenost i nostalgija su kolebljive i varljive svesti.

U situaciji kada beda i eksploatacija sužavaju demokratiju – ponos kapitalizma, javlja se i u Zapadnoj Evropi nostalgija, ali za regulisanim kapitalizmom iz 1970-ih, koji je bio pitomi pas u odnosu na današnjeg divljeg neoliberalnog vuka. Svedoci smo sudara dve nostalgije: one za socijalizmom i one za regulisanim kapitalizmom. U mreži rasutog nezadovoljstva ne sme se zaboraviti ni kritika kapitalizma zdesna, čije su poruke rasističke. Šta drugo radi Lepenova ćerka? Svaki desničar jasno razlikuju vrle produktivne nacionalne preduzetnike od globalnih antinacionalnih kaišara i nezaposlene sunarodnike od uljeza, stranaca koji ih ugrožavaju. Etnička segregacija unutar eksploatisanih klasa stalno se zaoštrava usled globalnih migracija. Etnizaciju socijalnog prati retradicionalizacija i reklerikalizacija. Kao da se na periferiji uz popove može izdržati više nejednakosti.

Lako je pojmljivo da je u novom moralnoteološkom sklopu otežana potraga za realnom alternativom kapitalizmu. Ako se katkad i stidljivo pominje alternativa kapitalizmu, reč je o slobodnolebdećoj kulturnoj himeri. Dovoljno je pomenuti domaće stanje. Na Balkanu je jugokomunizam odavno tvrdi sinonim izdaje nacionalnog interesa. U Hrvatskoj nema klasne borbe zato što je oslobođena hrvatska lisnica konačno u hrvatskom džepu. A čuva je hrvatska strojnica, koja je takođe o hrvatskom ramenu. I na drugim stranama je slično. Svuda je nacionalno „oslobođenje“ blokiralo klasno. Nova revizionistička selektivna prošlost centrirana je oko vlastite nacije kao žrtve. U etnokratskom liberalizmu solidarnost je sužena na istu krv i na istu veru.

Verski rat na tržištu

Ali u restaurativnom udaru iz 1989. nisu samo obnovljeni nacija i vera, nego je i sam kapitalizam postao vera, religija ekonomije, kako je još pre sedamdeset godina zapazio Valter Benjamin? U novoj robnoj religiji dužnici su grešnici, krivica se meri novcem, nedužan je samo onaj ko raspolaže novcem, a dug, kreditni odnos i investiciono poverenje regulišu oproštaj grehova. Rečju, danas svi pojmovi imaju dvostruki ekonomski i religijski smisao: investicije nose iracionalnu nadu u spasenje, a motivi kapitala, koliko god bili svetovni, nose isti hilijazam akumulacije, gomilanja bez granica. Već žar ulaganja krije u sebi nadu spasenja. Marks je davno upozorio da je i samo hrišćanstvo teološki izdiferenciran kreditni sistem. Današnji globalizovani kapitalizam je svojevrsni verski rat na tržištu, a reklama je pretendovanje na pravovernost, istinsku veru i pravi kvalitet na tržištu. Globalizacija stvara moderno dužničko ropstvo, čiji su obrasci pravdanja preuzeti iz religije. Moralnu ekonomiju društva reguliše tržište. Ako je plaćen porez na profit, osigurano je poštenje kapitala. Plati porez pa nastavi sa eksploatacijom. Porez na profit čisti od greha bogate. To je patriotizam bogatih, moralni čin da ne može moralniji biti. I ovde je istorijski revizionizam važan osigurač koji demonizacijom socijalizma normalizuje neoliberalizam. Od slike prošlosti zavisi vizija budućnosti i pravdanje sadašnjice.

Američko-kineska napetost

U idejnom pogledu današnje stanje se pre može nazvati paralizom. Neoliberalizam jeste u krizi, ali je lišen alternative. Pobednik je još uvek slep zbog euforije, ali ni poraženi nije izvukao pouku. Otuda, uprkos krizi, nema subjekta promene. Zašto? Najčešći je odgovor da je nacionalizam oduzeo klasnim sukobima antagonistički potencijal. To svakako stoji. Čim su antagonizovane međunacionalne napetosti, odmah su pacifikovani klasni sukobi. Zato u poslehladnoratovskom dobu i imamo klasno društvo lišeno klasne borbe. Odsustvo ideološke ravnoteže snaga i slabljenje levice nije unazadilo samo marksizam, nego i socijaldemokratiju i socijalliberalizam. Prosto rečeno, rizično društvo nije kadro da traga za subjektom oslobođenja. Zašto? Kako zapaža marburški politikolog Frank Depe, najpre stoga što usložnjavanje „mozaičke levice“ prati usavršavanje strategija samoregulacije kapitalizma za smirivanje klasne borbe. Centri klasne borbe sele se na periferiju kao i kapital. A sama levica nije razvila strategiju duge bitke za nametanje hegemonije vlastitih vrednosti u uslovima očuvanja ustavnosti i prava o čemu je pisao A. Gramši. Nema dovoljno produbljene kritike kapitalizma.

Da je ova paraliza eksplozivna svedoče i reči Erika Hobsbauma, koji je maja 2009. u intervjuu hamburškom nedeljniku „Štern“ ocenio da smo u današnjem kapitalizmu svi na Titaniku, koji će naići na ledeni breg. Kritikujući radikalnu moralnu teologiju tržišta i globalizacije, britanski marksist je dodao da u budućnosti ne isključuje oružani rat SAD i Kine. „Krv će poteći, mnogo krvi“, zaključio je nedavno umrli britanski marksist. Da li će se blatom i krvlju isprskana kola globalizovanog kapitalizma prevrnuti? Ako se to i desi, to svakako neće biti na izborima. Izbori su paravan kozmetičkih, a ne sistemskih promena. Jer kada bi izbori mogli nešto bitnije promeniti, bili bi sigurno ukinuti.

Kraj politike, a ne kraj istorije

Zato još jednom treba već pomenutog Fukujamu ispraviti. Slom evropskog socijalizma nije doneo kraj istorije, nego kraj politike. U kom smislu? Ako politika živi od alternativnog mišljenja onda je bezalternativnost neoliberalizma uništila istinsko političko nadmetanje. Nemački sociolozi H. Bude i A. fon Luke pišu o kraju sna o pravednom društvu, o nestanku socijalne svesti i o današnjem klasnom društvu bez klasne borbe. Uljuljkana u sigurnost koju joj daje Brisel, posednička buržoazija je provincijalizovana. Bogati se ne legitimišu kulturnom misijom. Ni pravdom, već mantrom o zaštiti ljudskih prava. Iza pluralizma koji brane EU, NATO i SAD krije se tvrda bezalternativnost. Ratovi su humane intervencije, a ne imperijalizam moćnih. I neke nove balkanske države našle su identitet u prljavom građanskom ratu, koji je nakon oslobođenja od Jugoslavije pozlaćen u raznim oslobodilačkim mitovima. Konstruisana je i nova prošlost. Revizionizam je dakle i Staatsraison.

Topla nacionalna i konfesionalna zajednica

Kada su u pitanju domaće prilike nije teško uočiti da je na čitavom bivšem jugoslovenskom prostoru nacija progutala klasu sa najmanje otpora. Svuda dominira bezalternativna desnica sa raznovrsnim nacionalnim ili verskim ključnim simbolima: od Majke Božje i pape u Hrvatskoj, preko vehabija u BiH do Dveri i Obraza u Srbiji. Slično je i kod drugih bivših bratskih republika. Svuda se nudi topla nacionalna i konfesionalna zajednica istovernika i sunarodnika. Manje je važno to što je ova topla zajednica smeštena u hladno kapitalističko društvo prepuno nesigurnosti i nezaposlenosti. Pluralizam je pobedio u bivšim socijalističkim državama, ali je cena bila hegemonija konfliktnog nacionalnog. Nije reč o tolerantnom samorazumljivom nacionalnom identitetu, nego o agresivnom. Istini za volju, kod nas nije lako ni povući razliku između normalnog nacionalnog samoviđenja s jedne i ekskluzivističkog i agresivnog s druge strane. Ne samo što je malo etničke tolerancije u novim osobenim uslovima poslesocijalističke represivne tolerancije, nego je naprotiv, obnavljanjem nacionalnog i verskog, kapitalizam, koji inače živi od kritike, skepse i nepoverenja, samo usavršio mehanizme zaštite od kritike. Nova internetom osigurana sveopšta dozvoljenost svakako oduzima sistemskoj kritici subverzivnu snagu, ali to nije jedina vakcina kapitalizma. Ima i drugih osigurača.

Na kraju se postavlja pitanje kako dovesti u sumnju bezalternativnost kapitalizma u čijem je jezgru istorijski revizionizam? Treba li čekati da ekološki destruktivni otpad i promena klime ugroze i kapitalizam u centru? Hoće li ona situacija kada pijaća voda postane luksuz biti spontani revolucionarni detonator koji će srušiti logiku profita? Neće. Treba raditi na tome da solidarna ekonomija i pravedno društvo postanu hegemone ideje ne čekajući da ih destruktivna akumulacija kapitala i konkurencija spontano izbace u prvi plan. Za to su potrebni intelektualci, ali i umešni aktivisti kadri da misao pretvore u parolu i strateški usklade razne vrste nezadovoljstva kapitalizmom. Šarolike pobune bez programa treba na novi način zgusnuti u revoluciju sa projektom.

Revizija prošlosti preko grobova

Kod nas revizija prošlosti teče i preko groba. Pre upotrebe smrt treba obraditi. Žrtva unosi smisao u prošlost, sa žrtvom nepregledni haos postaje jasniji. Politici nikada nije dosta žrtava. Vremenom se smisao grobova i spomenika menja, jer ovi podležu dekontekstualizaciji i rekontekstualizaciji. Nakon sloma Jugoslavije Titov mauzolej je izmešten iz svog izvornog konteksta pravdanja socijalističke i multinacionalne sadašnjice, pa je 1990-ih bilo i predloga da se ukloni. Ipak je ostao, jer Milošević nije hteo da se kocka sa antititoizmom. Antikomunistički i nacionalistički duh u građanskom ratu 1990-ih na novi način je uokvirio smisao Titovog groba detronizujući njegov značaj. Kuća cveća je danas snabdevena novim značenjima. Titov grob ne treba srpskom kapitalizmu, ali treba srpskom turizmu. Početkom 21. veka u „šoku tranzicije“ buknule su nejednakosti i napetosti divljeg kapitalizma koje su podstakle titostalgiju, pa je i Titov grob postao simbol, doduše bezuticajni, obnovljene sumnje u kapitalizam. Sa protokom vremena prostor sećanja na svakog uglednika neumitno se sužava, pa i njihovi grobovi spontano i lagano gube izvornu simboliku. Grobovi nacionalnih lidera su otporniji zubu vremena od grobova klasnih heroja. Dugoročno gledano unosnije je braniti naciju nego sirotinju.

Tanatopolitički gledano i sudske rehabilitacije su važan činilac revizionizma: slučajevi kneza Pavla, Slobodana Jovanovića i proces oko D. Mihailovića koji je u toku. Ako je decembra 2011. u Beogradu s razlogom rehabilitovan knez Pavle, koji je potpisao pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu 25. 3. 1941, ispada da treba suditi vojsci i narodu koji su ga zbacili 27. marta. A antifašističku parolu „Bolje rat nego pakt“ valja javno denuncirati kao veleizdaju. Čak je i „levičar“ I. Dačić dočekao kosti kneza Pavla, a pre nego što je sastavio vladu išao kod patrijarha. Vlast se naravno pribojava radikalnog anti-antifašizma i pokušava da vodi dvostruku politiku. Prva je sezonski antifašizam, a druga je strukturna, ali banalna patriotizacija promašenog profašističkog kursa. Premda je povremeno bučan, antifašizam je još uvek epizoda, a anti-antifašizam je struktura. Kako drugačije nazvati politiku države koja je samo u poslednjih godinu dana iskazala posthumnu čast jednom šefu države i jednom predsedniku vlade koji se nisu borili protiv fašizma, nego su 1941. odmah pobegli iz zemlje?

Potraga za grobom D. Mihailovića i sudski proces na kom se odlučuje o njegovoj rehabilitaciji treba da budu krunsko svedočanstvo komunističkog nasilja nad srpskim rodoljubom, žrtvonošom nacionalnog oslobođenja? Markiranje ključne žrtve uvek je ubedljivije od bezlične martirologije. Ubistvo važnog pojedinca (S. Radića, kralja Aleksandra, D. Mihailovića) može čak biti osnova novog nultog časa: od tada je krenulo sve naopako. Eventualnom rehabilitacijom D. Mihailovića bio bi reakcentovan antifašizam. Partizanski antifašizam bio bi ozbiljno uzdrman. Kako bilo, autentični zemni ostaci bili bi impozantan simbolički „dokaz“ Čičinog stradanja, a njegov grob bi se verovatno pretvorio u zavetno mesto sećanja na najveću srpsku žrtvu. mesto sećanja aktivira afektivni potencijal. To je moralna ekonomija groba. Grobovi imaju važno mesto u ekonomiji pamćenja. Intronizacija novih svetlih grobova markira izmenu istorijskog pamćenja. Neretko je to opredeljivanje za novi identitet. U tom smislu i monarhističke kripte nisu obične rake, nego grobovi koji dodatno emocionalizuju revizionističku polarizaciju na dželate i žrtve u Srbiji i njegovim pristalicama osiguravaju krupan simbolički kapital u političkoj utakmici.

 

* Saopštenje podneto na međunarodnom okruglom stolu „Preispitivanje prošlosti i istorijski revizionizam“, održanom u Beogradu 12. i 13. oktobra 2012. Oprema teksta redakcijska

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari