Artikulacija vlastitosti

Šta ostaje intelektualcu/intelektualki u vremenu anomije i neupitnosti. Koga još interesuje „kritika svega postojećeg“? Kakve su to polemike nekada bile: biti ili nebiti u prostoru borniranom sa svih strana. Čekao se sa nestrpljenjem utuk na utuk. Oko reči se više niko ne uzbuđuje. Nema teme ni tabua koji bi izazvali interesovanje, polemiku, sučeljavanje različitih mogućnosti, ustalasali močvaru. U opšteprihvaćenoj klimi golog preživljavanja, nezamislivog pomeranja granica podnošljivog kako bi svakakve gadosti postale „normalne’“, retki zastaju pred elementarnim pitanjima: ko smo, kuda smo krenuli, zašto, kako, čemu, sa kim…

Gordana Bosanac, filozofkinja, profesorka po pozivu i još više onom unutrašnjem prosvetiteljskom opredeljenju, svesna je da pitanje više nije: šta reći? Sve moguće teze su od Helede do danas bezbroj puta propitane. Pitanje je: kako reći da pobudi iskru upitnosti? Ljudi su osetljivi tek na izvrtanje vlastite utrobe i poslednjeg razloga našeg delanja koji ni onom ko dela nije jednostavno otkriti. U osami, vremenu bez studenata, predavanja, prenapučenih satnica Gordana propituje vlastite odluke, životne stavove, put izgradnje vlastitih uverenja, propuštene trenutke i razloge zbog kojih je ponekad bilo uputno propustiti ih. Zasecajući u vlastito živo tkivo suočava nas sa posledicama svojih odluka.

Žene Gordanine generacije birale su između malograđanske sreće čija je cena bila, dakako, pokornost, zaborav vlastitosti, sleđenje puta muškarca koji joj se našao na putu i krčenja novih nepoznatih staza, nepoznatih njihovom rodu, i u najmanju ruku sumnjivih okolini. Bez sklonosti da trgovinom dokuči sreću, Gordana korak po korak analizira svoje izbore. I posle decenija ostaje gorak dojam o zanemarivanju/zaboravu/izostanku sagledavanja mišljenja/osećanja/stavova druge, one koja nije prvi pol. Muškarci i žene su ravnopravni, ali oni su malo ravnopravniji. To je bila realnost žena u socijalizmu. Položaj žene u vremenu socijalizma izgleda idilično (hegemona ženska uloga je bila radna žena) u odnosu na svakodnevicu žene danas u kojoj dominira frustrirana poslovna ili češće nezaposlena žena koja odušak nalazi tek u virtuelnom svetu.

U eseju Credo feminizma kojim završavajući ovo isleđivanje vlastitosti, uzbudljivije od krimi romana Agate Kristi, Gordana Bosanac nas izravno sučeljava sa jednim od „nevinih“ spotova koji se vrte svakodnevno na TV ekranima, šetkaju internetom, dočekuju nas u bioskopskim salama. Taj spot se vrteo jednako u Beogradu, kao i u Zagrebu. I niko nije reagovao. Mali dečačić, tek prohodao nasrće na petogodišnjakinju tražeći pusu/poljubac. U nekoliko pokušaja stimulisanih od onih van kadra devojčica je dovedena do suza, a dečačić ne odustaje… Hiljadu puta ponovljen prizor treba da nas kroz zabavu, igru, simpatiju prema nevinim slatkim akterima poduči da žena treba da trpi, a muškarac da dobije ono što želi. Tako se uspostavlja rodni režim, utvrđuju rodne uloge i rodni poredak. „Simbolizam motiva koji su stvoreni na toj okosnici da je žena predmet osvajanja, dok je uistinu oduvijek i zauvijek predmet pokoravanja, ovdje je, kao i uvijek, vješto pervertiran kako bi bio neprepoznatljiv za istinu o stvarnoj ulozi žene kao objekta. Klasičan prizor kolonizacije Drugog“.