Kako izgleda objavljivati knjige u okviru regiona koji još uvek govori međusobno razumljivim jezikom, ma kako se on zvao, o prednosti, ali manjkavostima podeljenog tržišta za autore, izdavače i čitaoce, o važnosti učestvovanja na najvećoj regionalnoj manifestaciji posvećenoj knjizi, razgovarali smo sa izdavačima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, koji su samostalno izlagali na ovogodišnjem, Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga.

Već dobro poznata ovdašnjim književnim sladokuscima iako je po prvi put izlagala na Sajmu knjiga, Fraktura je u Beograd stigla ovenčana nagradom za najboljeg međunarodnog izdavača na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Londonu. Da je ovdašnja književna i izdavačka scena pre svega obogaćena, a mnogo manje ugrožena pojavom ovog izdavača svedoče njegovi ekskluzivni domaći autori – Miljenko Jergović, Slavenka Drakulić, Mirko Kovač, Daša Drndić, Igor Štiks, Srećko Horvat. Fraktura inače objavi 60-ak knjiga godišnje, a osim domaće objavljuje i prevodnu književnost i, po rečima Sanje Jovičić, direktorke marketinga i prodaje, ona je specifičan izdavač i na hrvatskom tržištu jer bira samo visoko kvalitetnu literaturu. Pri tom se svaka knjiga posmatra kao umetničko delo – prevodi su, ističe ona, savršeni, greške se ne mogu primetiti, a izdvajaju se i dizajnerski. Primećujemo da među prevodnom književnošću ima dosta autora koje objavljuju i srpski izdavači, međutim, prema rečima Sanje Jovičić, oni su na srpsko tržište doneli samo one njihove knjige koje ovde nisu prevedene. „Nama ovo nije primarno tržište i ne želimo nikome da budemo konkurencija – ističe Jovičić – mi se poznajemo sa svim tim ljudima, ovo je mala branša“.



Od knjiga kojih nema kod ovdašnjih izdavača a kojima se posebno ponose Jovičić ističe savremenog mađarskog klasika Petera Nadaša, te Havijera Serkasa, španskog savremenog klasika od koga je ovde prevedena jedna knjiga. U pitanju je jedan od najvećih evropskih pisaca, a oba ova autora su i konkurenti za Nobelovu nagradu. Na kraju, ali ne manje važno, cene knjiga ovog izdavača ravnopravne su cenama srpskih izdanja, a ne znatno skuplje kako je to često slučaj sa izdanjima iz Hrvatske, pa su u Frakturi bili prezadovoljni i prodajom na Sajmu.

Sarajevski Šahinpašić još se predratne 1989. prvi put pojavio na Sajmu knjiga u Beogradu kao distributer strane knjige, akademske literature, knjiga za učenje stranih jezika, a od 1999. samostalno izlaže. Po završetku rata u Bosni počeli su i sa izdavaštvom, uz zadržavanje knjižarskog i distributerskog dela posla. Isto su se tako menjali i njihovi nastupi na beogradskom Sajmu knjiga – prvih godina, zbog tadašnjih sankcija ovde, isticali su se upravo stranim izdanjima, a sa razvojem sopstvene izdavačke delatnosti predstavljali su sve više svoja vlastita izdanja. Preorijentacija na izlaganje sopstvenih izdanja dovela je do toga da je Šahinpašić dobio poziciju u najprestižnijem prostoru Sajma – Hali 1 i to su bile, ističe direktor ove kuće Ajdin Šahinpašić, zlatne godine izlaganja za njih. „Moram priznati da zamjeram organizatoru što nas je izbacio iz Hale 1 i izmjestio nas u Halu 4, mada i ovde imamo lijepu poziciju i ljudi znaju da smo tu jer nas godinama tu traže, ali mislim da nam je po značaju mjesto definitivno u Hali 1, bez obzira kakve su propozicije izlaganja na Sajmu“, smatra Šahinpašić.

Ovaj izdavač objavljuje do 50 naslova godišnje a među njima su kvalitetna književna dela autora poput Harukija Murakamija, Hanifa Kurejšija, Hilari Mantel, ali i pisci poput Stiga Larsona i sličnih, čija dela, po Šahinpašićevim rečima, nisu klasični bestseleri. Takođe, jedini su u BiH koji objavljuju dečje knjige i slikovnice, 30 do 40 naslova godišnje. Međutim, problem je u plasmanu njihovih izdanja ovde tokom godine, izvan Sajma knjiga. Nikad nije bilo naročite volje da se knjige iz BiH prodaju u ovdašnjim knjižarama, dodaje uz opasku da su povremeno prihvatana samo ona izdanja koja nisu objavljena u Srbiji kao i jako traženi autori poput pomenutog Murakamija. Na Sajmu se, pak, traže i ona izdanja kojih već ima u Srbiji – nekad zbog prevoda, nekad zbog dizajna a nekad i jer posetioci Sajma stižu iz BiH. Po njemu, paradoksalna je situacija da je BiH otvorena za izdanja iz Srbije, Hrvatske i, u poslednje vreme, Crne Gore i to je veća konkurencija izdavačima iz BiH nego što su sami izdavači unutar nje konkurencija jedni drugima. Bosanski izdavači, prema Šahinpašićevim rečima, moraju da se bore protiv veoma jeftinih knjiga koje dolaze iz Lagune, Vulkana, a Nova knjiga iz Podgorice „uništava im tržište na taj način što plasira ogromne količine knjiga koje se pod sumnjivim okolnostima nalaze na tom tržištu“, puno knjiga se prodaje i na ulici, tu su i tzv. ulični sajmovi i slično.

Pri tom, dodaje Šahinpašić, osim što pokušavaju da štite vlastito tržište legalnim, pravnim koracima, nastoje da plasiraju izdanja koja ovde nisu zastupljena. Ali, pored toga što tržišta Srbije, Hrvatske a pogotovo Crne Gore nisu otvorena za plasman knjiga u kontrasmeru, u Srbiji su dva najveća izdavača ujedno i dva najveća knjižara i to takođe otežava situaciju. Pri tom, srbijansko tržište daleko je veće od bosanskog, kao i njegov potencijal, ističe Šahinpašić. Objavljivanje domaćih, bosanskih pisaca, donekle je, prema njegovim rečima, prostor za osobenost ovog izdavača, međutim, ni tu stvari nisu baš jednostavne. Sa raspadom zajedničke države, podelom jednog jezika na njih nekoliko dobijeno je i nekoliko tržišta (što je strancima dobrodošlo jer sada više puta prodaju autorska prava) koja su postala konkurencija jedno drugom. U slučaju Srbije, pre postojanja knjižarskih lanaca Delfi i Vulkan, ističe Šahinpašić, kad je postalo gotovo nemoguće da se knjige izdavača iz BiH nađu ovde, bosanska izdanja mogla su se plasirati ali ne i naplatiti i IK Šahinpašić nije uspela da se infiltrira na srpsko tržište. S druge strane, renomirani autori imaju izdavača na svakom od tih tržišta i pri tom mogu da kažu da je njihova knjiga objavljena na tri jezika. „To malo diže ego autoru, donosi mu i finansijsku korist a i logično je da autor želi da se njegova knjiga nađe na što više mesta. Ako mi ne možemo tako da ga plasiramo, on će tražiti alternativu. Svi kvalitetni BiH pisci imaju svoje srbijanske izdavače, i u Hrvatskoj isto tako. Najbolji primer je Miljenko Jergović, koji je objavio svoje knjige i u Crnoj Gori i u Hrvatskoj i u Bosni i u Srbiji“, ukazuje Šahinpašić.

Podgorička Nova knjiga postoji petnaestak godina i, prema rečima njenih predstavnika na Sajmu, objavljuje literaturu od svetskih klasika do popularne psihologije, dečjih knjiga, beletristike. Širom Crne Gore imaju maloprodajni lanac od 12 knjižara koje se zovu Gradske knjižare. Već desetak godina pojavljuju se na Beogradskom sajmu knjiga. Vođeni su onim što tržiše želi, ukusima i preferencijama potrošača, kako kažu. Sve pomenuto ukazuje na poslovanje u kome nema rizika. Širenje na tržišta u regionu, koje, kako smo videli, neki smatraju nelojalnom konkurencijom, očigledno je njihov dalji cilj i to pre svega u Srbiji jer se, po rečima ljudi iz ove izdavačke kuće, „radi o istom govornom području“. „Želimo aktivno da učestvujemo na tržištu Srbije tako da imamo izdavačku kuću Nova knjiga plus, čiji smo osnivači, ona je praktično naša ćerka firma i ove godine po prvi put je na Beogradskom sajmu u Hali 1. Izdanja su prilagođena ovom tržištu – na ekavici su i već beležimo dobre rezultate kako na Sajmu, tako i kad je u pitanju distribucija po ovdašnjim knjižarama u Beogradu, ali i širom Srbije“.

Oni, za razliku od Šahinpašića, nemaju problema sa plasmanom svojih izdanja i, prema sopstvenim rečima, zastupljeni su u najvećim knjižarama u Beogradu. Takođe, pohvalili su se porastom prodaje na Sajmu od 30 do 40 odsto u odnosu na prošlu godinu. Najprodavanija im je bila knjiga Irvina Jaloma Ležanje na kauču,“ za koju imaju ekskluzivna prava za Srbiju, Crnu Goru i Bosnu. To je, valjda, i logično jer je to nešto što niko drugi nema. Međutim, proletos je ova kuća najavila naslove jednog od najpoznatijih svetskih autora, koga je ovdašnjim, pa i čitaocima u regionu, prva predstavila beogradska Geopoetika. U pitanju je turski nobelovac Orhan Pamuk. Vladislav Bajac, direktor i glavni urednik Geopoetike, objašnjava da je podgorička Nova knjiga „pokušala da svoje ijekavsko izdanje Orhana Pamuka proturi reklamom u Srbiji kao ekavsko izdanje za Srbiju, prećutkivanjem da je prevod na ijekavskom“. „Oni imaju ugovor o autorskom pravu za crnogorski jezik, ne za srpski (posebno je pitanje hoćemo li ijekavski govor nazvati crnogorskim jezikom)“, izričit je Bajac koji kao dokaza da crnogorski jezik nije međunarodno priznat navodi katalogizaciju u Nacionalnoj biblioteci Crne Gore – u CIP knjiga koje su objavljene na ijekavskom pod odrednicom Jezik piše srpski. „Ne postoji ni međunarodna oznaka jezika – UDK za tzv. crnogorski jezik. Taj broj je i dalje broj srpskog jezika“, objašnjava Bajac.

Time se vraćamo na pitanje jezičkog zamešateljstva nakon raspada Jugoslavije (ili je to pitanje zapravo uvek, ako ne generisalo, bar najavljivalo krizu) koje je dovelo i do pravnih i svojinskih zavrzlama i, kako smo već rekli, uglavnom koristi strancima. „Nova knjiga koristi halavost stranih književnih agencija da za svaki novostvoreni jezik raspadom Jugoslavije, izdavač može da kupi prava za određeni novi jezik. Tako književne agencije sada za nekada jedan jezik zarađuju na prodaji čak četiri(!) jezika. Međutim, može se kupiti autorsko pravo na teritoriju, a ne samo na jezik. Tek tu nastaje nova priča“, nagoveštava Bajac, a mi se zasad zaustavljamo na ovoj jer su na ovim prostorima, pored jezičkog pitanja, pitanja čije je koja teritorija i kako se to određuje jednako, ako ne i više, komplikovana i zamršena.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari