U studiji Za jedan drugačiji način života, Ignatije, vladika Eparhije braničevske, razvija tezu o tome da je crkva realnost koja može da ponudi „novi način pojave života“ kao alternativu „logici savremene civilizacije“ i načinu života koji vodi samouništenju. Crkva ne sme da ostane na marginama društvenih zbivanja „zato što mnogi misle da savremena evropska civilizacija nema potrebe danas za crkvom i njenom teologijom u rešavanju svojih ključnih problema“, zaključuje vladika Ignatije.

 Do naševremene realnosti, naravno, put je bio dug i o tom putu sve je više „živog“ dijaloga (naučnih skupova) i pisanih tragova: studija i teoloških rasprava, zaključnica i pisanih poziva na vremeplovska svedočenja verujućih mudraca. Jedan od takvih tragova je i knjiga Zorana Krstića, profesora u Bogosloviji Svetog Jovana Zlatousta u Kragujevcu. Njegovu knjigu Crkva u društvu čine tri poglavlja: Prošlost, Sadašnjost i Predanje sveštenih kanona. Prethodi im predgovor autora u kome se on osvrće i na 2013. koja je bila širom hrišćanskog sveta posvećena proslavi 17 vekova od Milanskog edikta. Ovo napominjemo zbog važnosti tzv Konstantinovog obrta. Krstić citira istoričara Radivoja Radića – „Tada je počeo da se oblikuje jedan novi svet, svet koji je sve više počinjao da liči na svet u kojem danas živimo“. U našem svetu, tokom 17 vekova, pokušavamo da na pravi način razumemo život, versku Zajednicu, sopstvenu i ličnost jedinog Životvorca (Boga). Hoćemo reći, u „košu našeg sveta“ sada je sve ono tradicionalno, ali i predmoderno, potom moderno, na kraju i postmoderno vreme – odnosno društvo. Krstić ističe kako „U svesti mnogih članova crkve predmoderno društvo se sa svojom hijerarhijom vrednosti i svojim mentalitetom smatra idealnim društvom. Takvo shvatanje nije slučajno… U njemu je crkva bila idealno pozicionirana, u samom centru, i bila je osnovni kosmoteorijski stub tog vremena“. Prirodno, sve društvene promene, odnosno transformacije i modernost, i te kako se tiču verujućih ljudi i same crkve. U ovoj knjizi nalazimo odgovore crkve na zapadnu modernost koja je uprostila stvar i zasnovala svoje delovanje na tehnologiji čiji je stalni razvoj imao za cilj da čovečanstvu olakša život, ali je istovremeno čoveku donosio i velike probleme. To čini i danas dovodeći u pitanje i sam opstanak čovečanstva. Koliko je moderan čovek bio spreman (i koliko jeste) da odgovori na nove izazove i olakšice koje mu je donelo (i donosi) doba neprestanog razvoja tehnologije? Nisu li logori smrti, veliki i mali ratovi, gubljenje ličnosti i sahranjivanje jedinog Životvorca (bezcrkveno vreme) najporazniji odgovori? Kako posmatrati modernog „malog postmodernog čoveka, kako mu pomoći?“ Jer, ističe Krstić, „Verujući ljudi se… prečesto u tim istorijskim i kulturološkim burama ne snalaze“ uz napomenu da moraju da shvate kako „crkva nema specifično svoje društveno i političko uređenje. Njeni su kriterijumi, kriterijumi Carstva nebeskog i na osnovu njih Ona procenjuje društvene promene i procese. U tom smislu je svaka istorijska i kulturološka epoha Njena, a, takođe, i nijedna, jer Ona čeka Budući vek“.

U prvom poglavlju knjige Krstić piše o političnosti paganske religije i hrišćanstvu u Rimskoj imperiji, o verskoj toleranciji u vreme cara Konstantina (i danas). Poglavlje se zatvara slovom o 1.700 godina Milanskog edikta. Krstić podseća da nema civilizacije u istoriji koja nije poznavala i praktikovala određene oblike religioznosti, upoznaje čitaoca sa rimskom religijom „koja predstavlja složenu mešavinu proisteklu iz raznih izvora“ (religija Starog Rima, teokrasija), takođe sa različitim onovremenim oblicima praznoverja i raznoraznim verovanjima najnižeg i najbrojnijeg sloja naroda u čudesa (…. posebno u Asklepija lekara, a zatim poluboga koji leči bolesnike i koji je tako smatran spasiteljem sveta). U knjizi je pojašnjen odnos hrišćana prema rimskoj državi, a autor se posvetio uzrocima i posledicama značajnog Konstantinovog obrta. Naravno, Krstić se u knjizi znalački bavi i najvećim problemima savremenog društva. Poučno je dobro protumačiti njegov prvi tekst u drugom delu knjige Crkva i evropske integracije. Ostaje da lebdi važno pitanje – „da li verujući ljudi čine većinu ovog, kako trenutno izgleda, manjinskog dela našeg društva koji se protivi evrointegracijama“? Sledi članak koji obuhvata kratku istoriju misionarske delatnosti. U jednom delu rada autor pokušava (i uspeva) da objasni savremene ciljeve misije. Očekivano, tu je i zaključak uz veoma bitno zapažanje – „Sam Hristos nije bio Onaj koji šalje poruke drugima već Onaj koji je živeo sa drugima, vaspitavao za zajedništvo i sve to radio bez pomoći tadašnjeg političkog sistema“. Čitalac je u prilici da se upozna i sa krajnostima u razumevanju službi u crkvi (klerikalizam i laicizam). Treći deo knjige čine tekst Prava ktitora kao izazov crkvenom poretku (izlaganje autora na naučnom skupu Manastir Studenica – 700 godina Kraljeve crkve), kao i studija Vanvremenska aktuelnost kanonskog predanja crkve na primeru Prvodrugog pomesnog carigradskog sabora (115-139), uz više nego jasan Krstićev zaključak koji u potpunosti opravdava cilj same knjige, a, po rečima autora, „on se najpre sastoji u tome da verujuće ljude… podsetimo na činjenicu društvenih promena, na njihovu legitimnost kao i na fakt da one najčešće ne nastaju iz ideoloških razloga već iz, i zbog konkretnih životnih problema“. Sve u svemu, Zoran Krstić potpisao je zbornik svojih studija koje pripadaju najvišim misaonim i intelektualnim dometima, ali je istovremeno zbornik pisan potpuno razumljivim jezikom, tako da je ispisano dostupno širem čitalačkom krugu. Tako jeste zahvaljujući umeću autora.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari