Knjiga Pisac s krajolikom Zorana Jeremića od one je vrste za koju se može reći da je provokativna, neobična antologija duhovne, intelektualne gozbe, nesvakidašnje, atipične, nadasve samo svoje jeremićevske -od devet poglavlja u rasponu od Podneblja, to jest zavičaja, pa sve do Ulice Džona Lenona kao najuniverzalnijeg krajolika bunta i slobode (to jest rokenrola)…

Reč je o razgovorima sa stvaraocima koji su u mnogo čemu obojili krajolik srpske umetnosti (u svim njenim rukavcima), kulture, politike i rokenrola u drugoj polovini 20. i početkom 21. veka, dakle oni poslenici koji su, čini mi se, neka vrsta intelektualnog krajolika i samog autora. Neobičnost ovog gradiva koji svojim brižljivim tkanjem prerasta i u svojevrsni intelektualni roman od razgovora jeste i u činjenici što dolazi iz tzv. provincije – ali ne iz provincije duha već iz sredine u kojoj se duh neguje na specifičan način – s neopisivom odgovornošću i ushićenošću, ali je s prestoničkoga brega taj vidik neprimetan. Pisac s krajolikom je u tom smislu nadasve uzorno delo koje pitačima iz metropole može poslužiti kao blistav uzor (i udžbenik) kako razgovarati i da iz razgovora istekne tekst koji vas osvaja. Tajna je u jednoj jedinoj činjenici – sagovornici su ravnopravni u svemu. I onaj koji pita (Jeremić) i svih 58 propitivanih, pozvanih i prozvanih, i u prvom redu – značajnih stvaralaca. Ovaj prvi o njima zna sve – oni o njemu, usuđujem se reći – malo ili ništa. I to je onaj jaz između metropole i provincije – koji je ovde savršeno nevidljiv, ali tkati na tom razboju nije nimalo lak posao. Devet krugova, devet krajolika simboličkog su rasporeda: u naznačenom okviru, pored navedenih segmenata su i Nova paradigma (srpske književnosti – od Albaharija i Basare do Žarka Radakovića i Bože Koprivice), Dopisivanje epohe (oni koji su u neobičnom, upitnom pa i jeretičkom dijalogu s tradicijom – od Radovana Popovića i Vidosava Stevanovića do Sretena Božića i Vladimira Medenice)… I u središtu kao da nas presreću i opominju, podsećaju, upozoravaju, svedoče o zabludama, iskliznućima, nedoslednostima, lažima… četiri kruga u kojima je ideologija, dakle kob politike i stvarnosti koju ona razjeda – Fantomi slobode (prostor političke prošlosti koja o sebi svedoči preko onih koji su u njoj, ipak, bili neka vrsta svetionika) – koji su, možda otvorili prostor za one Na agori koji, čini mi se, preslikavaju na neki način ono što priželjkuju fantomi slobode (ona zvezda u beskrajnom plavom srpskom krugu – Zoran Đinđić i ona prerano ugasla Ivan Đurić – a između njih oni u neprekidnoj čegrsti). I opet politika u prostoru umetnosti i univerziteta, dakle nauke (Iz nulte pozicije – od Žilnika i Borke Pavićević, s jedne, do Vojina Dimitrijevića, Ljubiše Rajića i Trebješanina, s druge strane). Iz neobičnih dokumenata koji su izuzetno svedočanstvo o nesporazumima, raskolima, razaranjima – ukazuje se svetlo – naravno iz prostora umetnosti – Traktat o svetlosti (u kome nam svoju umetnost razlažu/interpretiraju Voja Stanić, Ljuba Popović, Blanuša, Tucović, Dunjić i drugi), i Rakurs (autopoetička upitanost nad sopstvenom umetnošću sa obrazloženjima Bore Draškovića, Gorana Markovića, Ere Milivojevića, Aleksandra Zografa…) I, naravno, doajeni imaju svoj zavičaj u krajoliku podneblja, krajolik buntovnika je u rokenrolu – to jest u Ulici Džona Lenona (čiji su večiti stanari čudesni Peca Popović, čarobni Vlatko Stefanovski sa svojom boginjom-caricom gitarom, Žikica Simić i razbarušeni i dosledni u odbrani rokenrola Zoran Panović).

Ako je Branimić Ćosić davnih tridesetih godina sačinio, po istim načelima – jednu od najvažnijih sabesedničkih knjiga srpske književnosti (Deset pisaca, deset razgovora) Užičanin Zoran Jeremić je između 1994. i 2014. stvarao svojih devet krugova i svoj pejzaž srpske umetnosti s najširim okvirima kulture, politike i rokenrola u svom Piscu s krajolikom.

Čudesna, šeherezadinska knjiga razgovora…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari