Objavljeno je šesto izdanje Filosofije palanke Radomira Konstantinovića (prvi put pojavila se u časopisu Treći program 1969). Napisao sam više ogleda pokušavajući da objasnim ovo delo. Ovde govorim o filosofiji i filozofiji, njihovom odnosu koji se ponavlja i razlikuje, kao da će ponovo sneg, kao da će se vratiti „isto“ i pokriti ovu „razliku“ (ponavljanje i razlika). Jedan odnos i jedna postfilozofija, ili filosofija palanke kao jedna postfilozofija. Postfilozofija koja ispituje mogućnost same filozofije kao filosofije, ili fiosofije kao filozofije.


Evo me kako počinjem kao da se spremam na veliki put, a sve manje i ređe putujem. Iz Srbije nisam izašao poslednjih deset godina, bilo gde i bilo kada, a nekad sam mogao i voleo da putujem. Nisam od onih „letećih filozofa“ koji lete od kampusa do kampusa a u aeroplanu pišu svoje tekstove i referate.

Po broju izdanja reklo bi se da je ova knjiga među najčitanijima, a slutim da nije. Od ovog pitanja ću početi: da li su tolika izdanja dokaz da se ova knjiga čita, da je Konstantinović prihvaćen kao pisac, da je štaviše popularan, da je najzad izašao iz samoizolacije koja traje godinama? Milorad Belančić, koji je napisao Genealogiju palanke, koja se pojavila u Narodnoj knjizi, nakon što je čekala nekoliko godina na objavljivanje, misli da naš zajednički prijatelj nema razloga za zabrinutost a ja eto mislim da ima, jer sam uveren da ovu filosofiju nisu pošteno i ozbiljno pročitali ni oni malobrojni koji su pisali uglavnom pamflete, pozitivne ili negativne svejedno, ovom ili onom prilikom, o ovoj knjizi koja je, svakako, najznačajnije delo naše filozofije u 20. veku, kao što sam to napisao.

Ali, ove knjige i dalje nema u lektiri naših studenata filozofije, ili književnosti, ili u pregledima naše savremene filozofije. Tako da je naši studenti filozofije, po mom mišljenju, ne čitaju. Ova značajna knjiga naše kulture jednostavno još uvek nije pročitana a i to sam već napisao. Doduše, i Branko Romčević je napisao svoju zanimljivu knjigu filo( )ofia postavljajući ovo pitanje zašto Filosofia palanke nije Filozofija palanke na taj način da ovaj spor, unutar ove filosofije, između filosofije i filozofije predstavlja osnovni problem filosofije palanke.

Danas mislim da, iako u filozofskom pogledu, Filosofija palanke, doista, počiva na osobenoj hegelovskoj trijadi: plemenska svest, individualizam, kao „epoha predsubjektivnosti“ ili „apokaliptički subjektivizam“ i „odsustvo subjekta“, „prividni subjektivizam“, „duh palanke“, ili palanačka filozofija, kao „filosofija“ koja se gradi na službi potiranja svake moguće subjektivnosti zato što je pleme „biće koje pojedinačnošću izražava svoju agoniju“ i „nemogućnost izmirenja subjekta i objekta“ – danas kažem, mislim da Romčević nije u pravu u pogledu ove filosofije a ne filozofije.

Iako je, doista, osnovna tema na izvestan način hegelovska: jesen ovog plemenskog subjekta, koji je agonijski, ili „prividni subjekt“ i ova „epoha predsubjektivnosti“ – još osnovnija je tema, da tako kažem, upravo osporavanje ove hegelovske koncepcije o subjektu ili subjektivnosti, odnosno, građanskoj modernosti kojoj ovaj stoji u osnovi, ili temelju. Jer, duh palanke je „duh svakog duha“ (to je pozicija Radomira Konstantinovića) a „filosofija palanke“ je filozofija sama, a izgleda da ne postoji, niti to može biti, neka druga filozofija, ili stupanj filozofije, na primer, onaj „Apsolutni duh“ i njegovo „beskrajno pravo“, o kome govori Hegel. Zato je ovaj navodni spor između filosofije i filozofije, u stvari, konstrukcija a ne stvarnost. Drugim rečima, i to je ono opominjuće – filosofija palanke je, kako bi se reklo, biće same filozofije, upravo, kao ova „filosofija nasilja“, ili metafizika. To je, da tako kažem, anticipirajuća poruka ovog dela koja ne dolazi iz neke teorijske konstrukcije, nego iz same stvarnosti i njene agonije. Evo nekih primera, pošto se na njima najbolje i najlakše uči.

Kad sam pre desetak godina boravio u Jeni, ona je bila kao naš Aranđelovac. Dakle, palanka, a možete zamisliti kakva je to palanka bila u Hegelovo doba. Može li filosofija kao nasilje da se oslobodi svoje plemenske svesti? Hegel je verovao da može. Konstantinović govori o tragediji, agoniji, realizmu ili infantilnosti, i nihilizmu ove svesti iz koje nema izlaza. To je ta razlika. Zato je sama filozofija uvek, ili oduvek, ova palanačka filozofija nasilja. Filozofija mržnje do koje dolazi pokušajem objektivacije, ili postvarenja ove filozofije u svetu, jer „filosofija duha palanke ne može biti filosofija tvoraštva“, zato što je „strah od sebe glas plemena u biću“, a smrt „dovodi do najoštrije svesti“. Zato u „stavu probuđene subjektivnosti“ i postoji, i postojaće zauvek, kao zla kob, ovaj sukob reda plemenskog sveta i reda duha palanke“. Zar aktuelni plemenski sukobi tako zastrašujući, ludi i ciklični, kao godišnja doba ne potvrđuju mračnu izvesnost ovih ubilačkih identiteta?

Odlomak iz teksta povodom trogodišnjice od smrti mog prijatelja Radomira Konstantinovića (Subotica, 27.3.1928 – Beograd, 27.10.2011)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari