Nemo me dozivaju knjige – ponavljam(o) reči pripovedača, pesnika i antologičara Dušana Stojkovića, sve i sam(i) priznajući da je „uživanje u tekstu zapravo užasavanje zbog teksta“. Valja kazati, kad su u pitanju kratke priče koje čine zbirku Kafkijade, uz Stojkovićeve reči uistinu pristaju i one Kafkine – „Uskočiću u svoju novelu, pa makar mi rasekla lice“.

I odmah treba reći da Stojkovićeve Kafkijade (Dušanijade) tek jedan su odgovor na pitanje kako podnositi u sopstvenom postojanju „prisustvo naših drugih“. To onda jesu različite forme jednog te istog života Umetnika koji Uspinjačom snova svojih i tuđih (u ovom slučaju uz pomoć pera), a sve na krajnjim granicama sopstvene mašte, stvara Književni svet „Dole – Had. Gore – nebo sa neraščišćenim računima (priča Pravci kretanja), u kome „svaka je priča sve priče“, u kome se jasno daje do znanja kakav je rezultat kad Um obuhvata sve stvari zajedno: ono što jeste budnost, i ono sanjano, i ono što jeste domaštano, i ono što pripada samim ljudskim priviđenjima, i sve što liči na onaj, poput žiga na „čitalačkom dlanu“, hronični sioranovski skepticizam. I sve što jeste odgovor kako treba da životno hodamo, samo uporno da hodamo, hodamo po žici koja spaja prividnu javu i još prividnije carstvo snevanog. Dok čitamo Kafkijade, sve nam se čini da koliko su Stojkovićeva (i Kafkina) toliko su i naša snevačka iskustva („Kada sam se ujutru probudio, probudio sam se dva puta. Između mene i mene podrhtavala je lagana nit sna. O nju je neko već vešao malešne pahulje svoga sna. Iz ovog drugog sna nikako nisam mogao da izronim (priča Šetnja). Uostalom, po Platonu, svako se ogleda u drugom a potpuni posvećenik pisanoj reči i mudrosti, omamljen u lavirintu već ispisanih književni svetova, to čini na poseban način, što je Stojković svojim Kafkijadama i Snevomrakom dokazao sve vreme ispisujući književni svet koji ne želi da zna kalendare, ako se razumemo.

Stojković dobro zna da živeti u tumačenju svog nimalo lako dokučivog unutarnjeg sveta znači dvaput živeti, a samo majstor pripovedanja, po neupućenima, može to da čini nekakvom pukom književnom razbibrigom. Otud u kratkim Stojkovićevim pričama ima i onih Kafkinih saznanja o apsurdnosti naših postojanja. Kafkine rečenice dobile su prava mesta u kratkim Stojkovićevim pričama. To su mesta na kojima znače najviše, mesta na kojima su gotovo neophodne pri otkrivanju suštine više nego složenog Stojkovićevog književnog sveta (priča (S)udari, Kafkina rečenica – „Moje telo je suviše dugačko za svoju slobodu…“). Po načinu kazivanja, samoj temi, Stojković čitaoce svojih Kafkijada ne može ostaviti ravnodušnim. Njegovi snovi lako prelaze određene granice matičnih kratkih priča, njihova uloga je da se „usele“ u naša čitalačka razmišljanja i oni (snovi) svoju ulogu igraju savršeno do samog kraja (priča Korenjenje – „Od nas se ne može ni za makac odvojiti ni onaj ko nas, ni ono što nas, nadzire. Pitanje je, no ni ne pomišljam da odgovorim na njega, čija je nesloboda veća. Uživam naprosto u svojoj ukorenjenosti. Oni (snovi), po nama, ostaju (ispisana) umetnost ravnoteže i čistog izraza. Uostalom, stvarnost je pozornica za nevidljivo, slažemo se sa autorom i iz priče (Kafkijade) u priču (Dušanijade), sve znatiželjnije uhodimo piščeve misli i prihvatamo značenja koja im Pisac dodeljuje.

Pisanje znači i vladanje emocijama. Kad je tako, pitamo se: ima li mesta žalu za prolaznošću u vreme duhovnog putovanja (priča Gnezdo – „Ostalo mi je jedino da se korenim u sebe samog. Da se utapam u vlastitu prazninu“)? Kako i žal ugraditi, kako ogoliti „svoj skriveni“ život, kako nadvladati (ne)verovanje u naše (ne)postojanje? Stojković se ne opire nijednom pitanju (priča Otvaranje – „Počeo sam da se otvaram. Da li je izašao čovek?“, već hrabro ovekovečava stvarnost koja jeste pozornica za neverovatno. Zavidna je njegova sposobnost usložavanja, u njegovom narativnom izrazu glavni junak jeste piščeva Uspinjača snova i nema granice između znanih i neznanih signala ljudskog bitisanja. To jeste vreme „mog sveta“ koje se ispituje do iznemoglosti (tako je činio i Kafka), to jeste vreme smrti u trajanju života, to jeste nepravilno kretanje vremena. Napokon, to jeste i već pomenuto piščevo neopiranje. A kojom se veštinom Stojković nadgrađuje Kafkom? „Ništa nas ne može probuditi iz opojnih smrti u srcu koje umor(e)no sanjamo“, piše Stojković kao zaključnicu priče Proletele strele a koju završava Kafkinom briljantnom dnevničkom beleškom: „Dovoljno je samo da strele tačno odgovaraju ranama koje su zadale“.

Rekosmo već, Stojkovićeve Kafkijade jesu ovekovečena pozornica za neverovatno i još uvek nezaleđenu stvarnost svih ispisanih svetova, koja raste, raste, i samo raste. Daleko je krajnje rasprsnuće svih ispisanih svetova, gotovo nezamislivo ako išta nezamislivo i postoji. Dokle sve stižemo ne bežeći od sebe? U Kafkijadama leži odgovor i Stojkoviću moramo na tome da čestitamo. Jer, na kraju priče Ogledalo, Stojković piše: „Samo se Gregor Samsa meškolji u krevetu i maše, sipljivo maše, nožicama nalik na eksere kojima je naš Gospod zakucan na krst“. Da, to jeste piščeva „prodisala duša“, shvatamo. Jer, „Poput mnogih neobičnih pojava koje se tumače kao predznaci budućih događaja i san upućuje na znake koji se nastoje protumačiti u ravni nagoveštaja dolazećeg“ (Bojan Jovanović, ogled Oniričke najave dolazećeg). Naravno, ovde su nam u mislima „one nožice nalik na eksere kojima je naš Gospod zakucan na krst“. Da li baš zbog tih nožica sve teže prepoznajemo olinjale bivše anđele među nama pa i da jesmo bili svedoci „smeha od kojeg su pucale usne planina i tresao se trbuh neba“ (priča Smeh). Biće da je tako. Nema nam druge već da se korenimo u sebi samima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari