Alis Manro, veliki kanadski majstor pripovedanja, nije tek još jedna moja stara i nešto starija koleginica i ortakinja, već i neka vrsta porodičnog prijatelja. Naime, ona i moja majka su kao mlade pionirke i misionarke, prilikom osvajanja Divljeg severa, bile ne samo velike obožavateljke nego i „lične prijateljke“ Komandanta Marka i njegovih „Vukova sa Ontarija“. Tako su skovale večno devojačko prijateljstvo…


Kasnije su im se ženski i životni putevi geografski razišli, ali su ostale u prisnom kontaktu, pa je čak u poznijoj fazi, slavna kanadska spisateljica napisala nekoliko priča zasnovanih na dogodovštinama iz života moje zauvek traperske majke Mirjane.

Elem, budući da je krajem prošle godine Komitet za Nobelovu nagradu bio nešto brži od smrti, moja majka je ipak doživela da se poraduje zbog pohabane ali novčano i medijski razmetljive nagrade koju su dinamitni masoni iz Stokholma dodelili njenoj podjednako avanturističkoj drugarici.

Nakon ceremonije uručenja Nobelove nagrade, ostarela ali lojalna laureatkinja, hitno me je pozvala na dirljivi pariski ručak sa večerom, da bi mi ispričala kako je bilo na tajnom delu svečanosti.

„Ah, Magični“, nehajno je odmahnula rukom. „Takve scene si ti već toliko puta opisao. Vašar taštine i parada impotencije“, rekla je, citirajući fragment iz jedne moje preterano ozbiljne satire.

„Ali, teta Alis, mora da je bilo još nešto“, skoro da sam zakukao. „A vi znate koliko sam radoznao.“

„Pa, znaš, možda je vredelo da si im video lica kad sam kazala kako ću sada, kad sam postala bogata, moći da isplatim sve alimentacije koje dugujem mojim nevenčanim i prvovenčanim muškarcima.“

Dok mi je padala vilica, dodala je: „Čim je to čuo, jedan švedski ugledni prdonja počeo je da mi se nabacuje kao sedlo na doratu. Bio je toliko pun sebe i uporan, da sam morala da ga malo grublje spustim, tako što sam mu podviknula. ‘Ako nisam dala mom zemljaku Koenu kad je bio mlad i gladan, zašto bih pobogu sada dala tebi koji si mator i sit? Pogledao me je kao čovek koji je po prvi put u svom, dotad bezbednom životu, shvatio da je književnost jedina stvar na ovom svetu koju može da kupi ali ne i da nadživi“.

Nasmejala se tako srčano da se nisam usudio da je pitam da li je i moja majka, u svojim mladim danima, ostala verna Komandantu Marku. Mislim, nije lako odoleti musavom, polupijanom i neobrijanom Koenu, zar ne?

„Hej, Magični“, teta Alis se odjednom iskusno zagleda u mene, nepogrešivo mi čitajući sumnjom zatrovane misli. „Zar ne misliš da je unaokolo suviše likova koji se ponašaju kao da im je stalno rasprodati Leonard vanbračni otac?“

Tek tada mi je sinulo zašto se Alis Manro nije pojavila na sahrani moje majke… Nazdravio sam joj ispijajući sav teret prošlosti koja ne želi nikome da pripadne… „Jer ona jedino postoji u našim pričama“, kako je posle vinskog deserta odjavila oproštajnu noć moja jedina teta Alis…

Dnevnik-reka

Priznajem, po uzoru na neke otkačene književne učitelje, pokušavao sam da vodim dnevnik, u različitim razdobljima i fazama svog nespisateljskog bivstvovanja. Ali, brzo sam odustajao. Razlog je bio i ostao ubitačno prost: moj privatni život je sasvim običan, dosadan i prazan. Dakle, nije imalo o čemu da se faktografski izveštava taj budući nimalo fiktivni čitalac. I tako, odavno sam batalio i da razmišljam o tom projektu, kadli mi u trenucima bazanja po Cuker-Begovoj društvenoj mreži sinu da postoji ličnost čije dogodovštine vape za dnevničkim beleženjem kako bi bile obznanjene radoznalom a stidljivo polupismenom narodu. Naravno, reč je o Magičnom, mom literarnom super-alter egu, pravom junaku i antiheroju, kojem se toliko toga živopisnog dešava da se sve te akcije pišu same od sebe, ne obazirući se na datiranje i kalendarisanje stvarnosti… Ono što sledi jesu plutajući odlomci iz dnevnika-reke koji se kotrlja ka delti Misisipija, preko vijugavih tokova Rio Nišave, Rio Morave i Rio Drine… A šta drugo očekivati od neprilagođenog rokenrolera?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari