Autor kompaktne studije Ep o Gilgamešu: mit, delo i predanje, Valter Zalaberger (C. H. Beck, Minhen 2013), redovni profesor asirologije na Ludvig-Maksimilijans univerzitetu u Minhenu, na primeru epa o Gilgamešu napisao je Uvod u književnost i kulturu Mesopotamije. Pri tome, stalo mu je pre do opisa osnova i posebnosti drevnih orijentalnih pisama, no do tekstualno imanentnog tumačenja epa o Gilgamešu ili diskutovanja o njemu.


Bavljenje ovim epom otpočelo je nakon što je engleski asirolog i arheolog Džordž Smit u Ninivi pronašao (1872) u ruševinama razvaljene palate asirskog kralja Asurbanipala (668-627. p.n.e) jednu glinenu ploču ispisanu klinastim pismom na starovavilonsko-akadskom jeziku. Potom je pronađeno još 11 glinenih ploča i drugih fragmenata na varijantama sa hetitskim i huritskim elementima. O čemu je reč u Epu o Gilgamešu, koji osim posebnog mesta među delima drevne orijentalne književnosti ima i trajnu fascinaciju i relevantnost u celokupnoj svetskoj književnosti?

Spektar literarnih motiva u ovom najstarijem sačuvanom spisu svetske književnosti obuhvata vlast i njenu zloupotrebu, prijateljstvo i potragu za večnim životom, kao i bezuspešnost ljudskog stremljenja pred neumitnom faktičnošću smrti. Još sažetije rečeno – lajtmotiv ovoga epa je smrt. Kralj Uruka, Gilgameš, jednom trećinom ljudske i dvema trećinama božanske prirode, izgubio je najboljeg prijatelja, Enkidua, koji umire posle silnog zajedničkog vojevanja i legendarnih pobeda. Gilgameš je, pre no što je sreo Enkidua, bio surov i omražen tiranin – podanici su trpeli njegovu divlju samovolju i zlostavljanje, napose žene kojima se nasilno naslađivao po nepisanom ius primae noctis. No humanizacija, odnosno preobražaj iz arhaičnog varvarstva u civilizovano ophođenje ostvariće se kroz prijateljstvo. Gilgameš se očovečuje odnosno humanizuje. Potom Enkidu odlazi u podzemni svet. Tužan zbog gubitka prijatelja i u strepnji za sopstvenu budućnost, Gilgameš juri stepama. Kad ljubav u njemu nadjača smrt, odlazi kod Utnapištima, čoveka koji je preživeo potop, i koji živi na ostrvu blažene večnosti/besmrtnosti. Tu dobije trav(k)u besmrtnosti, koju bi čovekoljubivo želeo da podeli sa ostatkom čovečanstva, jer on nije više okrutni despot, nego ljubavlju preobraženi sabrat svih ljudi, odnosno uzorni filantrop.

Utnapištim stavlja Gilgameša na ispit: šest dana i sedam noći on ne sme da zaspi. No premoreni Gilgameš odmah zaspi, pokazavši da nije kadar ni san da nadjača, a pogotovo ne da pobedi smrt. Dok se Gilgameš kupao, zmija mu ukrade trav(k)u besmrtnosti – paralela sa zmijom iz Knjige Postanja sasvim je očigledna. Vrativši se u svet ljudi, kralj Uruka ne može da se smiri, već hita u zemlju mrtvih da se sretne sa Enkiduom. A kad se sretnu, duša prijateljeva mu saopštava da, kad bi Gilgameš znao kakvi su zakoni na snazi u svetu seni, seo bi i zaplakao. Čini se da su epovi o istoriji prijateljstva i ljubavi, veličini i smrti bili loci communes u kulturnim jezicima Orijenta. Ep je bio najpre u usmenoj tradiciji negovan i prenošen, te je, kao i Homerovi epovi, bio deo literarnog kanona. Kao što su i Homerovi epovi početak pisane istorije Grka, tako je i ep o Gilgamešu za Sumerce, Vavilonce i Asirce početak njihovog literarnog predanja i time ujedno i vavilonski nacionalni ep. Mnogi pak ovaj ep smatraju meditacijom o smrti u formi tragedije.

Ima tumača koji ep vide kao derivat mita o suncu, u specijalnoj formi mita o dioskurima (suncu i mesecu). Rasprostranjena je i teza o 12 tablica kao 12 krugova zodijaka, odnosno 12 pozicija sunca u toku ciklusa od 12 meseci u godini. Tema o Gilgamešu očito je u mnogim drevnim kulturama prisutna kao astralno-mitološki motiv. Paralela sa Homerom iscrpno je ispitivana, a više tumača vide da su prvih sedam tablica Epa o Gilgamešu strukturalno analogni sa Ilijadom, a pet poslednjih sa Odisejom.

Zaleberger u prvom poglavlju najpre sažeto opisuje teme 12 tablica u novom prevodu koji je sačinjen po uzoru na akribično englesko izdanje koje je pripremio Endru R. Džordž (The Babylonian Gilgamesh Epic: Introduction, Critical Edition and Cuneiform Texts (2 vols, Oxford University Press 2003) i koje se, iako to nije, nezvanično smatra za editio princeps. Izgleda da je bogatstvo fragmenata i varijanti u tom izdanju paradigmatično za sva dalja izučavanja ovog epa. Drugo poglavlje posvećeno je rasvetljenju osnovnih pojmova, kao i aspektima kulturnog konteksta i religije. Pojmovi kao što su Mesopotamija, klinasto pismo, sumerski, akadijski… detaljno su objašnjeni, a Gilgamešovi nazori i pojedinačne epizode epa dovedene u međusobni fabulativni odnos. Grad kao centar mesopotamske kulture i društva biće sučeljen sa stepom koja, iako mesto posebne čistote, predstavlja izazov i opreku civilizovanom životu, kao i brdoviti predeli, koji su zbog svojih štedrih prirodnih bogatstava bili cilj svih mesopotamskih vladara. U tom poglavlju osvetljeni su i pojedini aspekti kosmologije epa. U Svetu bogova Zalaberger opisuje najznačajnija božanstva mesopotamskog Panteona, između ostalih Anu, Enil, Ea ili žensko božanstvo koje se pojavljuje pod različitim imenima Beletil, Aruru, Mamitum, Ištar/Inana, Šmaš/Utu, Sin/Nana. U trećem poglavlju kralj Gilgameš osvetljen je i kao literana i kao istorijska figura. „Ep ne opisuje perfektnog junaka, već u oštrim kontrastima čoveka sa posebnim sposobnostima i velikim manama, koji pobeđuje ali i pati“.

Etimološka analiza imena pokazuje da u akadijskoj formi ime Gilgameš/s potiče iz sumerskog (Pa)bilgames što znači „predak po očevoj liniji i mladi junak“. Što se autentičnih istoriografskih izvora tiče, tu je autor skeptičan, te veli da se ne može dokazati da je Gilgameš bio istorijski kralj. U četvrtom poglavlju autor ispituje dugu tradiciju sumerskih i akadskih pripovedaka o Gilgamešu koje su se formirale u etapama. Prva je bila objedinjenje mitskog narativa, druga njegovo proširenje i treća preinačenje smisla. U petom poglavlju Zalaberger izveštava o autorima, rasprostranjenoj školi kopista i prepisivača u sumerskoj književnosti kao i pitanjima njegovog kanona, dok u šestom nudi literarnu karakterizaciju teksta epa. Što se žanrovske kategorizacije ep tiče, tu je on prinicipijelno saglasan. U kratkim odsecima biće reči i o odnosu pripovedača i slušaoca, kao i o slikovitosti jezika ovoga epa. U sedmom poglavlju Zalaberger u fokus stavlja temu Čovek u epu o Gilgamešu, polazeći od celokupnog konteksta mesopotamske kulture. Gilgameš je sa jedne strane osvetljen u odnosu na svoju majku Ninsun, sa druge u odnosu na svog prijatelja Enkidu. Zalaberger u Gilgamešu vidi prototip neoženjenog mladog čoveka, adolescenta u fazi između detinjstva i osnivanja sopstvene porodice. U ovom poglavlju govori se i o praksi sahranjivanja i kultu mrtvih u mesopotamskoj kulturi. U poslednjem, osmom poglavlju reč je o recepciji epa u književnosti drevnog Orijenta.

Ukupno uzevši, ova temeljna studija ne nudi samo jasan uvid u sadržaj i strukturalne osobenosti jednog od najznačajnijih spomenika svetske književnosti, već i sažet uvod u najbitnije aspekte književnosti i istorije kulture Mesopotamije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari