Tereza iz Avile (Teresa Sánchez de Cepeda y Ahumada, 1515-1582) jedna je od najvećih i najčitanijih mističarki u svetskoj književnosti. Linda Marija Koldau napisala je njen veoma dramatičan životopis u Španiji u vreme renesanse, u senci surove inkvizicije – od bolešljive devojčice omađijane viteškim romanima, koja će, nasuprot volji svog oca, stupiti u manastir, do velike vizionarke i osnivača reda karmelićanki koja će se u svojoj dramatičnoj biografiji suprotstaviti kako svemoći pape tako i inkvizicije.


„Želim da svoju dušu vidim kao tvrđavu, koja postoji iz jednog jedinog dijamanta ili kristala“. Tim rečima otpočinje Tereza iz Avile svoju knjigu Unutrašnja tvrđava kao put u potrazi za sobom i Bogom. No bilo bi pogrešno tvrditi da je iz tog razloga pribegavala eremitstvu u kontemplativnom miru. Linda Marija Koldau opisuje kako Terezin, unutrašnjem životu usredsređeni, pogled uliva snagu da kroči novim stazama i bogazama: kao spisateljica, kao osnivačica manastira i monaškog reda i prva žena kojoj je pripala počast da se nazove učiteljicom crkve, kao i darom da mnogim manastirima osigura privredno blagostanje. To je bio i trnoviti put stradanja do čestih i teških depresija. Ali upravo ju je takav težak put iskušenja u egzistencijalnim vijanjima i krizama jačao i razmahivao joj krila. To čini Terezu iz Avile ne samo velikom, već i modernom.

Za vreme života dospela je na vizir inkvizicije, jer je za razliku od tradicije, imala samosvojan odnos prema Bogu sa kojim je na monološki način opštila kao sa prijateljem. Tu subjektivnu bogoopitnost Tereza je opisala u više knjiga. Mnogi ove tekstove ubrajaju, kako književnim kvalitetom, tako i kontemplantivnom ponornošću vizija, u bisere svetske književnosti. No Tereza iz Avile nije bila samo velika mističarka, već i ličnost sa jakim osećanjem za realnost i pragmatičnost. Ona je preduzimala putovanja kroz celokupnu Španiju u kojoj je osnivala manastire, koji nisu bili samo mesta molitvenog posvećenja, već i zaštitni prostor za žene koje su mogle živeti shodno svojim predstavama izvan društva u kome su muškarci bili dominantni. Njen život je paradni primer organskog spoja dvaju načela: vita activa sa vita contemplativa.

Dve biografije o Terezi iz Avile, sa potpisima Linde Marije Koldau i Alojz Princ, ispituju šta ova mističarka danas može poručiti (Linda Maria Koldau: Teresa von Avila. Agentin Gottes 1515-1582. Eine Biographie, Verlag C. H. Beck, Minhen 2014, i Alois Prinz: Teresa von Ávila. Die Biographie, Insel Verlag, Berlin 2014). Dok sa jedne strane Koldau biografiju ove svetiteljke dovršava poglavljem o njenom literarnom i bogoslovskom značaju, dotle se Princ drži striktne hronologije zbivanja. Oboje autora opisuju u međuvremenu kanonizovane epizode iz života svetiteljke – na prvom mestu bekstvo u odšelničko-eremitski način života zajedno sa svojim bratom Rodrigom u detinjstvu. Taj doživljaj ostaviće trajni pečat u njenoj iskonskoj čežnji posvećenju manastiru. Njen otac je ovu epizodu pre pripisivao imitaciji viteških romana i mladalačkom eskapizmu svoje mlade ćerke.

Obe biografije, sa različitim intenzitetom, osvetljavaju dve eliptične žiže njenog života – tešku bolest i najpoznatije vizije. Jedna, „forma epilepsije“ ili „zapaljenje mozga“ biće, spekulisalo se, mogući uzrok tome. Takođe i „transverberacija“, odnosno, „vizija probadanja srca“, u kojoj sveta Tereza prepoznaje jednog anđela koji joj strelom probada srce, imaju različite akcente značenja. Dok Princ citira debatu o statui Đovanija Lorenca Berninija Ekstaza Svete Tereze, u kojoj mnogi vide u pozi svetiteljke sa poluotvorenim ustima pokušaj da se izraz seksualne telesnosti spoji i uskladi sa mističnim karakterom njenih spisa, dotle Koldau u ovome vidi pre izrez mistike srca, no ikoje manifestne estetike ploti.

Portret mističarke Svete Tereze nije mogao ostati izvan konteksta epohe u kojoj je rođena i u kojoj je delovala. Kao ženi 16. veka dve opcije su joj stajale otvorenim: brak ili manastir. Tereza se odlučila za poslednju opciju, da bi postala majka. U toj ulozi kao madre fundadora bila je veoma nekonvencionalna. Poseban socijalni kolorit i dinamiku epohe dočaravaju obe biografije prikazujući položaj Jevreja u vreme španske inkvizicije. Terezin deda sa očeve strane bio je Jevrejin koji je nasilno pokršten. Posebno su napeti opisi monastičkog života. Terezin život nudi mogućnost da se osvetle nemilosni animoziteti i sukobi oko moći i prestiža unutar jerarhije. No, Terezin život kategorično se razlikuje od borbi u zverinjaku. Njen život zrači veliku fascinaciju ne institucionalnom moći i autoritetom, već harizmom koja deluje usmeravajuće. Princ vidi njeno učenje poput koncentričnih krugova u čijem centru stoji pojam ljubavi. Ona vodi Bogu ali i k nama samima i ka drugima. Pronaći tu ljubav je veliki zadatak, poentira Princ.

Epilog: Godine 1614. papa Pavle V proglasio ju je za blaženu, 1617. za zaštitnicu Španije i 1622. godine za svetiteljku. Godine 1979. papa Pavle VI proglasio je Terezu kao prvu ženu u istoriji crkve za crkvenu učiteljku. U Katoličkoj crkvi proslavlja se 15. oktobra. Obe biografije Svete Tereze iz Avile zavređuju pažnju ne samo povodom 500. godišnjice od njenog rođenja, već i sa enormnog literarnog značaja ove najveće hrišćanske mističarke.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari