Knjiga Milovana Vitezovića Platonova laž (i druge otuđene priče) vidi se kao putovanje kroz istoriju sveta i kroz svet istorije, kao savršeno organizovano razgledanje sa dobrim vodičem i stručnim saradnicima za skoro sve oblasti nauke i umetnosti, gde se kroz sažeto, jezgrovito kazivanje pokazuje svet viđen očima pesnika i kazan jezikom filozofa, da bi se već u sledećoj slici-priči pokazao kao svet viđen očima filozofa i kazan jezikom pesnika.

Tako zanimljivo putovanje nije bilo moguće ostvariti bez putovanja kroz vreme. Lakoća kojom Vitezović meša i razvrstava ljude i događaje, pa ih ponovo meša i okreće, čini da sve počinje da liči na pasijans višestrukog pobednika u toj igri i sve pleni i zadivljuje do nivoa na kojem se ozbiljnost istorije, najčešće krvave, surove i dalekosežno značajne, vidi kao obična, svakodnevna pojava, ma koliko da je čitalac svestan da nije i da ne može biti. Fantastika susreta Zevsa sa Melinom Merkuri, stvarna nestvarnost u kojoj vođina slika ostaje na zidu i kad se iščupa ekser o kojem je visila ili ono kupanje kad se umesto tuša čula muzika, jer „lepa pijanistkinja je spirala note sa sebe“, ostaće u svesti čitaoca kao mozaik nemogućih mogućnosti, mozaik kome će vreme sećanja na te slike sigurno dodavati uvek neke nove oblike… Da, Vitezović je u ovoj knjizi skoro svakom svojom kratkom pričom otvorio čitaocu mogućnost ličnog dograđivanja, domaštavanja i tako ih, te priče, odvojio od sebe čak do naslovne otuđenosti. Jedna mu se toliko osamostalila da je, govoreći o Pliniju, divu istorije, drugi pasus počela rečima: „Ova priča se opredeljuje za onu pretpostavku…“ Bravo!

Naslovna priča, nastala na istinitom sukobu pesnika i diktatora, Platona i Dionisija, ispričana osećanjem pesnika ovog vremena i uz saznanje koliko je takvih sukoba bilo u istoriji te koliko ih u savremenom svetu još ima, postala je – naravno, ne slučajno – kamen temeljac na kojem je izgrađena visoka kula neprestane borbe za slobodu, kula oko koje se vrte i sve slične, i sve ostale teme; s pravom, jer

Platonova laž je surova istina o lažnoj istinoljubivosti svih diktatora sveta. Na drugoj strani medalje, onoj demokratskoj, postoji sličan, paralelan stub čiji je temelj priča o Milošu N. Đuriću, srpskom helenisti koji je poslednji čas pred odlazak u penziju završio predavanjem o zlatnom dobu atinske demokratije, o dobu iz kojeg je sačuvana samo zlatna Periklova maska! I oko ovog stuba se vrte slike-priče i pokazuju kako se skoro svaki pokušaj demokratije polako pretvori u usitnjeno tiranstvo, i vašarstvo malih diktatora sve dok se jedan među njima ne vine u visinu i svojom silom poklopi sve ostale, pa takav pređe na onu prvu stranu, u onaj prvi stub iz kojeg istovremeno ispadaju mali, manje uspešni diktatori, tirani demokratske provinijencije…

Duhovitost, koja je ovoj knjizi pomogla da se i preteške teme lakše prime i razumeju, ni u jednom slučaju nije bila ni start, ni cilj – uvek je bila i ostala ono što je najdelotvornije: sredstvo. Čak i priče kao što je ona o bratoubici Kainu koji hoće na plastičnu operaciju, jer ga lice koje ima podseća na brata, ili priča o đavolu i Srbinu koji mu je prodao dušu, ali ne za novac, nego da mu podjarmljen đavo uzore njivu, pa priča o ljubavi Rugobe i Akrepa pogođenih Amorovom strelom i to baš u zenice oka da ne vide koliko su jedno drugom ružni, samo su ogrnute humorom – razlog za kazivanje i poruka koju nose nadilaze humornu igru.

Pokušaj rušenja Staljinovog spomenika nije uspeo; sprečio je to Staljinov duh, staljinizam, kao što je i sve slične spomenike održao duh i izam koji je trajao i posle smrti onih čiji su spomenici bili za rušenje. Sa istorijske distance apsolutno je svejedno da li je parola glasila „I posle Staljina – Staljin“ ili je pod parolom bilo neko drugo ime ili nadimak, a da sve to uđe u priču razlog može biti tek kad, kao ovde kod Vitezovića, postane književna opomena čitaocima koji su skloni i političkim bajkama. U bajke su poverovali i oni što su se otimali o dirigentski štapić Leonarda Bernštajna verujući da je reč, ni manje, ni više, nego o čarobnom štapiću; verujući, ne shvatajući da čarobnost nikad nije u štapiću, nego u čarobnjaku. Čarobnjaci očaraju, začaraju, zamažu i zalažu; sve i svašta čine dok se ne domognu vlasti i čarobni štapić pretvore u batinu.

Među najkraćim pričama u ovoj knjizi je i ona o dželatu koji moli sudiju da više ne ubija ljude po suncu, jer „njihove senke kreću za mnom“. Jeste, najjača osveta je osveta ubijenih; možda i pravednija nego što bi se iko iz roda ubijenog mogao osvetiti dželatu o kojem, evo, čitaoci s pravom dogradnje, domaštavanja, vide kako se ubijeni osvetio krotkošću, mirnoćom kojom je prilazio smrti i tako oživeo i obodrio, pa osnažio onu mrvu čovečnosti u dželatu, mrvu koje taj strašni, surovi jadničak nije uspeo da se oslobodi i koja je posle postala njegov najstrašniji protivnik, jedini pobednik nad njim takvim.

Kratko (prekratko) putovanje kroz ovu knjigu kratkih priča završavamo nad slikom koja pokazuje nakaznost svakog režima u kojem zaštita proklamovane demokratije narasta do tiranije veće i surovije od diktature, veće i surovije jer je pod krunom ili bar dijademom slobode i pravde, a laž je, laž koju otkriva i kazuje Vitez lutalica kako je pesnika Vitezovića jednom nazvao Raško Dimitrijević.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari