Pred čitaocem je zaokružena celina poetičke složenosti opusa Radovana Belog Markovića koja se sastoji iz trinaest samostalnih narativnih jedinica. Čitajući knjigu za knjigom, razumevanje je sve dublje i potpunije, stvaranje sveslike o tužnoj lepoti življenja i o onome što je neprolazno i od večite važnosti – to jeste pripovedačeva teška reč – sve je intenzivnije.

Takve ponaosobne slike i čine sve zavidniji broj čitalaca „proznog oblika“ R. B. Markovića koji i nema ravnog u ovdašnjoj književnosti. A ona sama povremena pojava motiva iz tuđih knjiga u knjigama R. B. M., kako neko reče „ogledanje proze u prozi“, biće ne samo da jača prozu bez parnjaka već istovremeno i baca ponovno svetlo na „davno pročitano“ ovdašnjih i svetskih klasika. Za posebnu priču je to umrežavanje književnih zbivanja i svetova odabranih za sva vremena. Ne dozvoljava pisac Marković da se istorija književnosti događa mimo njega. Uostalom, na taj način istorija književnosti u značaju je svakog trenutka. Takve čitalačke trenutke mogu da ponude samo najostvareniji među piscima.

Pri daljem pažljivom čitanju uočava se veliki piščev napor da preko ambisa vremena i prostora i kroz kakve sve ne iluzije, predstavljanja života junaka koji žive kao predodređenom stazom i nikako, i preobičavajući njihove samo na prvi pogled obične živote, dakle napor da svoj ispisani svet učini životnijim i od same stvarnosti za koju nismo sigurni da postoji kao što npr. tužna lepota življenja neprelazna postoji. Marković to čini pričama sa likovima, zapletima i raspletima iz njihovih životopisa, ali čini i romanom bez raspleta i zapleta (Devet belih oblaka), čini to i važnim signalima i putokazima, što jesu piščeve filozofeme. Teško da se čitalac razabere od njih, toliko su umnoobuhvatne. Životopisi? Da li u sabranim delima ima knjiga sa više potpisa „lajkovačkog mnimog literate R. B. Markovića“, ili sa više potpisa pisca Radovana Belog Markovovića – pitamo se iako znamo kako. „Postavljajući, vrlo često, figuru lajkovačkog mnimog literate R. B. Markovića i na više načina stavljajući čitaocu do znanja da je to maštenska a ne stvarna pojava, R. B. M. je želeo da izgradi poetičke pretpostavke za uvođenje jedne posebne perspektive sa koje se sagledavaju i tumače brojne pojedinosti“ (predgovor Radivoja Mikića, knjiga prva, Od mimetičkog do mitopoetskog – proza Radovana Belog Markovića). Ima li knjige da ponajmanje liči na potpisano bilo od Belog Markovića, bilo od lajkovačkog mnimog literate R. B. Markovića? Možda, đavo bi ga znao. Ako je i ima, ona je nagrada svim čitaocima koji dobro znaju šta su od ove proze mogli da očekuju, pa i to da se samozatečeni i prepoznaju „u sudbini“ nekog od likova iz galerije koju je godinama „ispisivao i činio“ ovaj pisac. Same piščeve istrajne godine ispisivanja i bdenja nad mapama nesanica jesu prostor ovih trinaest knjiga koji čitanjem našim sve ushićeni i zadovoljni svečano označavamo. Da, o ovim knjigama samo se o svečanosti može govoriti i zboriti, ne smeta što listom jesu o tužnoj lepoti življenja neprolaznoj. Tužna lepota življenja neprolazna nama pripada – njeni smo vlasnici koliko i svi oni Manovi, Kafkini, Glišićevi, Sremčevi, i čiji sve ne likovi, i Knez Miškin, naravno, a koji su se udomili i u književni svet R. B. M.

Hoćemo li na trenutak da se stresemo i unutrašnju sliku svog lika, svoje nade, strahove, emocije i snove da pozajmimo piščevom najomiljenijem liku Doktoru Suboti? I da zamislimo kako bi se onda račvala Markovićeva priča. Opet, prepoznavala bi se u tužnoj lepoti življenja neprolaznoj, o tome govorimo. Ne bi dakle bili ništa sumnjičiviji ni da se u potpunosti identifikujemo sa kojim likom iz Markovićeve proze. Opet: ti likovi bi pripovedački ostali svedeni na savršen opis. Isto nije isto, samo smo svi ovijeni istom prolaznošću, bogme. Sabranim delima, romanima i zbirkama priča, Hroničar Belog Valjeva (eno ga, ni na nebu ni na zemlji), Čuvar lajkovačke pruge i Oficir koji vazda dežura nad mapama sopstvene nesanice, pridodao je i nekoliko dosad neukoričenih priča. Takav je slučaj npr. u knjizi Setembrini u Kolubari, u kojoj su sada i dve potpuno nove priče – Žuta minuta i Vreme plakanja. U ime svih čitalaca, takav je utisak na kraju priče Žuta minuta, pisac je zavapio: „Danju se vuku nakostrešeni repovi komunizma i puca se na sve strane žestoko. Svejedno, sad… Ističe minuta štono požutela zamalo nije. Nepomični Hristos gleda te sa zida. Tvoje muke nisu ništa.“ I sve tako, „Hm, u trojstvu… Ponekad, možda, ali…“ pisac ostavlja prostor i čitalačkim nedoumicama, valja se.

Markovićeve Priče, velike, male, minijaturne, fragmentalne, šta najpre poručuju? Da, i da hoćeš, ne možeš pokvariti sopstvenu sudbinu. Saopštava to pisac metaforom, direktnim iskazom, sve opsenama što svest njegovih i udomljenih junaka sveknjiževnosti proizvodi. Da je zapelo, nikako ljudima da krene. Napokon, poručuje i ostavlja odgovor i na ono glavno pitanje što jeste: da knjige nije, zar bi postojalo trajanje u prolaznosti? Pisac koji stigne sve da opiše, čini to ne hajeći za teorijskim bukvarima (Devet belih oblaka), ne vodeći računa na omeđane žanrove, ne postavljajući pitanje fiktivnog i stvarnog života. Svi znamo gde je Belo Valjevo, i tačka. Razuđen poetski svet R. V. B. jeste i u službi naših domišljanja sve ne bi li i sami umrežili i sopstvene male književne svetove. Da uramimo piščevu umornu sliku sveta, da njome prepokrijemo sopstvene umorne slike bitisanja. Da ne ostanemo samo melanholični, to nam pisac želi, da pomislimo kako prava književnost vaistinu jeste tužna lepota življenja neprolazna.

Kao ukrasi sabranim delima R. B. M. jesu Sviđanja kritike u odeljku Tragom u svakoj od trinaest knjiga. U rubrici Trag, koja može – a ne mora – da bude dobar uvod u razumevanje Markovićeve proze bez parnjaka, smešteni su ogledi, prikazi, osvrti, omaži iz pera Radivoja Mikića, Marka Nedića, Stojana Đorđića, Mihajla Pantića, Slađane Ilić, Nenada Šaponje… koji nisu mogli da odole jedinstvenom Markovićevom književnom svetu i o kome su i sami morali da ostave pisani trag. Odužiti se knjigama za bele čitalačke ruke a koje služe samo za obogaćivanje znanja, moguće je samo ako se iznova čitaju, priča o njima, prepričavaju se i preporučuju najpre onim nehajnim duhovima čitalačkim koji dosad nisu imali zadovoljstvo da proniknu u ponuđene tajne ovog pisca osobenog proznog izraza.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari