Jedan od najplodnijih nemačkih istoričara umetnosti mlađe generacije, Ulrih Pfisterer, profesor istorije umetnosti na Univerzitetu u Minhenu, u svojoj najnovijoj knjizi Umetnička rođenja. Kreativnost, erotika i tela u ranom novovekovlju (Ulrich Pfisterer: Kunst-Geburten. Kreativität, Erotik, Körper in der Frühen Neuzeit, Verlag Klaus Wagenbach, Berlin 2014) postulira inovativnu tezu o prokreativnosti u renesansnoj umetnosti.


Pfisterer nastoji da kroz tekst i sliku objasni i pokaže spojeve između umetnosti i plotske ljubavi. Još je Ciceron znao za jezičku srodnost između četkice (pennellus), pera (penna) i penisa (penis), muškog organa za rasplođivanje. Mimo erotično-čulnog aspekta, ovaj spoj je relevantan i za začeće i rođenje umetnosti. Umetnost je percipirana čulno ne samo u antici, već i u hrišćanstvu. Na jednoj holandskoj gravuri, kroz alegorijsku predstavu, pravda i mir slivaju se u jedinstvo kroz čulni poljubac. U renesansi je erotizovanje umetnosti kroz reč i sliku sveprisutan fenomen, koji računa na voajerističku naklonost gledaoca i njegovo zadovoljstvo.

Fiksiranjem na temu estetskog erosa u renesansi na liniji ikonoloških studija Abija Varburga, Ervina Panofskog i Edgara Vinda, može se reći da se Pfisterer con amore i sa zapanjujućom akribijom približava objektu.

Pogledajmo sada bliže fenomen nad kojim se pletu bezbrojne teorije simboličnog značenja. Četkica je muški polni organ, beli papir je devica. Posmatrati umetničko delo znači zaljubiti se, kolekcionar želi da to delo telesno poseduje, a umetnik je ujedno i otac, vaspitač i ljubavnik, kao i majka i dadilja i stara se o svojim delima, kako piše Montenj, „brižnije no o svojoj rođenoj deci“.

Engleski teoretičar arhitekture Henri Voton pisao je na početku 17. veka iz Italije da je loving diligence najviši stupanj umetnosti. Jedna alegorija likovnog vaspitanja koju je nacrtao Đovani Paolo Lomaco na kraju 16. veka sadrži na centralnom mestu figuru Amora koji zlatnom strelom cilja na umetnički podmladak kako bi studije umetnosti učinio podnošljivijim. Bakrorezi Hendriha Golcijusa na spretan način rastućom i opadajućom linijom prikazuju pulsirajuće uzbuđenje na kome labor i diligentia opstoje u snažnom i konvulzivnom zagrljaju. Rad i marljivost rađaju nove pronalaske.

Iz te perspektiva gledan, pojavljuje se Direrov autoportret na kome on ne prikriva svoj polni organ, već kao stvorenje Božije i plodan umetnik ukazuje na svoje naredno umetničko delo. Pfisterer iznosi svoju tezu u ovoj briljantnoj studiji o tome kako valja razumeti transformaciju tehničkog umeća u umetnosti kao proces socijalnog uzdizanja i intelektualne sublimacije sa jedne strane, ali i kao seksualno i erotično oživljavanje i ostvarenje sa druge.

Priroda igra značajnu ulogu u aktu posmatranja, odnosno u fenomenu prenosa libidonozne snage i energije. Ova studija se dotiče jednog od lajtmotiva renesansne umetnosti shodno rečima filozofa i teologa Nikole Kuzanskog „Da je oko tamo gde je ljubav“. Na slikama, crtežima, skulpturama u ranom novovekovlju telesna požuda prirodni je izraz njihovih autora. Ta se energija oseća kod posmatrača koji su spremni da se upuste u erotski odnos u prenosnom smislu, odnosno u estetski vis-ŕ-vis. ((a sa crtom na levo))

**

Igra likovnog dela i erotične emfaze tema je kojoj se Pfistererova studija diskurzivno analitički približava, otvarajući čitav kosmos nijansi ovog sižea u renesansnoj umetnosti.

Drugu, takođe, veoma zanimljivu studiju o semantici ljubavi u ranom novovekovlju u Italiji i Francuskoj, pripremila je Kirsten Dikahaut (Liebessemantik. Frühneuzeitliche Darstellung von Liebe in Italien und Frankreich, herausgegeben von Kirsten Dickhaut, Harrassowitz Verlag, Vizbaden 2014). Rani novi vek (1500-1800) u Italiji i Francuskoj određen je kroz pluralitet diskursa, koji nude višestrukost predstavljanja ljubavi u umetnosti. No koji koncept ljubavi stoji iza estetskog modeliranja tek u kulturno-istorijskoj komparativnoj analizi kroz književnost i umetnost, ali i kroz teologiju, medicinu i jurisprudenciju, može se razumeti.

Priređivač ove knjige, Kirsten Dikhaut sabrala je priloge koji iz diferenciranih perspektiva osvetljuju fenomen ljubavi kao poziciju, kao predstavu i kao izraz. Pojmovi kao što su caritas, duhovna-platonska ljubav, kiterska ljubav, zavodljivost, ilegitimna ljubav, sodomija, kao i estetički koncepti onoga što se u književnosti i istoriji umetnosti naziva poetologijom ljubavi, ljubavnim portretom, galantnom ljubavi kroz koje nastaju socijalni procesi, bivaju reflektovani i idealizovani.

Obe studije su značajan diskurzivni prilog za razumevanje polimorfnog fenomena ljubavi u ranom novovekovlju, te ih svesrdno preporučujemo srpskom čitalaštvu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari