Trijumf monoteizma i utemeljenje hrišćanstva kao dominante religije postaće sveodređujuća snaga u poznoj antici, kako za vreme cara Konstantina Velikog, tako i u docnije doba pod varvarima. Nakon što je Imperium Romanum ravno polovinu stoleća bio potresan najdubljim krizama, tek je Dioklecijanu (284-305) pošlo za rukom da stabilizuje carstvo.

Time otpočinje epoha pozne antike. Iako se pod Dioklecijanom i njegovim suvladaocima nastavlja potčinjavanje hrišćanstva, nova vera će se ubrzo razviti u državnu religiju. Ovu epohalnu promenu prate mnogi sukobi sa paganskim (mnogobožačkim) pozicijama. To vreme karakterišu i seobe naroda pri čemu varvarima polazi za rukom da obore carstvo na Zapadu (476), dok je na Istoku Carigrad još zadugo proslavljao svoje trijumfe. No, invazija islama će i tu označiti prelom i duboku cezuru čije se civilizacijske posledice i danas osećaju.

Autor Rene Pfajlšifter, profesor stare istorije na univerzitetu u Vircburgu, pita se u svojoj studiji (Rene Pfeilschifter: Die Spätantike: Der eine Gott und die vielen Herrscher, H. Beck, Minhen 2014) kako objasniti presedan u istoriji Zapada, odnosno kako je moglo da padne Rimsko carstvo, koje je za svih sedam stoleća stabilne političke istorije izgledalo neoborivim. Autor veli, ako ne razumemo ono što se u istoriji dogodilo, onda nam se može to isto dogoditi. Otuda je emfatično Ciceron tvrdio historia magistra vitae (est).

Pfajšifter otpočinje svoju istoriju Dioklecijanovim reformama u Rimskom carstvu. Iznenađujući je datum koji on smatra krajem antike, naime godinu 641, kada umire vizantijski car Heraklije, koji je nosio i krunu rimskog monarha. Njegova smrt pašće usred napada Arapa. Tek islam prekida tradicionalnu liniju zapadno-rimskih careva marioneta koja je otpočela još 476. sa sasvim novim konceptom religije, države i društva. Hrišćanstvo se tada počinjalo utvrđivati u svetu, verujući u sebe kao u novu ideju koja obuhvata celokupni univerzum. Prodor varvara, germanskih plemena, agresija Huna i rascep (velika šizma) hrišćana na istočno i zapadno krilo, bili su praćeni brojnim smenama cezara, vojskovođa i vladalaca-potentata.

Rene Pfajlšifter uvodi zainteresovane u tu dugu fazu preloma u poznoj antici u kojoj ništa nepromenjenim nije ostalo. Vandali, Goti i Huni vremenom će se privići na pravnu misao Rima i postepeno se njoj prilagođavati i podvrgavati. Hrišćanstvo je u to vreme uzdrmano dogmatskim hristološkim sukobima. Da li je Isus Hristos samo nalik Bogu ili sa njim sasuštastven – srž je kontroverze između Arija i Sv. Atanasija Velikog. U to vreme Sabora episkopski čin dobija poseban značaj i političku težinu.

U ovoj studiji predstavljen je vremenski luk pozne antike, od 284. do 641. godine. Prvo poglavlje je relativno kratko (strane 9-17), i raspravlja o granicama epoha, koje markira Justinijanova smrt 565. godine. Kao karakteristiku pozne antike autor navodi teškoće oko stabilizovanja društva i vlasti više vladalaca (polikratiju). Dalja poglavlja obuhvataju konkretne vremenske odseke: Dioklecijana i Tetrarhiju (str. 18-46), događaje iz 4. veka od godine 306. do smrti Teodosija I 395. godine (str. 47-120), a onda 5. vek do smrti Atanasija 518. godine (str. 121-193), kao i 6. i 7. vek od vlasti Justina I do smrti Heraklija 641. godine (str. 194-270).

Pfajlšifterova studija napisana je razumljivim jezikom i nudi i laicima važne informacije u pitanjima istoriografije. Ona uključuje i najnoviju internacionalnu literaturu o antici i helenizmu, te odražava uzorni state of the art u svome fahu. Epoha pozne antike je njom uzorno učeno predstavljena, te je rado preporučujemo svima onima kojima je rano hrišćanstvo na bilo koji način studijska tema.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari