Najnovija knjiga Dragana Velikića predstavlja po svojoj strukturi veoma složen, lirski obojen roman, u kojem se prepliću i ukrštaju mnogi motivi i tematski krugovi: odnos glavnog junaka, pisca, sa majkom; sećanje na detinjstvo i odrastanje; preispitivanje vlastitog života; traganje za identitetom, za sopstvenim svesnim i nesvesnim korenima; strah od demencije; rasprava o prirodi sećanja i smislu pisanja.


Smrt majke izbacuje pisca iz ležišta, prekida rutinu života, uključuje samosvest i goni ga ka samospoznaji. Njena smrt u domu za stare pokreće u njemu lavinu sećanja i nagoni ga na samoanalizu, koja otkriva bolne istine: da jede jela koja ne voli, da priča ono što ne misli, da radi ono što ne voli, da živi život koji nije njegov. Strogo majčino vaspitanje oblikovalo ga u ranom detinjstvu kada, još nezrelog uma, nije mogao da joj suprotstavi. Isleđivanje života i ličnosti majke, zapravo je traganje pisca (naratora) za sobom, traganje za svojom tajnom, vlastitim identitetom, za nevidljivim korenima svojih interesovanja, nadanja, ljubavi, briga i teskoba, za razumevanjem svojih nerazumljivih i nerazumnih odluka.

Samoanalizom on dolazi do otkrića majčinog nasleđa u sebi samome, do dubokih tragova njenog autoritarnog, krutog vaspitanja, do njenih principa ugrađenih u njegov um, do njenih ubeđenja za koja je verovao da su njegova (rigidna odgovornost, savesnost, predostrožnost). „Čitavog života pokušavam da se oslobodim šinjela realizma koji mi je mama navukla“, konstatuje narator. Cilj ove relativno duge i bolne samoanalize i jeste da se oslobodi majke, da je pobedi u sebi, da postane slobodan od njenih nevidljivih mentalnih okova, od skrivenog programa koji je usadila u njegov um. Osloboditi se majke, znači ubiti majku u sebi samome.

Kako samoanaliza odlazi u dubinu, junak u sebi otkriva ne samo majku, nego i čitavu beskrajnu nemu povorku davno umrlih predaka, koje, zajedno sa njihovim životnim pričama, nosi sa sobom. Sinopsis za njegovu životnu priču napisan je još davno pre njegovog rođenja. Urođeni, apriorni obrasci ponašanja, mišljenja i osećanja upravljaju njegovim životom iz podzemlja, dok on naivno veruje da je on sam režiser i glavni glumac u svom filmu. Arhetipsko nasleđe neumitno određuje koga ćemo voleti i mrzeti, kakvu ćemo profesiju odabrati, kako ćemo i koliko živeti, od čega ćemo bolovati i umreti.

Sećanje na ličnu prošlost nije ni verno, niti pouzdano, naprotiv, ono je nepouzdano, varljivo. Ono nije prosta reprodukcija nego rekonstrukcija, transformisanje onoga što je bilo i dodavanje izmišljenog, stvaranje onoga što nije bilo. „Sećanje je proizvodilo samo sebe“, kaže narator. Ono je retuširanje prošlosti, njeno dorađivanje, dopisivanje, osmišljavanje. Prošlost je uvek otvorena za nova viđenja, za dodavanje i oduzimanje. „Prošlost nikada nije završena, stalno se dorađuje“, dodaje. I pored svih ovih procesa koji izopačavaju naše pamćenje prošlosti, ipak, najveći neprijatelj sećanja je demencija, Alchajmer razara pamćenje i bitno ometa isleđivanje vlastite prošlosti. Njega se glavni junak panično plaši. Strah od demencije, strah je od izdaje vlastitog pamćenja, gubitka sećanja koje je osnov i sržličnog identiteta.

Pisac, glavni junak, koji sluti prve nagoveštaje starosti, pita se kako je postao to što jeste. „Da li sam postao pisac zahvaljujući nestanku mamine sveske u Vinkovcima? Mama nikad nije prežalila taj gubitak. A ja sam samo želeo da nastavim porodičnu hronologiju boravaka u hotelima. Impresionirala me važnost vođenja evidencije o noćenjima izvan vlastitog doma“.

Pisanje je pokušaj da se potencijalne, još neispričane priče spasu od zaborava, da se ono važno što se doživelo izbavi od nepovratne propasti. Ljudi zauvek nestaju, ali ostaju njihove fotografije, predmeti, zapisi, uspomene. Detektiv-pisac traga za ovim tragovima, sakuplja ih, uređuje i pravi priču. Pisanje je magija vaskrsavanja života ljudi davno iščezlih i njihovo čuvanje u zapisanom sećanju. Još kao dečak je naslutio ono što će decenijama kasnije jasno formulisati: „sećanje čini minule svetove postojećim i u njihovoj fizičkoj odsutnosti“. Pisanje romana je „pokušaj da se nekoliko kadrova svakodnevice dovede u uzročno-posledični sled, da se oslobodi priča koja postoji kao što postoji skulptura u komadu neobrađenog kamena“.

Pisanje je i svojevrsno ispovedanje, oslobađanje potisnutog, skrivenog, mračne tajne. U romanu Tišma kaže svom mlađem kolegi: „Teret prećutanog jednom se mora istovariti. Da nije tako, zar bismo uopšte pisali? A vi nikako da se tog posla poduhvatite?“.

Roman Islednik majstorski je napisan, maksimalno sažeto. Velikićs minimum reči postiže maksimalni literalni efekat. Njegova rečenica savršeno je skrojena, skladna, jasna, nabijena značenjem. Opisi su mu precizni, a dobro odabrani detalji dočaravaju atmosferu i raspoloženje likova. Njegov izvrsni smisao za izbor fragmenta, dar za karakterističan detalj, „nije ništa drugo do urođeni instinkt da se pod maskom sporednog prepozna suština“.

Na nekoliko mesta pisac, kao uzgred, varira temu razglednica i slika boje sepije. Ta smeđa boja koja se viđa na starim fotografijama, postaje metafora sećanja koje sve davno prošlo boji osobenom bojom koja izaziva setu i melanholično raspoloženje. Tako obojeni bojom sepije prizori prošlosti dobijaju mekoću i poseban prigušeni sjaj. Nižu se nostalgična sećanja na detinjstvo, mladost, na vlastiti neosetno potrošeni život. „Prošlost je sve dublja, budućnost sve plića“.

Melanholična atmosfera u završnici romana prerasta u pesimističko viđenje sudbine čoveka našeg doba. Piščeva poslednja poruka mrtvoj majci, sažeto glasi: Pobedili su varvari. Trijumf gomile ravnodušnih, tupih, anomičnih ljudi. Ljudi sa plaže zavladali su svetom. /…/. Đavo je suvišan, prevara je opšte stanje.

Samo sećanjem i pisanjem možemo se boriti protiv varvara i zaborava. To nam ostaje kao slabašna i varljiva nada.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari