Dejan Aleksić, pesnik i autor brojnih romana, izdvojićemo samo Dugme bez kaputa i Pustolovinu jednog zrna kafe, u Cipeli na kraju sveta, dečjem i omladinskom romanu, daje novo, drugačije lice metafori otuđene partikule, koja teži spajanju sa celinom. Priča se zapertlava, odnosno zapliće oko nađene poruke u cipeli, predmetu koji želi da se vrati vlasniku. Centralni lik, Skitnica, oko sebe okuplja sve one koji postaju obuzeti fenomenom cipele, a to su Seljak, devojčica, Dečak koji se Vrti, Čovečuljak, ali i “strance”: narod, Gradonačelnika i njegove pomoćnike – Penjača, Savetnika, Hitronogog i Gradskog stražara.

U ovom romanu cipela je izgubljeni lik, predmet čiju upotrebu, bivstvovanje i sopstvo definišu drugi. Svet predmetnosti Aleksićeve knjige pendžetiran je predmetima koji su suvišni, kao što je kompas skitnici ili onima koji samostalno egzistiraju poput šešira, koji je okačio svog usnulog vlasnika na čiviluk.

Prostor nije jedino mesto u kome paradoksalno proklizavaju subjekti habajući se o predmete nezavisne od svesti. Vreme je takođe mesto mimohoda reči i stvari. Anahronizam je narativna strategija kojom Aleksić pravi kopču između sadašnje prošlosti i buduće sadašnjosti, još nepronađenih predmeta koji drhte u rečenicama u kojima njihovo prisustvo nema smisla, poput autobusa, priča sa aktuelnim likovima iz stvarnosti koje tek treba da budu izmišljene i sigurnosti koja se nalazi u svesti sveznajućeg pripovedača – Skitnice, koji nas teši tvrdnjom da se vreme lakše podnosi u priči.

Relativizacija trajanja postiže se i (dečjom) igrom, i to onom tipa vertigo. Tako značenje naizgled nonsens-slike u kojoj se dečak vrti oko sebe da bi bio u centru sveta divergira – i ka osvedočenom postupku nastanka i umrežavanju sinapsi u dečjem mozgu – i ka realizaciji metafore pedocentrizma. U drugi životni krug koji ispisuje, Aleksić groteskno smešta “dete” na kraju životnog veka – starčića, koji se krevelji i trčkara za leptirima.

Ritam u proznim kruženjima zadaju i interpolirane dečje pesme. Ovaj nursery rhyme (pojam engleske teorije književnosti, koji još nema pandan na srpskom području. Odnosi se na narodne dečje pesme, pesmice, s prividno besmislenim stihovima, koji počesto imaju skriveno značenje. Posebno su pogodne u vaspitne svrhe i razvijanju muzičkog i vizuelnog senzibiliteta dece. Među piscima koji su koristili ovu književnu vrstu izdvaja se Luis Kerol sa svojom pesmom o Hampti-Damptiju. Aleksić ovom intertekstualnom strategijom razigrava pripovedno tkivo čineći ga imanentno heterogenim) sloj obuhvata nonsens-pesme o režećim tikvama, o penjanju, rimovanu zagonetku o godovima, a zatim i niz parodičnih himni: o cipeli, o čorbi, konkretističku himnu o jutarnjem zevu, te tužbalicu o nečem trećem. Muzički sloj predmeta čini i narativne slike letećih klavira, tročlane grupe muzikanata u autobusu i hor kojim diriguje Gradonačelnik. U apelativnoj strukturi teksta funkcija ovih pesama leži pre svega u formiranju apsurdnog fona kojim se postiže egzistencijalistička usmerenost na prezentizam, sadašnji trenutak u kome se, u avanturi čitanja, igraju i pisac, i narator, i likovi, i implicitni čitalac.

Intertekstualna platforma s koje se bolje sagledava uvezivanje Aleksićevog romana s mrežom drugih tekstova postavljena je na egzistencijalističke noge. Godoovski nomadistički ambijent, ispunjen prazninama, drvetom i putem koji suštinski ne vodi nikud, oplemenjen je egziperijevskim ljudskim podvrstama – važnim, ozbiljnim ljudima, odraslima koji su zaboravili da su bili deca.

Haotični pripovedni čvor sa apsurdima i paradoksima koji se provlače kroz Aleksićev pripovedni sistem raspliće se, iz ugla samih likova, transcedentalnim metaleptičnim otklonom. Trenutna nemogućnost likova da pojme nešto razrešava se tipskom izjavom da će sve što nije jasno biti razumljivo kad bude izmišljeno. Kraj fabule, u kome se realizuje postvarivanje, odnosno u priči najavljeno izmišljanje – i autobusa, i žuljajuće cipele sa sve vlasnikom i porukom koju će ostaviti za Skitnicu – dovešće nas do spoznanja okvira priče. Upravo u toj tački izuvena cipela ući će u priču o svom sopstvu. Kraj raspertlavanja je početak novog čitačkog uplitanja – izlaza nema.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari