Nova knjiga Rudolfa Šlegla, renomiranog profesora istoriografije iz Konstanca, o Staroj veri i modernom svetu. Hrišćanstvo u Evropi na prelomu 1750-1850 (Rudolf Schlögl: Alter Glaube und moderne Welt. Europäisches Christentum im Umbruch 1750-1850, S. Fischer Verlag, Frankfurt 2013) opisuje fundamentalne prelome u hrišćanstvu od 1750. do 1850. na tlu Evrope. Šleglova centralna premisa glasi – „religija je elementarni deo društva.“

Za Šlegla religija je „socijalni fenomen“ koji se samo u „kontekstu sa društvom kao strukturom može adekvatno razumeti.“ U vremenskom okviru od sto godina mogu se pratiti mnoge promene u dinamičnoj interakciji religije i društva. Na primerima uloge muškaraca i žena, porodice i zajednice, države i individue, prikazani su neki od vidova tih markantnih preobražaja. Ambiciji autora jeste da predstavi „ukupan pregled“ evropskog hrišćanstva. Individualna religioznost i institucije crkava podstiču transformacije društava u kojima egzistiraju. Autor opisuje taj proces u četiri poglavlja.

U prvom poglavlju reč je o završnoj fazi Ancien Régime, o spajanju crkava u monarhiji sa njihovim hijerarhijama i samoprodukcijom. Duhovna i svetovna vlast opstoje naporedo jedna sa drugom, a crkve i socijalni sistem u skladnom su odnosu. Regrutacija kadra tekla je uglavnom iz redova elite i aristokratije, dok su državne reforme zadirale duboko u život, strukture i veru crkve.

Decenije revolucije Šlegl opisuje pod kategorijom „građansko društvo.“ Francuska revolucija i sekularizacija koja je sledila obespravile su vladajuća prava crkve i lišila crkve poseda. U novom građanskom društvu konfesionalni pluralitet postao je program, a veroispovedanje privatna stvar. „Religija je neutralizovana kao medijum socijalne inkluzije“, odnosno religija se razvodnjava uključivanjem u društvo. Crkva postaje „udruženje“, a država preuzima elemente hrišćanskih socijalnih reformi da bi naciji nametnula svoje religiozne simbole i formirala političku religiju.

Te društvene mene transformisale su i unutrašnju formu hrišćanstva. Organizacija crkve iziskivala je jedan novi vid članstva i pripadanja. Religija je prerasla u socijalni pokret u dijapazonu između krugova orijentisanih ka njenoj unutrašnjosti i onih koji su sa misionarskim motivima bili okrenuti spoljašnosti. Paralelno sa ovim procesom teče i formiranje novih formi familijarne ritualizacije i nekakvog „feminizovanja hrišćanstva“, koje Šlegl pokazuje na primeru sve učestalijih osnivanja „kongregacija žena“ i promenjenom ikonografijom (anđeli su dobijali feminine atribute).

U poslednjem poglavlju autor opisuje semantiku religije kao kulture na osnovu tekstova koji nude različite interpretacije religije – od pitanja deizma, preko pitanja teodiceje, do pitanja „prareligije“ iz koje proističu različita ispovedanja vere.

Autorovi zaključci u duhu su „sistemteorije“ Niklasa Lumana, odnosno „posmatranje posmatranja“ fenomena sekularizacije i formiranja novih institucionalnih formi religije. Šlegl pledira da se hrišćansko ispovedanje vere ne sagledava iz perspektive samo jedne evropske zemlje, već da se to čini u uporednoj, transnacionalnoj perspektivi. Autoru je pri takvom čitanju posebno stalo do izjednačavanja socijalne i individualne ravni. Facit bi mogao glasiti – društvo u 18. i 19. veku transformiše religiju i vernost naroda, dok individue revnosno sudeluju u tom procesu.

Ahilova peta ove zanimljive studije sastoji se u neargumentovanom selektivnom pogledu na Evropu. Šlegl razmatra Englesku, Škotsku, Francusku, Španiju, Italiju, Nemačku, kao i luteransko delovanje u Severnoj Evropi, dok su Istočna i Južna Evropa sa svojim pravoslavnim predanjem sasvim izostale iz autorovog vidokruga i svake uporedne i transnacionalne analize. Ovakav redukcionizam i apsolutno nedozvoljivo ignorisanje pravoslavlja dovodi u pitanje metodološku i epistemološki koncept ovog projekta. Ne pripada li i pravoslavlje istoriji hrišćanstva u Evropi?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari