Zamisao o Fricu nastala je na jednom grčkom groblju zaraslom u divlje, sitno cveće. Zajedno su bili sahranjeni jedna žena i jedan muškarac koji je, sudeći po uklesanim brojevima na nadgrobnoj ploči preminuo mlad, baš kao što i kosti te žene nisu stigle da ostare. Ta svetlost u Grčkoj, plamena, drugačija, izaziva udvostručeno disanje, menja brzinu bića u vama…

I u meni je nekako brzo bila gotova priča. To se dogodilo pre nekoliko leta. Pisala sam sporo, slušala sam kako romanu kuca srce… Pišući ga, insistirala sam na iskrenosti zvuka, na jasnoći glasova, na “pejzašnosti portreta i portretnosti pejzaža”… Fric je sasvim daleko od svih izama, pa i postmodernizma, to je najpre preludijum o jednoj himeričkoj, potmuloj žudnji – kaže za Danas Sanja Domazet govoreći o svom poslednjem romanu, objavljenom pred prošlogodišnji Međunarodni beogradski sajam knjiga.

Dvostruko rodoskrvnavljenje nije česta tema, pogotovo u domaćoj književnosti. Zašto ste se odlučili za ovakvu provokativnu priču, koju ste utopili u svet klasične muzike, delimično i slikarstva, a koja se odigrava na više mesta – Beograd, ostrvo Pag, Opatija, Aleksandrija, Pariz?

– Nije ovde toliko reč o incestu koliko o eroniji – ironičnom u samoj želji, žudnji koja nikad ne može biti zadovoljena, jer početna glad izaziva uvek samo novu glad. Ovde je ljubav opisana i kao kreacija, jer ona to, po svojoj suštini i jeste, jer u činu voljenja, baš kao i u činu stvaralaštva, telo oseća plime i oseke energije. Otuda muzika i slikarstvo. Ove umetnosti su ono što duša vidi sa visine, kad napusti telo u ljubavnom činu. Ili u smrti. Znamo svi, Eros i Tanatos su blizanački par. Menjala sam mesta radnje romana, želela sam da se oseti ta oscilativnost, vibracija, uticaj topografije na svest junaka, koja je neosporna. Jer mi smo jedno u Aleksandriji, a drugo na Pagu ili u Beogradu. Putovanje glavne junakinje kroz prostor, zapravo je njeno putovanje duboko u sebe, što sva putovanja po svojoj suštini jesu. Drugi gradovi u nama izazivaju ne samo elegičnost, već i povišenu osetljivost i taj temperaturni, povišeni ton kazivanja oseća se u čitavom romanu.

Zbog čega ste jedino majku glavne junakinje “ostavili” da nadživi sve učesnike porodične drame, za koju u romanu kažete da je njen greh višestruk?

– Ona ostaje da lebdi negde između ovog i nekih drugih postojanja. Posle patnje koju je i preživela i prouzrokovala, ona ostaje “zaglavljena” na prelasku iz jednog u druge svetove. Njeno trajanje je snoliko, ona ne živi, ona je u stanju večite hibernacije. Kad u ljubavi i ona izgubi, ostaće joj samo neprekidno trpljenje, mučenje nepostojeće dvostrukosti tela, koja joj je donela toliko sreće i toliko nesreće.

Ko je zapravo za sve žene u romanu neodoljivi Ferenc Fabijanić – neobuzdani tragičar ili demon – i zbog čega insistirate samo na njegovoj gotovo apolonovskoj lepoti i šarmu?

– On je onaj sa kojim su junakinje imale iskustvo Edena, doživljaj procvetavanja samog. Fric je onaj ko ih je činio živima, kao što nas oni koje volimo ponovo rađaju i udahnu u nas život i zato nam uvek deluju tako bogoliko. Ako se setite Pjesme nad pjesmama, videćete da je uvek u pitanju jedan zamah kružnog kretanja, ogromna, vatrena brzina. Njegov lik nije tek apolonovski po lepoti, već i po moći, donžuanovski po ljubavnoj veštini, po lakoći kojom opčinjava. Za žene kojima je okružen, on je “raj željenja raja, raj stremljenja raju”. I pakao izgona iz Edena.

Za Ninovu nagradu 2014. bila su prijavljena 154 romana, prethodne godine čak 180. Da li ovaj kvantitet, prema vašem mišljenju, prati i kvalitet ili je pisanje naprosto “u modi”?

– Naravno da kvalitet ne mora i najčešće ne prati kvantitet. U Srbiji se dogodilo da su se pomešali pisci sa onima koji pišu, relevantni kritičari od formata sa kritizerima, imamo veoma mnogo književnih nagrada. Isuviše, čini se. Katkad se bojim da je više romanopisaca nego valjanih, pravih čitalaca. Naravno, to je posledica svega onoga što nam se dogodilo prethodnih decenija, ogromna materijalna kriza uvek izazove i užasnu duhovnu bedu, oseku i krizu svih vrednosti i to je ovaj trenutak koji živimo upravo sada. Tu “nepodnošljivu lakoću umiranja” prati “nepodnošljiva lakoća pisanja…” Iskreno, mislim da nam cela armija čitalaca nedostaje, jer svake godine ovu zemlju napuštaju mladi, obrazovani, intelektualno snažni, koji bi formirali elitu, a iz elite bi se izdvojili i izuzetni autori. Nikad ne treba zaboraviti – nestaju samo oni narodi koji nemaju pismo. Jedan moj prijatelj, filmski reditelj, nedavno mi je rekao: “Srbija gotovo i da ne postoji, postoji još neki broj Srba koji govore lošim srpskim jezikom…” Nadam da nije u pravu, ali…

Evropa je umorna

Strast spoznavanja, koju Huserl smatra “suštinom bića evropske duhovnosti”, nalazimo još samo u romanu, romanu koji Broh genijalno definiše kao “literarno traganje za otkrivanjem nečeg nepoznatog, što samo roman može otkriti”. Čini se da je “spoznaja jedina pouka romana”. Evropski senzibilitet se topi i nestaje… Evropa je umorna, pisala je Orijana Falači. I to je istina. Možda se to na mediteranskim obalama manje oseća, ali suštinski, Evropa pretrajava. U pretrajavanju se gasi svaka senzualnost i jenjava senzibilitet. Naravno, mi se igramo igre o kojoj je pevao Ruževič, “kao da smo još živi, kao da još volimo…” – objašnjava sagovornica Danasa svoj stav da je “roman možda poslednje što je ostalo od Evrope i evropskog senzibiliteta”.

Između drame i proze

Sanja Domazet prozna je i dramska spisateljica. Predaje na Fakultetu političkih nauka u Beogradu – odsek žurnalistike. Dosad je napisala romane Ko plače, Azil, Čitati more i Acqua alta, knjigu drama i priča Moć maske, više drama i knjige eseja, među njima, Anatomija zanosa, Božanstveni bezbožnici i Senke. Njena dela prevedena su na desetak jezika, poslednju promociju imala je u Njujorku. Jedno vreme je pisala književnu kritiku u Danasu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari