Najnovijim svojim romanom Sava Damjanov prikazuje dubinu i raskoš prohujalog „vremena jezika“ i vremena tumačenja snova samih bogova (Snovi su viša Stvarnost. San koji ne prestaje nikad/iskanski san. (Saznajemo)… da se drevni snovi obistinjuju baš zato što su satkani od sopstvene nestvarnosti), sa osnovnom težnjom da priča bude preneta dalje.

Rečju: Damjanov prikazuje Nas kao samomenjajuća bića i naša bivstvovanja bez ograničenog trajanja, uz opasku – „Ali, put do Boga nepredvidljiv je, žestok i oštar, najčešće put stradanja i stranputica“. Jer, zapisano je: „dveri Stvarnosti otvaraju se širom, pa svako može sagledati njene bezbrojne dimenzije“.

Na neobičnom književnom putovanju kome se prepuštamo sa poverenjem, iako rukopis jeste nalik lavirintu, priznajemo, s vremena na vreme hvata nas čitalačka panika sve uz misao da iz ovog književnog lavirinta Save@Damjanova izlaza i nema?! Damjanov je uneo u ovu prozu težnju za spoznanjem i onog zaumnog, sve pritom neprestano podižući zavesu, „na naše oči“, iza koje se nalazi ono što bilo je postojeće a sada je nepostojeće – možemo reći i obrnuto. Jer, na drugoj strani klackalice koju zovemo Vreme, jeste Svet nepojaman Čoveku sadašnjeg doba, doba koje od kako je sveta i veka vazda čuči u utrobi istorije sve čekajući da i samo postane Istorija. Tačnije rečeno, Damjanov se obraća načitanim individuama kojih se i te kako tiče poimanje čuda iz kog je sve nastalo. Zar nije? (čudo i legenda)? – „Uzjaši me i zauvek ćeš mirisati čudnije od svakog zamaljskog cveta!“ Znate, to je ona pričica o Zevsu (koji se lukavo preobrazio u belog bika) i prelepoj Evropi… I sve uz opasku da (kon)fuziju žanrova u pismu Save Damjanova nema potrebe poricati, ona je sveprisutna, ona je „od sebe same“ Itika Jeropolitika@Vuk, roman dobro skrojenih fragmenata i citata – Svet za sebe, samostvoreni Svet jezika, svet snova i svih čarolija koje kao i da ne znaju za postojanje Vremena, za prapočetak i za mogući svekraj. Čarolije koje se hrane nama (dušama naših predaka i dušama naših potomaka) koji jesmo njihov ukras i njihov Život. Jer, Čarolijav zvana Život odvojena i otrgnuta od nas jeste sama grozna Smrt, i ništa. Damjanov zna, vreme je samo karika (jasna i vidljiva), između dve karike postoji samo Priča koja izvire iz same priče, sve ostalo nije vredno tumačenja i pripada svemu onome za koje velimo: to ne bi moralo ni da nas zanima! Naravno, bitno je samo ono što izvire iz našeg (i piščevog) najdubljeg pogleda na svet, i čitaocima ovog romana jedino preostaje da svaku „smisaonu žižu“ Save Damjanova, čvrsto uzglobljenu u njegovu dosad najuspeliju Veliku priču, prihvate kao putokaz koji vodi priču u drugu priču, i tako do beskrajne (srpska verzija Beskrajne priče).

No, dobro, u najkraćem uvodu za ovaj roman Save Damjanova moramo reći da dominira zaključak: istorija se vratila po nas, zaboravila je da nas povede sa sobom. Npr. tako se zbilo odmah po vidovdanskom herojstvu anđela Principa (pre sto godina i anđeli su pucali u obične smrtnike), tek koliko se puta zbivalo pre toga i koliko puta posle herojstva anđela Principa? A pravi odgovor jeste – da istorija može bez našeg naroda, i naših Vukova, ne bi se ni vraćala po nas. No, dobro, to što „junaci“ romana jesu iz svih vremena u vremenu „sadašnjeg doba“, da prihvatimo zdravo za gotovo. Glavni akteri, pored Vuka Karadžića, jesu i Nemanjići (obratiti pažnju na poglavlje Žitije dinastije Nemanjić, gde se dolazi i do Pitanja nad pitanjima: ko je stvorio Boga, ako je Bog stvorio Sve/t?!), i Mehmed paša Sokolović, i bajkoliki Međedović, ali „junaci“ jesu i Deseterac, i Beograd, i carstvujušči grad Vijena, i Vreme lukavog Miloša, i hajduk Veljkova Krajina, zar bi moglo bez Josipa Broza Tita i Prvog svetskog rata – što jeste najgrozniji lik), tu je Ivo Andrić koji je, eto, Nobelovu nagradu za književnost dobio tek posle Vuka?! Prostor i vreme u Književnom svetu Save Damjanova ne dele nikoga i ništa, a da li su ikada i delili? Da li se u to – „nakon svih otkrića Alberta Ajnštajna, kvantne fizike i Hokingove teorije struna – može bezrezervno poverovati?“ Evo pitanja koje se temelji na čistim osnovama. Maštar Sava Damjanov, dakle, i nas same upućuje na maštanje sve ne bi li se „zaigrali“ ličnostima i događajima iz naše slavne i neslavne prošlosti, sve ne bi li i sami poverovali u ono što nikako nije moglo da se dogodi, a da ležerno odmahnemo glavom na pojavu svega onog istinitog. Na kraju krajeva i da se prisetimo stare srpske religije i odnosa naših predaka prema Vuku (vuku).

Naravno, posebnu pažnju treba obratiti i na mali roman u romanu, poglavlje CelomudriceŽRiječnik. Ambis, belina, jezero… (A): Jer, „na njegovoj obali device igraju ples Snova“. Idemo dalje, (B): „Uz pomoć mape koju smo pronašli na ulazu, pokušavamo da dopremo do Bunara i istražimo njegovo dno“. Vidi pod V: „Va ime Oca i Sina i Svetoga duha, vavijek vijeka… Prirode menjaju svoju prevlast dok im se prva i poslednja tačka ne spoje: tad nastaje carstvo Harmonije. To je savršeni poredak koji će jednom nestati, jer sve što je stvoreno mora biti uništeno da bi se rodilo opet…“ I tako redom (D: „Da Bog da…“), sve do Š: „obreh se u mračnoj, gustoj šumi…“ Mapa, Bunar, Pećina, Jezero, Ljubav, Šuma, to jesu novi „akteri“ u romanu Itika Jeropolitika@Vuk koji vaistinski žigošu mističko pripovedanje Damjanova. A naš glavni junak, Vuk Karadžić? Kako bilo, tako i ostalo a da, evo već, i vekovi prolaze. Veličina njegove ličnosti podrazumeva brojne paradokse i kontroverze, i… „Kao iskusan pisac, neću čitaocu unapred dati odgovor: neka svaki njegov lični zaključak bude mala pobeda u trci kojoj se kraj ne nazire jasno!“ Ovim rečima Save Damjanova nema se šta dodati, jer vaistinu, nije nimalo slučajno poslednja reč u ovoj knjizi – KNJIŽEVNOST.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari