Krivica za izlazak Slovenije iz SFRJ, uz primjenu sile, pripisuje se JNA uz najteže optužbe njezinog vojnog vrha. Profesorka Mira Marković me je u nekoliko navrata tokom zime i proljeća 1991, dok je JNA sasvim nepotrebno popuštala pred nasrtajima hrvatskih nacionalista i njihove paravojske, molila da utječem na generala Kadijevića da ne dozvoli da se u narodu ruši ugled JNA i stvaraju uslovi za opći juriš nacionalista na zajedničku državu i njezine institucije u svim djelovima Jugoslavije.

Tvrdila je da imam više utjecaja na Kadijevića od bilo koga drugog, da ona to zna i zato se čudila što ozbiljnije ne interveniram. Ja sam, dakako, poduzimao što sam znao i mogao, ali nisam smatrao potrebnim da nju o tome izvještavam.

Na optužbe protivu JNA odgovarao sam ukazujući na opće političke i psihološke prilike u zemlji i težak položaj Armije, za što ona objektivno nije kriva. Nerazuman postupak generala Kadijevića da prati i snima uvoz oružja iz Mađarske u Hrvatskoj umjesto da oružje zaplijeni čim se šleperi pojave na Dravi, bez obzira da li je ideja bila njegova ili mu je nametnuta, nisam ni pokušavao braniti. Nisam imao nikakve moralne obaveze. Nije mi bilo poznato što se događa dok filmski snimak ne bude pripremljen za prikazivanje. Dužnost i obaveza generala Kadijevića bila je da spriječi ilegalni uvoz oružja u zemlju. Svakome je bilo jasno da će uvezeno oružje i njime naoružane falange HDZ-a dovesti do krvoprolića. Rukovodstvo JNA nije smjelo previdjeti da će se sresti s uvezenim oružjem bilo da će morati razoružati partijsku vojsku HDZ-a, što se, nakon uvoza oružja, u narodu naširoko očekivalo, bilo da će ono biti upotrebljeno protiv JNA u otvorenom sukobu. A to se moralo pretpostaviti. Navodno očekivanje da će hrvatska i jugoslavenska javnost biti šokirane do mjere da će tražiti neopozivi odlazak HDZ-a i Tuđmana s vlasti, u nastalim prilikama u Jugoslaviji djelovalo je neozbiljno.

Nakon Slovenije više nitko nije bio spreman prihvatiti nerazumno ponašanje armijskog rukovodstva. Optužbe su stizale od jugoslavenski opredijeljenih građana iz Zagreba, Sarajeva, Skoplja, iz rukovodstva SK – PJ, jednom riječju – sa svih strana.

Posve uvjeren da je vojni vrh propustio zadnju priliku da protuudarom u Sloveniji preuzme sudbine zemlje u svoje ruke, bio sam odlučan u namjeri da se pripadnicima JNA javno stavi na znanje da Armija mora promijeniti svoje ponašanje u odnosu na sudbinu zemlje.

Predložio sam nekim članovima rukovodstva SK-PJ da pred javnošću upozore Armiju da ne može očekivati njihovu podršku ako ne prihvati svoju ustavnu obavezu da brani integritet SFRJ i da se ne obazire ni na čiju opstrukciju, uključivo Predsjedništva kao vrhovnog komandanta. U štampi je došlo do takvih napisa. Jedan vrlo kritički članak profesora dr Miće Carevića iz Banjaluke naišao je na oštru osudu rukovodstva SK-PJ u Bosni i Hercegovini, bio je uočen u rukovodstvu Armije i utvrdilo se da ja stojim iza njega. Armija nije, međutim, mijenjala legitimistički kurs poslušnosti formalno Predsjedništvu SFRJ, a stvarno Miloševiću, što je djelovalo apsurdno u potpuno nelegitimnom ponašanju svih institucija, političkom i ustavnom kaosu u zemlji.

Mira Marković me je u julu '91. zamolila da primim generala Nikolu Ljubičića. Kao razlog za susret navela je da Lubičić već nekoliko puta dolazi k njezinom suprugu i k njoj, da je depresivan zbog događaja u Jugoslaviji i razočaran ponašanjem Armije, da je plakao i tražio da se nešto preduzme. Nju je zamolio da mu omogući susret sa mnom. Do sastanka je došlo početkom augusta '91. u zgradi CK na Ušću. Prisutni su bili predsjednik SK-PJ Dragan Atanasovski i Mira Marković iz najužeg rukovodstva SK-PJ. Tražio sam da oni budu prisutni – bilo je jasno da će Ljubičić pokrenuti krupna pitanja i da svemu tome treba dati odgovarajuću formu.

Ljubičić je u uvodu pozdravio moje angažiranje u SK-PJ i Armiji za odbranu Jugoslavije. On nije pristupio SK-PJ, rekao je, zbog poodmaklih godina i što ga svojim imenom i političkim bremenom ne želi teretiti, ali u svemu podržava i misli da bi odlučnije trebalo prekinuti kolebanje Armije da izvrši svoju ustavnu obavezu. On je, navodno, smatrao da za člana Predsjedništva SFRJ iz Hrvatske treba da dođem ja, a ne Stipe Šuvar, da je uvjeren da bih ja blagovremeno znao staviti stvar na svoje mjesto. Slušao sam ga, znao sam da je on posljednji čovjek koji bi me predložio za Predsjedništvo, ali u tom času to je bilo bez značaja. Čekao sam da li će nešto konkretnije tražiti. Pratio je moju zainteresiranost i odlučio se da kaže ono zašto je tržio susret: treba smijeniti generala Kadijevića, jer je nesposoban da u nastaloj krizi dalje vodi Armiju – izjavio je Ljubičić. Podsjetio me na izbor Kadijevića za ministra i ustvrdio da sam ja bio taj koji sam ga nametnuo. On vjeruje da mene Kadijević i sada sluša, da ja mogu tražiti da odstupi, a da nađem generala koji će ga zamijeniti. O drugima iz vrha Armije nije bilo riječi, niti je spominjao ijedno konkretno ime generala za dužnost ministra. Složili smo se oko ocjene Kadijevića, pa sam postavio pitanje Ljubičiću kako misli da ga smijeni. Odgovorio mi je da jednostavno odem kod njega i ubijedim ga da podnese ostavku. Ljubičić je spreman poći sa mnom, ako mislim da je potrebno. Moje slijedeće pitanje je bilo tko će izabrati generala na mjesto ministra, postaviti ga na dužnost i što bi taj general trebao učiniti u Armiji, i s Armijom. Ljubičić mi je odgovorio da znam armijski kadar i da nađem generala, a postavljanje je formalna stvar. Na drugi dio pitanja nije odgovorio, jer je ono zadiralo u najkrupniju stvar, o čemu Ljubičić najvjerojatnije nije imao stav. Shvatio sam da je stvar suviše ozbiljna da bi se ad hoc rješavala i na kraju rekao da ću o svemu razmisliti i ukoliko mi on, Ljubičić, bude trebao, da ću mu javiti.

Izvan svake sumnje je bilo da Ljubičić nije došao k meni bez suglasnosti Miloševića, u čijoj se kući o Kadijeviću i Armiji raspravljalo. Dalje promišljajući shvatio sam da je Ljubičić uključen u akciju, a da mu nije jasno da je neodlučnost Kadijevića samo dio problema, a cjelina problema je da li će se JNA založiti za Jugoslaviju ili veliku Srbiju. Ljubičić je u razgovoru iskreno govorio o odbrani Jugoslavije, on je tako uvijek mislio, bez obzira što je podrška Miloševiću objektivno vodila u drugom pravcu. Kadijević je, također, bio za odbranu Jugoslavije, ali nije imao smionosti da učini pravi korak i ostvari cilj.

Odlučio sam da Ljubičića isključim kao posrednika i da direktno odem k Miloševiću, odakle je i potekla inicijativa za smjenu Kadijevića. Milošević me odmah primio, znao je o čemu može biti riječi. Zamolio sam ga da mi kaže što hoće postići smjenom Kadijevića. On je kratko iznio ocjenu o Kadijeviću i zaključio da je izgubio ugled i podršku u Armiji i da ga treba smijeniti. Postavio mi je pitanja može li se to mirno izvesti i koga predlažem da ga zamijeni.

Nisam mogao dozvoliti da se odgovornost za rušenje Jugoslavije svede na Armiju i Kadijevića osobno i odlučio sam se da kažem na koji se način zemlja može spasiti od katastrofe u koju je upala. Uzeo sam riječ i prvo rekao da nije nikakav problem smijeniti Kadijevića, da ima generala koji mogu Armiju odlučno i uspješno voditi, a zatim – prvi zadatak Armije jeste da preuzme svu odgovornost za rješenje krize od Slovenije do Makedonije, ali da svi oni, predsjednici republika uključivo i on sam – Milošević, moraju otići s vlasti. Potvrdio sam da je to jedino rješenje za spas Jugoslavije, premda je i za ovaj pokušaj možda već kasno. Milošević je bio iznenađen, ali je prompno reagirao: Zašto ja, jedini sam koji podržavam Armiju i branim Jugoslaviju? Ljutito se digao i krenuo prema vratima, što je bio znak da smo razgovor završili i da napustim kabinet. Nije mi bilo svejedno, ali sam već u dolasku na razgovor bio spreman na najgore. Ništa se nije dogodilo, mirno sam napustio palaču i otišao.

Samo krajnje naivan čovjek mogao je pomišljati da će Milošević, kako bi spasio Jugoslaviju, mirno napustiti stolicu, kao uostalom ni jedan jedini od republičkih vođa. Meni, međutim, nije ostalo ništa drugo nego da mu kažem, kada mi je već pružio priliku, kako se uistinu može sačuvati integritet Jugoslavije, a sve drugo da je samo manipulacija ljudima i narodima, demagogija i laž. Znao sam da će mogućnost mog utjecaja na daljnji tok događaja biti sasvim sužena. Utoliko više što mi je zabranjeno da s grupom generala pođem u Krajinu, čime je iskopan rov između mene i Kadijevića i dijela armijskog vrha. Ipak, i dalje sam bio uvjerenja da bi odlučni koraci brzo okupili poniženi armijski kadar, imao sam kontakte s vrlo odgovornim komandantima i oficirima i oni su me uvjeravali da nije sve izgubljeno. Grupa oficira iz gardijske brigade poslije Slovenije, dolaskom u Generalštab sa zahtjevom da Armija mora odlučnije djelovati, iskazivala je opće raspoloženje starješina u JNA. Zahtjeva je bilo mnogo više, samo svi nisu mogli stići u Generalštab, ali to nije umanjivalo njihovu spremnost da se angažiraju kada ih pozovu i povedu.

Lično sam sada morao biti mnogo oprezniji, svjestan da će mi službe bezbjednosti – Srbije i Armije – biti za petama.

Moj slijedeći susret s Miloševićem pao je u proljeće 1993. kada sam morao protestirati protiv maltretiranja srpske policije na graničnom prijelazu s Mađarskom, pri odlasku i povratku. Milošević me uvjeravao da se to moglo dogoditi sasvim slučajno, možda me nisu prepoznali. Sasvim sigurno su me prepoznali, štoviše to su mi i rekli, pa ne mogu prihvatiti bilo kakvu slučajnost i tražim da se prekine s poniženjima, rekao sam Miloševiću. Da bi me uvjerio da uživam njegovo poštovanje povukao je argumenat kako su mu iz SDB-a Srbije podnijeli kratku informaciju o mom boravku u Londonu i razgovoru s britanskih političarima i novinarima, a on ih je ukorio: „Ako nemate drugog posla, nego pratiti s kim će admiral Mamula razgovarati, onda vas i ne treba“.

Činjenica je, da je sam on mogao odobriti da me prate i nitko drugi.

U nastaloj konfuziji u zemlji, kada više nije bilo jasno što će donijeti sutrašnji dan, nije mi bilo teško dobiti podršku u dijelu kadrova KOS-a i biti na vrijeme informiran. Ti su ljudi sve doživljavali jednako teško kao i ostali armijski kadar, i još teže i dramatičnije, jer su raspolagali s više informacija od ostalih što se dešava s Jugoslavijom.

Milošević je ustrajavao na obaranju Kadijevića. Krajem septembra 1991. grupa od četrdesetak starješina gardijske brigade stiže noću u SSNO, preuzima kontrolu nad zgradom Ministarstva i Generalštaba, traži ostavku generala Kadijevića i nudi generalu Adžiću da preuzme njegovu dužnost i cjelokupnu kontrolu nad Armijom. Grupu predvodi major Šljivančanin, oficir KOS-a u brigadi. Međutim, interesantnija je uloga pukovnika Vuka Obradovića. Ovaj se našao usred događaja, ali kada je shvatio da general Adžić odbija sudjelovati u obaranju Kadijevića, da je pobuna propala i da treba očekivati reakciju, prema kazivanjima generala Vasiljevića, načelnika KOS-a, u intervjuu u NIN-u jula '92 – Obradović je odjednom nestao. U proljeće 1991. u jednom razgovoru general Vasiljević me upozorio na karakteristike i ambicije pukovnika Vuka Obradovića i rekao da ovaj ozbiljno misli postati ministrom odbrane i nada se da bi ga Srbija u tome podržala. Vasiljeviću su bili poznati moji tadašnji odnosi s Kadijevićem i vjerovatno je želio da Kadijeviću skrenem pažnju na Obradovića, jer mu je previše vjerovao i oslanjao se na njega i njegove prosudbe. Nisam daleko od zaključka da je pokušaj obaranja Kadijevića krenuo preko Vuka Obradovića. Međutim, on nije profil vojnog starješine koji bi pobunu doveo do kraja uz rizik krvoprolića, što se nije moglo isključiti, pogotovu kada se general Adžić ispriječio na putu.

O Autoru

Branko Mamula je rođen 1921. godine u Slavskom Polju na Kordunu u Hrvatskoj. Sudionik je Narodnooslobodiličkog rata 1941- 1945. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Rat je završio kao politički komesar Pomorske komande sjevernog Jadrana u činu potpukovnika. Vršio je najviše vojne dužnosti u oružanim snagama SFRJ: Komandant Vojnopomorske oblasti, načelnik Generalštaba JNA i savezni sekretar za narodnu odbranu. Nosilac je visokih jugoslavenskih i stranih odlikovanja. Napisao je i objavio zapažene vojnopolitičke i strategijske studije i analize za domaće i inozemne časopise. Autor je knjiga koje su prevođene na nekoliko svjetskih jezika. Umirovljen je 1988. godine. Knjigu Slučaj Jugoslavija (I izdanje) objavio je 2000. u Podgorici. Prošle nedelje Dan graf (Danas) objavio je drugo, dopunjeno izdanje knjige, iz koje je prenet ovaj deo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari