Devetnaesti je prosinac (decembar, koledar). Nakon „svekineske“ saobraćajne gužve, miran, ili mirniji dan. Kako kažu, danas svi slave. Zapravo jedna polovina pučanstva slavi, a druga ide na slavlje. U toku je dijelom potpuni dijelom skraceni radni mrs. Sveti Nikola.

 Hrišćani vjeruju, vjeruju i kršćani, da je Sveti Nikola čudotvorac i da se mnoga čuda događaju od njegovih čudotvornih post mortem ostataka, iz kojih stalno izbija sveto miro, tečnost blagougodnog mirisa, koji ima i umirujuće djelovanje na sve koji se tu zateknu. Oni koji su bili te sreće govore o fenomenalnom slučaju, tvrde da je osjećaj „nebeski“, kojim se liječe bolesnici. A nije ulje kanabisa. Kažu da ovaj svetac štiti ribare, spašava brodolomnike i izgubljene brodove, da je zaštitnik moreplovaca. Zbog toga ga moreplovci zazivaju u opasnim situacijama ili brodolomima. Na ovaj datum se svo je brodovlje, gdje god se nalazilo, usidruje i do slijedećeg dana ne mrda nigdje, slaveći zaštitnika. Nikoldan, praznuje se i kao dječji praznik, kada djeca, koja su tokom godine bila dobra, mogu komotno očekivati poklone. Bar sam ga ja dijelom tako zapamtio. Sjećam se da smo veče prije u prozor, ili ispred vrata, ostavljali čizme, ko nije imao cipele i jedva čekali jutro da vidimo kakva je situacija. Kasnije smo se, bez posljedica u „crnom mraku“, zajebavali, čekajući djeda Mraza, da je to zapravo Nikola, kojeg su primili u Partiju.

U mojoj se kući, zahvaljujući babi Ljubi, koja je drugom polovinom tridesetih udajom postala pravoslavna Srpkinja, Nikoldan se uveliko slavio. Baba je slavila u znak sjećanja na supruga, kojeg su prvom prilikom ubile ustaše, među kojima je morao biti bar jedan koji je slavio Nikolu, samo trinaest dana ranije. Zbog čega su ga valjda i ubili. Tako smo i svi mi, SKOJada od mojih roditelja, moj stric, očev brat po materi, i njihov očuh Sulejman, naravno i sestra i ja, ne znajući da je zabranjeno, barem sam tako mnogo godina kasnije čuo da je bilo, učestvovali u slavlju. A moga mi Boga i ostali iz familije, neki kumovi, komšiluk, pa i ko bi naišao. Ne znam da li se tad radno postilo, ali znam da se u kući ozbiljno radilo. Stara je bila zadužena za bakalar na više načina, meni bio drag svaki, stari se bavio jeguljom, jeste masna, ali je riba, Sule je bio specijalista, ne znam je li bilo po propisima, za pohovane žabe. Bio je još toga uz. Babini specijaliteti su bili posni kolači, na čelu sa, srećom posnom, meni nekako najbližom baklavom. Dan ili koliko li navraćao je i neki pop da bi okadio kuću. Sjećam se da sam svaki put ispočetka znao, osjećajući miris tamjana, pitati šta je ovo, a baba bi odgovorila sa bio pop, pizda mu materina, maznuo dvadeset dinara i otišao. Svejedno je, nakon svih priprema, za Nikoldan bila fešta, posebice do kasno u noć, uz posno piće i starogradske. Sve dok posljednji ne posustane i zakotuši u krevetu.

Mnogo evo godina poslije, nakon osvajanja slobode, slobodno svi slave, posebice oni kojima je bilo zabranjeno, televizije ne prestaju na tu temu, uputstvima i receptima. I jednako se slavi i proslavi svetac žderanjem i lokanjem. Čekajući kratki, dozvoljeni prekid posta za Novu Gregorijanovu. Za mali mrs.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari