Od kako me je uhvatilo nespremnog, uputilo na facebook, jer tako kao mogu lakše sa svojtom, ali i pronaći pogubljene mi po svijetu navodno bijelom, daltonista je ziher bio onaj koji ga tako nazva, pa kad se već nisam iz razloga tlaka mogao navući na kanabis, ni ulje se ne bih, ne smijem se ipak kladiti, usudio kao lijek uzeti, navukoh se na ovaj opijat. I nije da mi je mrsko. Naiđem pođeđe na doba
Od kako me je uhvatilo nespremnog, uputilo na facebook, jer tako kao mogu lakše sa svojtom, ali i pronaći pogubljene mi po svijetu navodno bijelom, daltonista je ziher bio onaj koji ga tako nazva, pa kad se već nisam iz razloga tlaka mogao navući na kanabis, ni ulje se ne bih, ne smijem se ipak kladiti, usudio kao lijek uzeti, navukoh se na ovaj opijat. I nije da mi je mrsko. Naiđem pođeđe na dobar tekst, prokomentiram ili ne, raspitam se za zdravlje dragih mi, ili i bez pitanja saznam, ali u glavnom ili ubacim kakvu zajebanciju, ili je preuzmem i podijelim, jer negdje sam pokupio priču da smijeh liječi, ako i ne liječi, odvlači bar pažnju. Kad naiđem na nešto što mi se učini dobrim, također podijelim. Tako evo neki dan podijelim pjesmu Brane Petrovića, Ponoć periferija kiša razgovor sa prijateljem. Čini mi se još ne ode, stiže reakcija od prijatelja mi Đorđa Matića, a na reakciju kraća rasprava.
Branu Petrovića stavlja, a moju od jučer ni da pročita…
Firaunine, valjda nisam naišao iz kojekakvih razloga. Evo sad ću, a ti strepi!. Nađoh taj „Dan oslobođenja od dana mladosti“.
E pa znaš šta… Taman sam krenuo tražiti izgovornu neku zajebanciju, da rasteretim pogled na krevet, uz crnu čokoladu i malo taan halve protiv bolova (kralježnica) a za miran san, ali nisi mogao odoliti baš sada me naći i nabiti mi na nos, džaba i čokolada i halva, crnilo koje, tako sam mislio, vješto dugo izbjegavah, odgovarajući na pitanje „kako si“, sa „savršeno“. Pročitah dakle, od višesmislenog naslova, koji takav nije, pa sve do posljednjeg slova. I sad bez navodnika – SAVRŠENO. Ali teško k'o džumle. Napokon, evo dijelim, uz odgovarajuće upozorenje.
Upozorenje je primaocima bilo – SAVRŠENO! ALI TEŠKO K'O DVA KUBIKA ZEMLJE NA KLINIČKU SMRT.
Hvala ti na ovome, Džido. Krivicu za nemir preuzimam dakako.
Nema razloga. Potisnuti nemir i crnilo u glavi, gdje stvarno obitava duša, samo je – NEMIR!
Uistovremenila se sa ovim, kad hoće hoće, i prepiska sa Mikijem. Lijepe, tamno crne vijesti iz Mostara. U kojem ne prestaje prevladavati pedeset nijansi crne. Kojima su sad evo pofarbani i maturanti. Mladost, koja je svakih malo malo i budućnost. Jednako kao diljem nam nekada šireg zemljopisa. Na šta se nalijepi – Ne mogu i neću da ćutim, Vladana Pantića iz Vranića. Nekako zajedno sa kolindiranjem u Blajburgu i šire.
Odgovorih Mikuju – ni Neretva sva ta govna ne bi mogla odnijeti. Pravo da ti kažem, da imam nekih para, da mogu iza sebe ostaviti koliko toliko sve sređeno, prepustio bih se laganom odlasku, pa kad odem.
… evo se pomalo spremam. Jer se više ni u najprivatnijem privatnom ne snalazim. Već sad vidim da će biti kao da me nikada nije ni bilo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
