Skroz sam otišo u helač. Redalo se jedno po jedno, ne znam kojim redom, ali je svejedno jer u malo je dana pa je kao odjednom. Prvo me je, a možda i nije, zakačilo svraćanje a na proputovanju, Putinovo na nekoliko sati.

Nešto malo duže od onog Pauelovog, vaktile, kad je idući prema Grčkoj svrno na po sata da Ružici Đinđić izrazi saučešće i da kaže nismo mi majke mi. E to Putinovo svraćanje, već opće mjesto, pomjerilo je za četiri dana i godišnjicu i obilježavanje joj, oslobođenja Beograda u Većem ratu. Koje je obilježavanje, nakon miloševićevsko-demokratske pauze i krenulo radi nesretnih poginulih crvenoarmejaca. Vo vremja margarinsko revolucionarne vladavine. Radi domaćih osvajača Beograda nije ziher. I evo sad se, jubilej, nastavilo, uz uznapredovano premazivanje svim namazima kojih se aktuelno društvo pronalazača moglo sjetiti. Neka. Neka i što je uživo (umrtvo je kasnije opetovano) prenosio i Javni i svaki elektronski emiter koji drži do sebe. Ništa ja od svega toga nisam vidio. Oči kao da su mi se zaljepile na prvi red dužnosnika. Sve go domaći pripadnik crne internacionale. Slučajne goste ne kontam. Da mi je neko kada pričao da će novočetnička elita, bez obzira na kojekakva baljezganja, odirati i partizanima, jebo bih mu mater. A još na sve to, poslalo mi snimak prošlogodišnjeg Šešeljevog svjedočenja sa suđenja Karadžiću.

Onda je bila ona utakmica. Regionalni derbi. I to što je bilo ili nije bilo na toj utakmici. Od svega sam zapamtio onog nekog mladca, koji provaljuje u novinarski dio i u kameru Javnog viče Vučiću pederu. Uz šta sam zapamtio i istup poznatog megadoktora, koji je napao medije jer njegovi nisu osigurali namjenske prostore, pa je kaže mladac vrijeđao premijera. Ja doduše nisam čuo da taj viče premijeru pederu, da vrijeđa instituciju, možda je čovjek rješavo neki privatni odnos, ali su ga svejedno pritvorili. Manje zbog upada, više zbog vrijeđanja, koje je bilo za privatnu Vučićevu tužbu. Ako on „s tim ima problem“. Malo poslije tekme bila je priredba. U kojoj se miješalo sve što se na finjaka moglo miješati, do na kraju, oslobođen Beograd, ruske i srpske zastave. Što me je dodatno zbunilo, zbog onog Nikolaja u parku nevinosti, pa sam pomislio da se radi o oslobađanju u prvom Velikom ratu. A opet kao da nije. Jer je stigao i dvadeseti, na čelu sa gradonačelnikom i domaćom i stranom svitom, uz vijence na Groblje oslobodilaca. A i Peko i Koča dobili su ulice. Lijepo kućno vaspitanje nikog nije odvelo na grob vrhovnog komandanta oslobodilačke vojske. Prošlo.

Onda sam malo gledao Skupštinu, neki deputat govori i u sred govora prekida ga aplauz naprednih snaga, mislim on nešto rekao za aplauz, a ja nisam čuo, kad jok, u dvoranu ulazi od Skupštine odobreni Vučić. Svi na nogama. I mlado i staro. Već sam pomislio da im je donio marendu, ali nije, samo je ušao, možda radi penzija i plata, ili cijena u skupštinskom restoranu. Još sam samo uspio upamtiti neki med koji je tih dana pominjao mlađahni Selaković, glede uzvrata na biće kritiku. Evo me sad na Kaleniću, da nađem nešto da mogu pustit vodu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari