U knjizi Roberta Kejgena O raju i moći autor opisuje Ameriku i Zapad istim rečima koje su se nekad koristile za predstavljanje ostrva Polinezije – to su rajevi. Ali uz svaki raj ide i jedan duboki problem – raj ima neizbežnu tendenciju da se kreće prema carpe diem etosu, u kome su pojedinci sadašnje generacije daleko više zainteresovani za maksimalno uvećanje svog uživanja u životu nego za žrtvovanje svoje sadašnje sreće za dobro budućih generacija.

 U stvari, u nekom društvu ekstremnog carpe diem etosa deca se odgajaju a da im se ne usađuje bilo kakav osećaj da imaju transgeneracijsku dužnost prema još nerođenima – dužnost da im ostave bolji svet. Svako dete, u carpe diem društvu, slobodno je da izabere kakav god način života mu odgovara i ohrabreno je da raskine s plemenskim tradicijama koje još postoje u izolovanim oblastima Amerike i Evrope. Decu u velikoj meri podučavaju njihovim pravima, ali vrlo malo njihovim dužnostima.

Izraz kapitalizam, kao i izraz demokratija, postao je prepreka za razumevanje realnosti našeg sveta. Kapitalistički etos započeo je kao transgeneracijski projekt u kome su kapitalistički očevi obučavali svoje sinove da sebi uskrate trenutna zadovoljstva kako bi sačuvali novac za investiranje u poslovne poduhvate. Danas se, međutim, reč kapitalizam koristi da opiše jedan radikalno drugačiji etos od izvornog etosa odloženog zadovoljavanja i žrtvovanja za buduće generacije. Sva suština konzumerizma je da se živi za trenutak i da se iskoristi dan.

Danas u Americi želimo religije koje čine da se osećamo dobro, a bežimo iz onih koje nam postavljaju zahteve. Čak i u politici, umesto realističnog gledanja na svet, više volimo da sledimo svoju sreću. Oni koji bi želeli da žive u miroljubivom svetu misle da je dovoljno zamisliti svetski mir. Oni koji ne žele da im bilo ko govori šta da rade glasaju za libertarijance. U stvari, američka politika preti da postane vežba ideologija mašte – biramo partijsku liniju koja, kao i naše religije, čini da o sebi mislimo dobro. Da se to vidi dovoljno je posetiti bilo koji broj blogova koji služe samo da reafirmišu gledišta onih što prate taj blog. Rezultat je ono što bi se moglo nazvati „blog-slepilom”, patologija u kojoj su jedine činjenice što ih neko primećuje one koje pojačavaju naše sopstvene unapred stvorene predstave, a jedina mišljenja koja čitamo su mišljenja onih ljudi koji misle potpuno isto kao i mi.

U carpe diem etosu ima mnogo toga što je očaravajuće. U njemu vlada pristup životu koji glasi “Živi i pusti druge da žive”. Ali šta se događa u takvom društvu kad je suočeno s kulturom čiji je moto “Morate živeti kao što mi živimo”? Kako se ono brani? Drugim rečima, koliko dugo može neki raj opstati na takvom mestu ako podlegne sopstvenim hedonističkim impulsima, osvajajući današnji dan, ali nimalo ne misleći o sutrašnjici? Mi na Zapadu ne verujemo da moramo brinuti o sutrašnjici jer smo u najopasnijoj zabludi koju neko carpe diem društvo može imati: da je vlast stalno stanje onih koji su je osvojili.

Dž. Vilijem Fulbrajt govorio je o opasnosti od arogancije moći; ali na današnjem Zapadu, a naročito u Sjedinjenim Državama, ova je arogancija uzela posebno samoubilački oblik. Počeli smo da verujemo da smo nepovredivi, da smo akumulirali toliku moć i bogatstvo da se ne može ni zamisliti da naša dominacija može biti dovedena u pitanje. Pa šta ako ima onih – mnogo onih – koji se ogorčeno protive našoj hegemoniji i koji bi želeli da nas obore? Neka samo pokušaju – ne mogu nam naškoditi.

Nadmoć Amerike i Zapada nije bila ostvarenje naše generacije, već mnogo generacija koje su išle ispred nas i koje su vredno radile i načinile ogromne žrtve kako bi njihovi naslednici mogli imati koristi od njihovog rada i posvećenosti. Oni koji su stvorili osnovu svetske moći Amerike bili su takođe izuzetno realistični ljudi – ljudi koji su često bili sposobni da igraju i najciničnije igre da bi unapredili interes svoje nacije.

Svi rukovodioci sadašnje generacije, od Džordža V. Buša do Tonija Blera, od Bila Klintona do Džona Kerija, bili su odgajeni da veruju da će kultura razuma prirodno trijumfovati nad kulturama plemenskog mišljenja. Svi su poverovali u mit neminovnog napretka koji je bio glavna dogma svih socijalističkih vizionara iz XIX veka, od Ogista Konta do Karla Marksa. Za sve ove vizionare izgledalo je očigledno da će putanja čovečanstva morati da sledi stazu pojedinca. Baš kao što dete na kraju nadraste svoju sklonost ka ispadima besa, tako i čovečanstvo na kraju mora nadrasti privlačnost plemenskog fanatizma. Ali, ne postoji apsolutno nijedan razlog za takvo gledište – grupni um će uvek ostati pretnja, pošto je rasprostranjeni fanatizam, u sebi i po sebi, strašan izvor moći koji može, ako se odgovarajuće usmeri, biti iskorišćen kao smrtonosno oružje upravo protiv onih kultura koje su iz svoje sredine najtemeljnije eliminisale sve ostatke fanatizma.

U svetlosti posledica intervencije u Iraku, privlačno je predstaviti razliku između Amerike i Evrope ne u smislu moći i slabosti, već moći i mudrosti. Da, Amerika je imala moć da interveniše u Iraku, ali joj je nedostajala mudrost da spozna da će talasi raširenog fanatizma obezvrediti plemenitu ali naivnu nadu stvaranja etosa liberalne demokratije putem „slobodnih i poštenih izbora”.

Uprkos plemenitim namerama, američki donosioci političkih odluka načinili su fatalnu grešku brkajući populizam s liberalnom demokratijom, a time prevideli činjenicu da je populizam gotovo bez izuzetka bio neprijatelj liberalnih kultura razuma, ne samo u muslimanskom svetu, već i na Zapadu. Populizam je politika plemenskog uma, dok je liberalizam politika racionalnog aktera. Populizam i liberalizam, stoga, nisu samo različiti fenomeni – oni su, mnogo češće, najogorčeniji neprijatelji.

U tome leži teškoća Zapada. Naši su preci započeli borbu protiv rasprostranjenog fanatizma – naša Prosvećenost nije nam nametnuta spolja, već je nastala iznutra. Da bi neka kultura postala prosvećena, ona ne može doći na vrhovima bajoneta, kao što je dokazao španski ustanak 1808. Ne može nastati ni tako što će ljudi čitati naše govore i tekstove i ispitivati naše dokaze i predavanja. Potrebna je ogromna društvena transformacija poput one koja je preplavila Evropu s Protestantskom reformacijom, usponom srednje klase i dolaskom Prosvećenosti.

Ipak, na Zapadu je bilo mnogo intelektualaca što su tragali za pouzdanim načinima kojima bi se islamske kulture mogle žurno modernizovati. U osnovi, oni se svode na tri: konverzionizam, asimilacionizam i sedukcionizam.

Razmotrimo, prvo, konverzionizam. Ovaj su prilaz izabrali Buš i neokonzervativci u pokušajima da rekonstruišu Irak. Teorija je bila da ćemo, uz pomoć vojne sile i institucija demokratskih reformi, moći da počnemo da odvraćamo muslimane od njihovih tradicija široko prihvaćenog fanatizma i pretvaramo ih u liberalne i sekularno orijentisane ljude našeg doba, poput nas samih. Kao protestantski misionari iz XIX veka koji su planirali da preobrate neznabošce, neokonzervativci su verovali da će oni odmah prihvatiti svetlost, ako budemo mogli samo da im je pokažemo, i okrenuti se od svog neznabožačkog puta. Ali dok je protestantski misionarski prilaz dobro funkcionisao s izvesnim kulturama, kao što su polinežanski ostrvljani, on je strašno podbacio kad se suočio s islamom. Muslimani su, od najranijeg doba, poučavani kodu sramote koji zahteva fanatično odbijanje svega što preti da potkopa nadmoć islama. I protestantske i često daleko suptilnije katoličke misije u muslimanskom svetu uvek su jadno prolazile u svojim naporima da oslabe fanatičnu posvećenost muslimana svojoj veri – oni jednostavno nisu mogli da budu preobraćeni. Novi sekularni misionari poslati u Irak pod Bušovom administracijom takođe su bedno podbacili, iz sličnih razloga. Naravoučenije: Mi možemo rekonstruisati zgrade, cevovode i infrastrukturu nekog islamskog društva, ali ne i kolektivni kod sramote grupnog mišljenja. Kultura jeste važna. Pokazalo se, tako, da je konverzionizam bio lažna nada.

Kao drugo, uzmimo asimilacionizam. To pretpostavlja da muslimani, kad emigriraju u neku novu kulturu, kao oni što su se preselili u Evropu, mogu biti postepeno asimilirani u novo liberalno sekularno okruženje. Ali problem s ovim prilazom je da, ako pogledamo činjenice, muslimanski emigranti uglavnom ne pokazuju bilo kakvu sklonost da se asimiliraju. Umesto toga, kad se presele u različitu kulturu, brzo počinju da zahtevaju da ta kultura počne da se menja da bi se prilagodila njima.

Muslimanski imigrant reaguje na dva sasvim različita načina. Prvo, on može insistirati da za sebe traži izuzeće od običaja svoje nove domovine, zahtevajući, na primer, sudove zasnovane na šerijatskom pravu, kao što se dogodilo u Kanadi. Drugo, može insistirati da njegova nova domovina treba da promeni svoje običaje kako bi ih saobrazila njegovim kulturnim tradicijama. Posle nemira izazvanih objavljivanjem karikatura, na primer, mnogi evropski muslimani zahtevali su da Zapad treba da usvoji zakone koji će kriminalizovati bilo kakvu vrstu nepoštovanja prema Muhamedu ili njegovoj religiji.

Na jednom dubljem nivou, međutim, problem s asimilacionizmom je u tome što on ignoriše jedno pravilo velike važnosti: Fanatici izbacuju one koji nisu fanatici. Netolerantni etički kod uvek će na kraju pobediti etički kod carpe diem. Na današnjem Zapadu, gde je ljude sramota da budu fanatični zbog bilo čega, oni imigranti koji sobom donose duboko usađene tradicije fanatizma mogu da, pomoću svog upornog fanatizma koji se ponavlja i svoje spremnosti da idu do krajnosti, dobiju doslovno sve što zatraže. Asimilacionizam, tako, nudi još jednu lažnu nadu: U stvari, umesto da se muslimani saobražavaju s nama, izgleda da se mi na Zapadu saobražavamo s njima.

Treći prilaz nazvaću sedukcionizam. Ovaj prilaz uverava da će rigidni i prohibicionistički muslimanski kod sramote na kraju oslabiti svoju kontrolu nad onim muslimanima koji su bili izloženi dejstvu zapadnih društava s carpe diem etosom. Muslimani će biti primamljeni da postanu ljudi našeg doba, naprosto zato što će tako moći bez posledica da ostvare sve one stvari na koje su bili obučeni da gledaju s unutrašnjim užasom. Naravno, to uvek postoji kao mogućnost, ali Mohamed Ata i drugi otmičari od 9/11 bili su i sami zavedeni našom carpe diem kulturom. Na Vebu su tragali za pornografijom i izlazili na piće u striptiz klubove. Ipak, to ih nije sprečilo da sebe podnesu na žrtvu da bi srušili Svetski trgovinski centar. U stvari, primamljivo je spekulisati da upravo oni muslimani koji su bili najviše privučeni carpe diem kulturom Zapada lako mogu biti najprivrženiji nasilničkim akcijama da je unište. Ikonoborci su često motivisani željom da unište one predstave koje u njima pobuđuju nedozvoljene emocije – emocije koje prkose njihovom puritanskom kodu sramote. Isto može važiti za mnoge muslimane koji osećaju da ih privlači carpe diem kultura Zapada, ali koji su revoltirani zbog takvog svog iskušenja. Oni smatraju da je jedino rešenje za njihovu dilemu uništenje ikona kulture koja ih i fascinira i odbija.

Ali, ako islam ne može biti modernizovan nijednim gore pomenutim metodom, šta se drugo može učiniti s njim? Ako muslimanski fanatizam nastavlja da bude pretnja našem carpe diem etosu na savremenom Zapadu, možda tu pretnju možemo uništiti upravo uništavanjem muslimana našom ogromnom vojnom superiornošću – ovo gledište, koje se nikad ne izražava javno, ali često privatno, glasi, „Oh, pa dobro, ako stvari postanu zaista strašne, muslimane uvek možemo uništiti našim nuklearnim oružjem”.

Smetnja u ovom prilazu jeste da se Zapad ne može decivilizovati kako bi se protiv fanatizma borio njegovim oružjem, nemilosrdnošću. Time ne kažem da on to ne treba da uradi zbog etičkih principa; kažem da on to ne može da uradi zbog stvarnosti. Ne može da naruši svoj savremeni liberalni kod korektnosti i tolerancije. Zato se oni koji teže da konačno rešenje nađu u isplati islamskih terorista njihovom monetom zanose maštanjem što su ga sami izmislili. Jedini način na koji bi liberalni Zapad mogao biti decivilizovan do tog stupnja bio bi kroz svetsku istorijsku katastrofu, u kojoj bi zakon džungle primorao sve strane da se vrate osnovnoj borbi za preživljavanje.

Izvodi iz knjige “Samoubistvo razuma”, koju je 2009. objavio Dan Graf/Danas

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari