10. jul // četvrtak //



Opet se ide na Tvrđavu.



Svako ko je ikad pošao na Exit, zna da je prva stavka na putu ka Petrovaradinu – uska ulica Beogradska, u kojoj žurka počinje čim se siđe sa mosta, a pre uspinjanja na brdo. Tu se odmah vidi kakva je atmosfera oko festivala ove godine, pa kad vas dočekaju do daske iz čista mira pušteni The Doors sa „Roadhouse Blues“, znate da se 2014. dešava nešto što uopšte nije uobičajeno. Ne mislim na kišu.


Stromae je zapravo svoje prvobitno izabrano ime Maestro obrnuo na šatrovački način, pa je postao to što jeste. Kao i u poznatom slučaju Gotan Project, gde je inverziju doživela reč tango, ispostavlja se da je čak i šatrovački način izražavanja nešto što postoji širom sveta, u raznim jezicima, i to odavno. Još jedan nauk za sve kojima se uvek čini da je baš na ovim prostorima sve izmišljeno. Iza scene, Stromae je visoki, zbunjeni dečak koji nije siguran da zna ko su Pet Shop Boys. Na sceni, duhovito dizajnirani Stromae je oduševio sve koji su propustili do sad da shvate da je pred nama eklektična zvezda nove generacije.

Pet Shop Boys i njihov „koncert plus“, nose nas sve ka dimenzijama u kojima nismo bili – drugačije se ne može nazvati ova kombinacija elektro pop hitova, video teatra, savremenog plesa, koja nas vodi širokim putem na jednu novu visoravan duha. Pop muzika može da je dosegne ako je pravljena sa ovako plemenitim pobudama, i ne mora ni da silazi sa nje – osim ako je pravite sa nekim drugim razlozima.

Posle uznosećeg nastupa, Neil Tenant je razgovorljivi slavljenik (danas mu je rođendan broj 60), koji se oseća kao na zabavi u svoje ime, i spremno se šali na račun svojih mnogobrojnih leta, usput nas začikavajući da odmah zakažemo sledeći koncert, jer su zavoleli Exit, a i Exit njih. Nikad ne zaboravi da od toga živimo i da se koncert mora održati i sutra i sutra i sutra.

11. jul // petak //

Zahvaljujući umetničkom geniju i pop kulturnoj osvešćenosti Daft Punk, njihovo prošlogodišnje ponovno otkriće grupe Chic dovelo je do toga da su svi živi protagonisti disko muzike ponovo postali aktuelni. Jeste, digitalni ples je danas standard, ali disko muzika je bluz i džez te scene.

Možete misliti šta god hoćete o pojavi Glorie Gaynor na Main Stageu, ali o pojavi njenog glasa možete misliti samo dobro, jer je to toplo i poneseno pevanje iz sveg srca obojilo festival pravom dimenzijom ljudskosti koja je nestala iz digitalizovane komunikacije. Klasično dobar mešani bend uz nju sa pravom merom ispunjava sve zadatke koje nameće žanr, lete deonice na raznim instrumentima, osmesi su na licima svakolike publike koja je došla da peva onu jednu pesmu – ali Gloria zna bolje od toga i u jednom trenutku se upušta u „Donna Summer Medley“, tokom koga diva kojoj mi odajemo počast odaje više nego dužnu počast većoj divi disko kulture.

Rudimental doživljavaju ovacije, horsko pevanje i uigranu koreografiju mahanja podmlađenog sastava Exitove publike, čiji su najveći heroji ove godine, uz Skrillexa i Hurts (da, da, to su španska sela za vas koji ste muziku slušali sa ploča i kompakt diskova). Nastali kao prvi pop soul band na drum and bass osnovama, oni su širom Evrope apsolutni hit novog naraštaja u potrazi za svojom muzikom u kojoj dečko susreće devojčicu i obrnuto. Iza scene su dečje razigrani, jednako kao na samoj sceni, skoro kao neka gimnastička družina koja neprestano peva, skače i pleše na muziku u svojoj glavi.

Posebna priča unutar svih pozitivnih priča je MC Dynamite, realni kandidat za priznanje oličenja dobrog duha Exita, prisutan na svakom od 2001. jer je naprosto jedan od najboljih MC-jeva na sceni. Pošto poznaje Novi Sad bolje od nas iz Beograda, izlišno je slati mu hosta da ga sačeka, ali ipak to radimo, poštovanja radi, mada znamo da MC Dynamite ima svog hosta gde god uđe u ovom gradu – jer on je skrivena ikona pokreta koji se samo slučajno zove festival Exit, a predstavlja napor da se sa ovom zemljom i nama u njoj uradi nešto pametno dok smo još ovde.

Zato nam je potreban svaki saveznik u zemlji i inostanstvu, a strani umetnici su često jedini koji dolaze iz sličnog škripca i znaju da naprave magiju baš tamo gde izgleda kao da joj mesta nema. Naravno, Dynamite sve to oseća i na novi sastanak sa Main Stageom dolazi obučen u t-shirt kog je sam napravio, a na kome piše jednostavna i neosporna istina: Mr. Exit.

12. jul // subota //

Damon Albarn je veličina za sebe, jedan od najvećih pop umetnika svoje generacije, i to posebno kad sedi sa svima nama i netremice pilji u ekran na kome se odvija utakmica za treće mesto na Svetskom fudbalskom prvenstvu – dok hladno svetlo obasjava i čini još oštrijim njegov čuveni špicasti nos, Albarnove oči sve vreme fiksiraju koncentrisano sliku ispred sebe, na isti način na koji je kasnije sa scene pronicao u stanje duhova publike ispred sebe. Prošetao nas je od solo albuma preko Gorillaz do Blur i bio je jako zadovoljan kad je ona reagovala kao osećajna zver svaki put kad je promenio raspoloženje i dirigovao nešto drugo, a to je stalno radio – išlo se od intimnih klavirskih ugođaja, preko gospel inspiracija do euforičnih rokerskih bisera koji su se redovno završavali mesijanskim stajanjem na ogradi.

Skrillex je naseckao ostatke muzike kao takve i poslužio ih flambirane, publika se častila do jutra. U vremenu kad je kratkotrajnost pažnje norma svakodnevnog ponašanja, Skillex uspeva da napravi relevantan muzički šou za ekipu kojoj je sve duže od kratkog pogleda u prolazu stvarno smorno. Ono što su nekad bili „Rat i mir“ ili „Tihi Don“ kao pojam nepojamne dosade, danas je apsolutno svaki oblik komunikacije koji zahteva pažnju dužu od jednog minuta. Zato je Skrillex kreirao muziku u kojoj se za pola minuta ima reći sve. Brzina kojom se odvijaju stvari kad je on na bini više nije ni vrtoglava – neke stvari glava više ne stiže ni da doživi. Sa scenskim ponašanjem tasmanijskog đavola, neumornog u skakanju na i sa DJ pulta, uz obilje pirotehnike kao da je preuzeta iz vizuelnog vokabulara hevimetalskih giganata, nije ni čudo da ga deca bezumno obožavaju, te prvi put imamo zahteve fanova od 7 do 12 godina da se slikaju sa idolom iz njihovih crtanofilmovskih snova. Time je Exit već doživeo svoju budućnost.

13. jul // nedelja //

Hurts su zaista mladi momci, jako zadovoljni svojom važnom ulogom na Exitu, spremni na nesebično deljenje emocija i belih ruža – mladalačka euforija koja izbija iz svakog njihovog pokreta deli se dalje i u vidu miliona ćelija viralno širi publikom koja zna ne samo svaki tekst nego i intonaciju kojom se on izgovara. Njihov lični menadžer je iznenađen koliko mladih ljudi kod nas iskreno zainteresovano i sa ljubavlju dolazi na koncerte, jednako starih i po pravilima šou biznisa dobrano zaboravljenih imena, kao i onih top hot. Kako objasniti da su nam strani koncerti postali jedna od retkih lepih stvari koje nam se dešavaju, zato preskačem temu. Koliko je moja, toliko nije njegova.

Suede su tokom devedesetih već ostarelom rock'n'rollu dali nepoznatu novu dimenziju tinejdžerske osećajne ozbiljnosti, koja sad deluje kao izgubljeni pop klasik omladinske muzičke književnosti. Inače ćutljivog Bretta sve vreme je samo zanimalo da ne čeka previše i ne zakasni na susret sa publikom, te nam ne izmiče onaj momenat snažne spoznaje nekog ko samo na sceni nalazi sebe. Svirajući bez pauze sve svoje najpoznatije srce-na-rukavu i knedla-u-grlu pesme za kraj Exita, ne ostavljaju nijednog trenutka mesta sumnji da je ovo bend Bretta Andersona, a da je Brett Anderson svakako jedan dobar razlog zašto postoji muška rasa. Ta vrsta izazovnih pokreta, predavanja ljudima, zavodljive stilizacije pevanja i ponašanja, sve sa vrćenjem mikrofona za gajtan u krugu povelikog radijusa, ne viđa se više.

14. jul // ponedeljak //

Mislim da sam spavao hodajući ili hodao spavajući, tek: Beograd. Povratak, momentalno prepakivanje, koncentracija na detalje tipa šta poneti i onda pravac južnim putevima.

15. jul // utorak //

Transfer na crnogorsko primorje, na Sea Dance festival (Budva, plaža Jaz), gde se nastavlja iskustvo Exita, prolazi kao malo duži treptaj oka – dok se čekiraš, već stigneš na more, a da li si popio kafu u međuvremenu – ne sećaš se. I onda, kao što kaže letnja pesma: izlazim napolje, a gde sam, ko to zna.

Ispostavlja se da je plaža Jaz neka vrsta živog pandana sličnim brazilskim lokacijama i o tome razgovaram sa menadžerom Jamiroquaia, koji je upravo preuzeo ovog umetnika, dobro poznaje brazilske koncertne prilike iz nekog razloga, ali ovo mu je prvo iskustvo sa zvezdom koju mi već dobro znamo. Stisnuta između dva brda, kao dva dobra prijatelja, teritorija festivala više je kao veliki kamp u kome muzika seva sa svih strana, reggae, house, techno, latino, i konačno velika bina sa koje će upravo Jamir svojim novim bendom oduvati sve nedoumice – ovo je idealno mesto da leto dobije smisao. Igriva seta najboljih pesama Jamiroquaia čini da, na obroncima plaže, „Cosmic Girl“ zvuči uverljivo kao da je sad tu rođena i može bolje da zvuči samo u svemiru.

16. jul // sreda //

Dan koji prolazi u pripremama za večerašnji program i usputne susrete sa raznim delovima tima Exita, koji je na Sea Dance koncentrisan, zbijen u nepoznatim okolnostima i još više se drži zajedno. Na charity žurci na plaži podno kompleksa Dukljanskih Vrtova gde se pojavljuje i nova hip hop zvezda The Example, razgovaramo o onome što smo proživeli ovih dana, i – kao i obično – svi imaju neke skrivene i neskrivene muzičke želje za sledeću godinu. Od toga uvek treba početi, bez jakih neispunjenih želja ne vredi se ni baviti nečim ovako rizičnim.

Svaka muzika ima smisla kad je slušaš sa nekim koga voliš.

Autor je programski urednik Main Stagea Exit festivala

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari