Pitate me kakav je moj odnos prema prošlosti. Mi se u Tužilaštvu za ratne zločine svakodnevno suočavamo sa prošlošću, onom prošlošću koja se sada već smatra delom novije istorije. Ta i takva prošlost je predmet naših istraživanja pa mi malo ostaje prostora za suočavanje sa svojom ličnom istorijom.


Kada stvari ovako postavim, to je skoro četrdesetogodišnja profesionalna karijera tužioca koji je u optužnicama samo u poslednjih dvanaest godina raščlanjivao i analizirao segmente ratne prošlosti ove zemlje. Veliki glumac Rade Šerbedžija, koji igra u filmu Ustanička ulica, prihvatio je, po meni, jedan težak zadatak, da bude u ulozi tužioca za ratne zločine. U jednom intervjuu navodi da je otkrio strašnu istinu rata i zločina koji se u njemu čine – da se, kada se nađe u ratnom okruženju, „vidi ta jedna kompleksna slika čoveka koji ubija sa nekom antičkom nužnošću, sa nekom osvetom i užasom“. Ja bih dodao da u ratu i ratnik i ratni zločinac ubijaju. Razlike između njih su ipak vrlo velike. U ratu je legalno i moralno prihvatljivo ubiti u jeku borbe, i to isključivo naoružanog neprijatelja koji dejstvuje. Borac ne ubija nenaoružane civile, decu, stare i nemoćne. On ne pljačka, ne pali domove i ne progoni civile iz kuća. Borac ne siluje.

***

Gotovo u svim predmetima uočio sam neverovatnu želju ratnih zločinaca da sebe prikažu kao borce i da svoje zločinačke poduhate prikazuju kao svoje akcije, što je u njihovom slučaju nemoguće. Svi su oni pokušavali da me ubede da su u kritičnim prilikama izvršavali svoju dužnost i primljeno naređenje, tvrdeći da su se oni borili u ime Srbije i za Srbiju. Dakle, njihov stav je najčešće psihološka racionalizacija kojoj oni, ratni zločinci, pribegavaju.

***

Upravo je to opisano u našim optužnicama nebrojeno puta. Jer, posao tužioca je vrlo kompleksan. Mislim da čak ni najiskusnije sudije krivičari nemaju jasnu predstavu kakav je posao tužioca. Tužilac je upućen na istraživanje zločina, pobude koje su do njega dovele, a to je jedan težak, mukotrpan rad koji je gotovo nevidljiv. Podići kvalitetnu, argumentovanu optužnicu nije nimalo lako.

***

Moja su leta u detinjstvu i u ranoj mladosti započinjala putovanjem do Splita da bi se završavala na crnogorskom primorju, obilaskom rodbine. Na moru sam tada provodio više od mesec dana, kampovao, iznajmljivao sobe, a Dubrovnik je bila „obavezna destinacija“ za naše društvo.

***

Teško mi je pao raspad bivše Jugoslavije, zbog svega što nam se dogodilo i što ne može da se nadoknadi, mislim, pre svega, na ljudske živote, na one koje ni danas ne možemo da pronađemo, koji se vode kao nestali. Početkom devedesetih došlo je do prekida komunikacija, bili smo odsečeni jedni od drugih. Danas opet iz Herceg Novog mogu da odem do Dubrovnika, ali je ta blizina, tih samo 55 kilometara, devedesetih predstavljala nepremostivu udaljenost. Granice su postale neprobojni bedemi za nas, samo su za ratne profitere i zločince bile porozne. Danas moje kolege tužioci u regionu i ja dajemo sve od sebe da to više ne bude tako, sprovodimo borbu protiv nekažnjivosti. Prvi put sam ponovo došao u Dubrovnik posle rata, 2004. godine, učestvujući kao tužilac za ratne zločine na regionalnom skupu – jednom od prvih o saradnji u postupanju u predmetima ratnih zločina.

***

Za odluku da se bavim krivičnim pravom najveće zasluge pripisujem svom pokojnom ocu, univerzitetskom profesoru međunarodnog privrednog prava. Bavio se tzv. civilnim pravom i imao je ambiciju da se ja bavim naukom, da magistriram i doktoriram. Međutim, moj temperament je tražio dinamičniji posao, a napominjem da sam u to vreme vrlo brzo završio studije.

***

Bio sam solidan sportista – karatista, član Karate kluba „Medicinar“, koji je u to vreme bio najjači klub u tadašnjoj Jugoslaviji. Interesantno je da su svi pripadnici prvog tima – nas petorica – kasnije postali intelektualci i bili dosta zapaženi u oblastima u kojima smo delovali. Tu je jedan profesor Medicinskog fakulteta, jedan čuveni arhitekta – član Udruženja primenjenih umetnika Srbije, ja i drugi. Trener nam je bio čuveni dr Vladimir Jorga, sa kojim, nažalost, danas nemam komunikaciju, za razliku od komunikacije sa prof. dr Zdenkom Milinkovićem, osnivačem Karate kluba „Partizan“ i Markom Nicovićem, koga uglavnom srećem na prijemima po ambasadama. Mislim da me je upravo bavljenje sportom na određeni način psihološki očvrslo i razvilo u meni upornost i istrajnost kao karakterne osobine.

***

Odmah nakon položenog pravosudnog ispita i stručno-saradničkog staža u trajanju od godinu dana u Prvom i u Drugom opštinskom tužilaštvu, izabran sam za zamenika u Prvom tužilaštvu. Bio je to za mene prvi profesionalni izazov, u pravom smislu te reči, jer smo delovali na području opština Stari grad i Palilula u prvim godinama nasilja koje će se produžiti do danas.

***

U vreme devetomartovskih demonstracija dobio sam u rad predmet izvesnog Iva Đukanovića, kome je stavljeno na teret da je izvršio krivično delo napada na službeno lice u vršenju poslova bezbednosti. Đukanović se, naime, za vreme protesta popeo na policijsko vozilo BOV i skinuo mitraljez, potom ga je odneo do hotela „Mažestik“. Tadašnji dežurni istražni sudija Okružnog suda je, na opšte zaprepašćenje svih, pustio Đukanovića da se brani sa slobode. Ja sam preuzeo predmet i nakon sprovedene istrage prihvatio Đukanovićevu odbranu da je mitraljez demontirao sa policijskog vozila u strahu da će neko iz mase mitraljez upotrebiti pucajući u masu. Utvrdio sam da je mitraljez predao policajcima u civilu. Prihvatio sam ovakvu njegovu odbranu koja je bila potkrepljena i drugim dokazima i doneo odluku da nema mesta krivičnom gonjenju. Moja odluka i obrazloženje su opstali, uprkos jakim političkim pritiscima.

***

Posle učestalih teških saobraćajnih nesreća koje su se u poslednje vreme dogodile u Beogradu, u kojima je stradalo više mladih ljudi i gde se, po mom mišljenju, dosta luta u pravnim kvalifikacijama, imam potrebu da pomenem slučaj saobraćajne nesreće koja se dogodila u Terazijskom tunelu 1997. godine. Tadašnja, kao i sadašnja praksa je podrazumevala da se ovo krivično delo sa umišljajem, kao oblikom vinosti, može izvršiti samo ako je okrivljeni bio pod uticajem alkohola. Ja sam, međutim, tada optužio izazivača ove nezgode u kojoj su tri lica poginula, a troje je teško povređeno, da je delo izvršio sa takozvanim eventualnim umišljajem.

U obrazloženju ovakve svoje pravne kvalifikacije naveo sam da je okrivljeni upravljao svojim vozilom enormnom brzinom od oko 190 kilometara na čas, u centru (u epicentru!) Beograda, u vreme kada su na kolovozu i na trotoaru bile prisutne velike grupe ljudi koje se kreću ka Zelenom vencu, u nameri da se prevezu svojim kućama poslednjim, noćnim, autobusom. Okrivljeni je bio svestan opasnosti da ovako drastičnim kršenjem saobraćajnih propisa – bahatom, suludom vožnjom, može da izazove saobraćajnu nezgodu sa katastrofalnim posledicama, pa je na to pristao. Pravnosnažno je osuđen na devet godina zatvora.

***

Godine boravka u Okružnom javnom tužilaštvu u Beogradu bile su godine u kojima je besneo rat gangova beogradskog podzemlja. To je bilo vreme rata, najveće inflacije zabeležene u istoriji, jedne velike nesigurnosti. Mi smo, kao zamenici Okružnog javnog tužilaštva, na svojim dežurstvima koja su bila najmanje dva puta mesečno, prolazili zaista kroz jedan pakao. Svaki od nas je u radu imao na desetine, čak i stotine ubistava, teških slučajeva razbojništva, silovanja – dakle najtežih krivičnih dela.

***

Iz tog vremena mi je ostao u naročitom sećanju slučaj jednog trostrukog ubistva koje je dosta uznemirilo javnost i u kojem sam ja, inače protivnik smrtne kazne, zatražio da se optuženom 1999. godine izrekne upravo smrtna kazna. Naime, okrivljeni je prilikom izvršenja pokazao upornost, bezobzirnost i krajnju bezdušnost da zatre jednu celu porodicu – oca, majku i sina maturanta. Ispalio je u njih ukupno 26 metaka, i tom prilikom je u tri navrata menjao šaržer, prazneći ga i ponovo ga puneći. Mladić je pokušao da se spase bekstvom, međutim, okrivljeni ga je sustigao i ranjenog usmrtio, ne obazirući se na njegove molbe da ga poštedi.

***

Pre nego što sam predložio ovakvu kaznu, mnogo sam razmišljao, između ostalog, i o tome da ću i sam morati da budem prisutan tokom njenog izvršenja. (Tada nije bilo ni naznaka da će ova najstroža kazna biti ukinuta izmenom Zakona.) Sam sam sebi tada rekao: ne možeš da budeš licemeran. U takvim situacijama čovek noćima ne spava, razmišlja, i samo onaj ko je je prošao kroz to može da razume.

***

Za Tužioca za ratne zločine izabran sam na predlog tadašnjeg Republičkog tužioca Đorđa Ostojića, a koji je na predlog Krivičnog odeljenja Republičkog tužilaštva, kao i kolegijuma, gde sam dobio gotovo jednoglasnu podršku za izbor, mene predložio za ovo mesto.

Odmah nakon tog izbora, krenuli su i pokušaji diskreditacije i to ne samo mene već i javnotužilačke organizacije, s ciljem da me označe kao poslušnika vlasti. Očigledno su brkali činjenicu da lojalnost državi ne znači i potčinjenost vlasti.

***

Prvi predmet koji je Haško tužilaštvo, u fazi istrage, ustupilo našem tužilaštvu bio je zločin izvršen u Vukovaru, na poljoprivrednom dobru „Ovčara“, gde je mučeno, zlostavljano, i na kraju streljano 192 Hrvata, među njima i jedna žena. Haško tužilaštvo je zadržalo deo predmeta koji se odnosi na takozvanu „Vukovarsku trojku“ – pukovnika Mrkšića, majora Šljivančanina i kapetana Radića. Nakon sprovedene prve istrage, 2003. godine, protiv devet neposrednih izvršilaca, podigli smo optužnicu i Haško tužilaštvo je zatražilo od mene da se oni lično upoznaju na koji način samo mi to uradili.

Na moje veliko iznenađenje, postupajući tužilac u „Vukovarskoj trojci“ Jan Vuben zatražio je od mene da u dispozitivu naše optužnice navedem da su naši optuženi – neposredni izvršioci – deo udruženog zločinačkog poduhvata – zajedno sa „Vukovarskom trojkom“. Ja sam kategorički to odbio, navodeći da je nama nepoznat taj institut – tzv. zajednički zločinački poduhvat. Došlo je do vrlo oštre i neprijatne rasprave između Jana Vubena i mene. Pozvan je šef istražitelja, tada glavni haški istražitelj, Patrik Lopez Teres, koji je apsolutno dao meni podršku. Možemo samo da pretpostavimo kakva bi bila sudbina tzv. „Vukovarske trojke“ da nisam bio dosledan.

***

Jedna od mojih prvih izjava medijima nakon što sam izabran na funkciju Tužioca za ratne zločine je bila da niko, bez obzira na mesto koje zauzima u komandnom lancu, neće biti pošteđen eventualne krivične odgovornosti. Smatram da sam u toku sada već dvanaestogodišnjeg rada u predmetima ratnih zločina ostao veran ovom principu. Moja odluka da naredim istragu protiv jednog visokog vojnog rukovodioca je mnoge iznenadila, pošto godinama mojim saradnicima i meni prebacuju da štitimo srednje i visoko pozicionirane u vojsci i u policiji.

Osumnjičeni vojni rukovodilac nije preduzeo nikakve mere i propustio je da spreči ubistva civila, teško telesno povređivanje, uništavanje kuća, pljačku imovine i proterivanja, oduzimanje i uništavanje njihovih ličnih dokumenata. Bio je nadređen pripadnicima jedinice koja je izvršila teške zločine na Kosovu i osuđena je na ukupno 106 godina zatvora.

***

Ratni zločini ne zastarevaju, mada su, izgleda, veoma podložni zaboravu. Zato i dalje nastavljam svoju bitku u progonu ratnih zločinaca jer za pravdu nikada nije kasno. Ne zbog osvete, ne zbog odmazde, nego radi pravde za žrtve. Radi toga da narod čiji su pripadnici ratni zločinci može da gleda u oči svim drugim narodima, a pre svega onima kojima je u njegovo ime zlo učinjeno. Pokazalo se u svim do sada vođenim postupcima da srpski narod nema čega da se stidi osim onih, ne tako brojnih, zločinaca koji su se branili da to čine u njegovo ime.

***

Uveren sam da smo uradili mnogo da Srbija više ne bude sigurna kuća za ratne zločince. Dokle god se ljudi okrvavljenih ruku šetaju slobodno mi sa tim ne smemo da završimo. Nedavno nas je sve u regionu na to upozorio glavni tužilac haškog Rezidualnog mehanizma Hasan Bubakar Dželou. Mi ćemo preuzeti predmete Haškog tribunala iz istrage i odlučni smo da u narednom periodu radimo na ovim predmetima kao i na onima koji su još u fazi predistražnog postupka.

***

Kada me je gospodin Vladimir Todorović, autor knjige „Dilema Kepiro“, prijatelj i poštovalac Tužilaštva za ratne zločine i beskompromisne borbe protiv ljudi koji su u ratu okrvavili ruke, zamolio da napišem predgovor za ovu knjigu, setio sam se trenutka kada je 5 maja 2011. u sudnicu u Budimpešti ušao optuženi Šandor Kepiro, optužen za učešće u monstruoznom zločinu kada je, za samo tri dana, na stotine Jevreja i Srba streljano duž smrznutog Dunava i bačeno pod led. Napisao sam tada u predgovoru da sam po povratku iz Budimpešte počeo ponovo da iščitavam Hanu Arent. Zbog njene teze o banalnosti zla. Nastala je pod utiskom suđenja Adolfu Ajhmanu u Jerusalimu. Uzimao sam tu knjigu u ruke često, jer se po prirodi svog posla, kao tužilac za ratne zločine, više od jedne decenije svakodnevno susrećem sa osumnjičenima za ratne zločine. Većina ih izgleda „tako normalno“, kako ih karakteriše Arentova. I njoj je bilo neshvatljivo to što Ajhman, zadužen za sprovođenje Holokausta, nije izgledao kao jedan od najvećih zločinaca svih vremena. Zapisala je da se „držao kao birokrata kojem je stalo samo da dobro obavi svoj posao“. Zaključila je da „krajnja zloba, patologija ili ideološko ubeđenje nisu nužni kako bi pomogli pojedincu da počini beskrajno zlo“. Upravo je Ajhmanova „izvanredna plitkost“ navela Arentovu da imenuje zlo koje ne zahteva nikakvu posebnu zlost niti pokvarenost, već samo „dubok nedostatak mišljenja i rasuđivanja“ pojedinca koji dobrovoljno učestvuje u aktivnostima zločinačkog režima, dok sebe tako smatra oslobođenim bilo kakve odgovornosti za svoje postupke.

O Sagovornku

Vladimir Vukčević, tužilac za ratne zločine RS, rođen je u Beogradu 1950. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, a karijeru tužioca otpočeo je u Prvom opštinskom javnom tužilaštvu u Beogradu. Za zamenika Okružnog javnog tužilaštva u Beogradu izabran je 1994, a za zamenika Republičkog javnog tužioca 2002. U julu 2003. Narodna skupština izabrala je Vladimira Vukčevića za Tužioca za ratne zločine Republike Srbije. Objavio je priručnik – Međunarodno-krivično pravni instituti – pojam, osnovna obeležja i uticaj na nacionalnu praksu. Stručne radove: Pravda je dostižna; Zaplenićemo krvavi novac; Pravda sa neoprostivim zakašnjenjem; Po zakonu činjenica… Nedeljnik „Vreme“ izabrao je Vladimira Vukčevića za ličnost godine 2006. Forum Kran Montana dodelio mu je priznanje za izuzetan doprinos u progonu počinilaca krivičnih dela ratnih zločina… Živi i radi u Beogradu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari