Odrastao sam u Srbobranu. Dvoumim se da li da kažem da je to bilo doba „blaženog neznanja” Ili „doba nevinosti”. Mislim da se te dve stvari tesno prepliću. Zato sam i izbegavao da pišem u prozi o svom detinjstvu, jer bi to značilo, naprosto, odbijanje svesti o odgovornosti.

Iz Srbobrana sam prvi put došao u Novi Sad početkom leta 1956. godine, da bih se upisao u gimnaziju koja je nosila ime narodnog heroja Pala Papa. U septembru, kad je počela nastava, gimnaziji je promenjen naziv, sad je nosila ime Moše Pijade, takođe heroja, narodnog. U konstelaciji današnjih iskustava promena naziva jedne gimnazije prava je sitnica. Dok sam pisao roman Neoplanta ili Obećana zemlja, morao sam imati u vidu i promene naziva ulica, pa i kafana i poslastičarnica. Bilo je tu svega. A u Novom Sadu se razvio pravi kult promena naziva ulica. Današnja poslastičarnica Atina zvala se i Zagreb, i Moskva, i Dornšedter. O promenama naziva ulica bolje da i ne pričam. Obično bi gradski oci po završetku ratova prionuli na korenito upodobljavanje naziva ulica. Ali u novije vreme stvari su se drugačije razvijale, nisu došli novi osvajači, nego je sam grad, na jedan orvelovski način, pokušavao da promeni svoju prošlost. Nekad su političari gledali da ovekoveče svoje ime tako što su izgradili pozorište, a danas to čine promenom naziva ulica. A tamo gde se tako revnosno, s takvim žarom menjaju nazivi ulica, tamo se u suštini ništa ne menja, menjaju se samo kulise. To je, dakle, naša istorija – istorija kulisa.

***

Međutim, u to vreme, 1956. godine, u doba neznanja i nevinosti, to pitanje me nije zanimalo. Već i same činjenice da sam se našao u gradu, i da tako mlad živim samostalno, bile su za mene uzbudljivi izazovi. Ali još je važnija bila okolnost da je istorija mog školovanja bila u sinhronu sa optimističkim duhom tog vremena. U starijim, ozbiljnim, porodičnim ljudima moje ulice na rubu Srbobrana bilo je još nadasve živo sećanje na predratno doba u kojem je bilo nezamislivo da neko iz njihove ulice pohađa gimnaziju u Novom Sadu, bilo je i onih koji su zamerili mojim roditeljima što su nepristojno slavoljubivi. Naravno da nisu bili, oni su pre svega pokušali da usade u mene sopstvene snove. Naime, početkom pedesetih godina, kad su mislili da su sami, u potaji, ozbiljno su razmatrali mogućnost da se isele u Kanadu ili u Australiju. Taj plan je bio u punoj meri neostvarljiv, ali on je u njima neprekidno tinjao, jer je neko iz rodbine još pre Drugog svetskog rata otišao u Ameriku, gde se obogatio. A moj deda s majčine strane, između dva rata, radio je u Francuskoj, naučio je francuski, ponekad bi na većim porodičnim okupljanjima govorio francuski. Dakle, od njih sam nasledio sklonost putovanjima. Inače glavna tema razgovora odraslih u našoj ulici bili su daleki, „beli” svetovi, pa Prvi svetski rat, ko se na kojem frontu borio. Zato sam više puta i govorio za sebe da sam kosmopolit plebejske provenijencije, jer sam na rubu jednog sela naučio da sanjarim o velikom svetu.

***

Novi Sad je za mene bio grandiozan doživljaj. U svojoj naivnosti mogao sam pomišljati i na to da se ostvario „socijalistički san”. To je još uvek bilo doba nevinosti. Pripadao sam eksperimentalnoj generaciji rođenoj za vreme rata, nijedan drugi svet mi nije bio poznat, mogao bih reći i to da sam živeo u nekakvoj „socijalističkoj retorti”. Starije generacije su u pedesetim i šezdestim godinama mudro ćutale o prošlosti. Kasnije se ispostavilo da su imale i te kakve tajne i rezerve, samo što su ih kasno obelodanile. Video sam prethodnu generaciju kako nemoćno i cinično prilagođava postojećem. Jedini njihov alibi bio je istorijski fatalizam: „tako je, kako je”, „šta se tu može”, „treba prihvatiti stvari onakve kakve jesu” – govorili su bestrasno.

***

Jugoslovenski socijalizam je vrlo spretno odgojio „apolitičnog” i klimoglavog malograđanina. Tako da nije ni čudno što nije bilo ozbiljnijih pobuna, protesta. Pripadao sam onom delu svoje eksperimentalne generacije koja je – možda iz puke naivnosti – nastojao da živi bez fatalizma, da ispravi greške svojih očeva i koja je htela da se probije iz socijalističke retorte. Ali se pokazalo da su ti očevi jači, imali su jake legitimacije, revoluciju, antistaljinizam, tako da smo mi bili gubitnici. I to je konačno postalo jasno 1968. godine. Oni koji nisu prihvatili ulogu gubitnika, pretvorili su se u nacionaliste, pa su sa tih pozicija nastojali da isprave greške svojih socijalističkih očeva. Ostao sam u taboru gubitnika. U socijalističkom svetu jedna sumnjiva, a u maloj nacionalističkoj pornografiji jedna suvišna egzistencija.

***

Od sredine pedesetih u ljudima je živela jedna nadasve optimistička slika budućnosti, to ne bi trebalo poricati. Život je postao prijatniji, a ideologija delikatnija, uljudnija. Starija generacija vojvođanskih Mađara bila je još pod snažnim utiskom jednog tragičnog doživljaja: reč je o atrocitetima s kraja 1944. i početka 1945. godine – masovne mađarske i nemačke grobnice. Ta trauma je bila strogo tabu tema, stariji su o tome ćutali kao zaliveni. Za „hladne dane” sam znao, to je bilo obavezno nastavno gradivo, ali ovo potonje bilo je tabuizovano. Nisam ništa znao o tome, svi su hteli da zaborave prošlost, jer se sadašnjost pokazivala kao obećavajuća.

***

Kad sam ja bio gimnazijalac, ali i u narednim decenijama u Novom Sadu su međunacionalni odnosi bili relaksirani. Danas mnogi tvrde da je to bio rezultat odozgo diktirane politike, međutim, moja iskustva su drugačija. U mom okruženju ta atituda je bila uglavnom sama po sebi razumljiva, i ona je najviše dolazila do izražaja upravo u privatnoj sferi. Političari, doduše, nisu zaklapali usta ponavljajući slogan o bratstvu i jedinstvu, ali to je bio samo jedan od mnoštva glasova, i na koji se više niko ozbiljan nije osvrtao.

***

U Novom Sadu sam se, naravno, mnogo kretao u srpskom društvu, nikakvog znaka međunacionalne napetosti nije bilo. Od sredine šezdesetih su počele da se uspostavljaju i moje književne veze, upoznao sam veliki broj srpskih pisaca i stekao njihova prijateljstva, nisam ni tada osetio nikakve naznake međunacionalnih tenzija. Naprotiv, ono što sam osetio bila je radoznalost prema drugom jeziku, drugoj kulturi. Naravno, kasnije su usledile i drugačije deobe, naročito posle „šezdeset osme”, koja je bila priča o tome ko je koliko kritičan prema režimu. Međunacionalne napetosti su izbile u prvi plan krajem osamdesetih i u devedesetim godinama, i nije bilo iznenađujuće da su nacionalnu, nacionalističku opciju predstavljali oni koji su prethodno bili najodanije apologete režima, koji su bili lišeni osećaja za kritiku. Nacionalizam koji je izmileo ispod šinjela vlasti vremenom je postao masovan. Ne bih da generalizujem, jer „reformkomunističko krilo” unutar partije se energično suprotstavilo „etnicističkoj frakciji” koja se takođe meškoljila i rasla u krilu iste partije, samo što su „reformisti” izbačeni iz igre – stoga mirne duše mogu da kažem da je nacionalizam začet unutar Saveza komunista Jugoslavije. Tradicionalni nacionalisti postali su miríšljave ikebane na stolovima „etničkih komunista”.

***

U tim godinama srpska javna scena je u potpunosti preuređena. „Meki” nacionalisti su se krajem osamdesetih stavili u službu etničkih komunista, dok su se reformkomunisti, zajedno s liberalima, našli u opoziciji. Ova podela, s manjim ili većim izmenama i dopunama, važi i danas. Ali krajem pedesetih godina, i kasnije, nikakvog znaka nije bilo, nikakve slutnje, da bi stvari mogle u tom smeru da se razvijaju. U Novom Sadu se još dugo osećala nekakva duhovna živost, grad je u to vreme na najbolji način čuvao „dunavsku ravnotežu” na najsrećniji način preplićući srednjoevropske i balkanske tradicije. Pristupilo se konačno i rešavanju manjinskog pitanja, ne kažem da su ponuđene opcije bile bez greške, ali su one pominjane kao najbolje u regionu.

***

U okviru novosadskog Filozofskog fakulteta osnovana je 1959. godine i Katedra za mađarski jezik i književnost. Već početkom šezdesetih godina bio je u potpunosti uspostavljen sistem institucija vojvođanskih Mađara, u nedeljniku Ifjušag osvanuo je jedan literarni podlistak koji je 1965. godine prerastao u časopis Uj Simposion. Naivni idealizam iz pedesetih godina u mom mišljenju bio je zamenjen kritičko-utopijskim načinom razmišljanja. Moj prvi roman, Memoari makroa, govori u krajnjoj liniji o tome da živimo u lažima. Objavljen je najpre u nastavcima 1965/1966. u časopisu Uj Simposion – problemi su se pojavili kad se postavilo pitanje objavljivanja u obliku knjige: recenzenti su pisali o „crnoj književnosti”, i pominjali „nemoralni nonkonformizam”. Vlast je instinktivno osećala da sam izrazio doživljaj šoka one generacije koja je napustila retortu. Ovaj roman je, u stvari, anticipirao šezdesetosmašku pobunjeničku atitudu. Svaka ideologija, pa tako i nacionalistička, strpala bi nove generacije u pomenutu retortu i na taj način konzervirala sebe.

***

Kad je ovaj roman objavljen na nemačkom, pitao sam se, šta može da znači ovo delo 2011. godine, više od četrdeset godina nakon što je prvi put objavljeno. Međutim, nemačka kritika je u njemu videla savremeni roman koji predočava i danas važeće ljudske sudbine, i posle redovnog izdanja u tvrdom povezu, Fišer Tašenbuhferlag objaviće Makroa i u visokotiražnom džepnom izdanju. I sve više počinjem da verujem da je danas aktuelniji nego što je bio 1966. godine. Ovaj roman će inače biti moja druga knjiga u džepnom izdanju na nemačkom jeziku, roman Eksteritorium je u tvrdom povezu objavljen 2007. godine, a u proleće prošle godine ponovljen je u džepnom izdanju. Petnaest godina posle Makroa napisao sam njegov „nastavak” pod naslovom Dupla ekspozicija (1983) u čijem je fokusu drama „šezdesetosmaške” generacije, tačnije, njena porazu jednaka konsolidacija. Ako su prve poratne generacije izneverile jednakost kao temeljnu ideju socijalizma, onda je ova „šezdesetosmaška” izneverila, izdala samu sebe. U ovaj „ciklus” romana spada i Pareneza (1987), koja govori o prilikama uoči tranzicionih promena, o unutrašnjim traumama koje su razarale ljudske sudbine. Ova tri romana čine moj „generacijski romaneskni ciklus” o gubitku iluzija.

***

Pisanju romana vratio sam se tek posle 2000. godine. Prvi iz tog ciklusa bio je objavljen na srpskom jeziku pod naslovom Priče s donjih predela – kad bi se ukazala nova prilika, objavio bih ga pod naslovom Ispaštanje ili Evropa. Usledio je potom roman Neoplnata ili Obećana zemlja, a ovih dana završavam i treći deo ovog „ciklusa” pod naslovom Šlemilovo kopile ili Balkanska Lepotica. Ovaj ciklus već nije moguće svrstati u žanr generacijskih romana, naišao sam, naime, na složeniju varijantu prostora i vremena.

***

Ispaštanje ili Evropa je zapravo roman o Evropi – pogled na Evropu iz donje perspektive. Radnja se odvija u jednom gastarbajterskom autobusu čiji putnici hitaju u Berlin. Kad sam pisao ovaj roman, nisam ni pomišljao na to da će ovaj nedavni, strašni egzodus poprimiti ovakve razmere i izazvati dramatičnu i zloslutnu evropsku krizu identiteta. Neoplanta ili Obećana zemlja je gradski roman, reč je u njoj neposredno o Novom Sadu, ali govori i o ljudskim sudbinama u etnički šarolikom prostoru evropskih gradova krvavog 20. veka. Mogli bismo pomisliti i da je reč o rubnim područjima Evrope, međutim, pomenuto etničko šarenilo se već pojavljuje i u srcu Evrope, i za sada se ne zna kuda vodi. Evropski velegradovi polako postaju onakvi kakav je Novi Sad bio. Za treći roman – koji ovih dana završavam – Šlemilovo kopile ili Balkanska Lepotica, mogao bih reći da je više antiporodični roman i da opisuje dramu „poslednjeg fetiša” nakon što porodica, kao specifična forma identiteta, postaje gomila krša.

***

Ideja o bezdomnom lokalpatrioti sazrevala je u meni negde krajem osamdesetih godina. Ali ona je više karakteristična za moju esejistiku, u prozi se već u Makrou pojavila ova vrsta „osećanja sveta i sudbine”. Ovde se pojavljuje i Novi Sad, kao topos, i u vezi s tim je Aleksandar Tišma i napisao da je Makro prvi novosadski urbani roman. Kasnije, početkom devedesetih, kad o Novom Sadu nije bilo pristojno govoriti, objavio sam jednu knjižicu pod naslovom Život na rubu, u kojoj sam govorio o izgubljenom Novom Sadu. To je knjiga o traumama i o slomu jednog grada, tadašnja populistička javnost se maltene zgražavala nad njom. Tako je i objavljena, kao jedna mala brošura, niko se nije o njoj oglašavao, postala je siroče, onako kako je i Novi Sad osiroteo.

***

Novi Sad je središnji topos i u romanu Neoplanta ili Obećana zemlja. Teško je meni sa Novim Sadom, ali mi je još teže bez njega. Živim u Novom Sadu, ali kao da su me prognali na neko usamljeno ostrvo. I to ostrvo nazivam često „ničijom zemljom”, i u knjizi Bezdomni eseji pišem detaljnije o ovom egzistencijalnom doživljaju. Moja situacija je ponekad kafkijanska, mnogo je u njoj irealnih elemenata. Ničija zemlja, eksteritorijum, bezdomni lokalpatriotizam – to su pojmovi koje sam domišljao još početkom devedesetih, i od tada vidim da ovo „osećanje života” sve više uzima maha, da se ova situacija sve više širi. Duh vremena je sve okrutniji. Ako na ničijoj zemlji čovek ne piše roman, odnosno, ako ne stvara fiktivni svet koji je, ipak, u nekakvom dosluhu sa stvarnošću, onda će se okrenuti sebi: pisaće „ispovedne” eseje ili subjektivni dnevnik. I kako sve češće zatičem sebe na ničijoj zemlji, utoliko strastvenije vodim svoj dnevnik koji smatram savremenim intelektualnim žanrom.

***

Moji dnevnici vođeni od 1992. do 2014. svrstani su u šest tomova, dva su već objavljena, u Beogradu i u Zrenjaninu, premda bi bilo prirodno da se pojave u Novom Sadu, jer do njega sežu tanušni, kapilarni koreni svake beleške u njima. Iz ovih dnevničkih beležaka sam izabrao tekstove u kojima govorim o Šandoru Maraiju, ili citiram ovog velikog mađarskog građanskog pisca. Ovi tekstovi, sabrani pod naslovom Oči u oči sa Maraijem, objavljeni su krajem prošle godine na mađarskom u Budimpešti. Pre nekoliko dana me je moj nemački izdavač izvestio da je zainteresovan za ovu knjigu, štaviše, da se već i prevodilac latio posla, i da će u proleće iduće godine biti objavljena. U međuvremenu, iz materijala od nekoliko hiljada stranica izdvojio sam tekstove o Novom Sadu. Ovu knjigu nikom nisam ponudio, namenio sam je sebi.

O sagovorniku

Književnik Laslo Vegel rođen je u Srbobranu 1941. godine. Njegova najznačajnija dela su romani – Memoari jednog makroa (1967), Dupla ekspozicija (1983), Pareneza (1987), Velika istočno-srednjo-evropska Gozba stupa u Pikarski roman (1996) i Exterritorium (2002), knjiga eseja Vitgenštajnov razboj (1993) i dramskih dela – Judita i druge drame (2005). Nedavno su mu objavljene dnevničke beleške Ispisivanje vremena, u međuvremenu. Za ukupno stvaralaštvo Laslo Vegel je dobio najviše mađarsko priznanje – nagradu Lajoš Košut. Njegova dela su prevođena na više evropskih jezika. Piše na maternjem mađarskom jeziku a podjednako pripada i srpskoj i mađarskoj književnosti.

 

U tim godinama srpska javna scena je u potpunosti preuređena. „Meki” nacionalisti su se krajem osamdesetih stavili u službu etničkih komunista, dok su se reformkomunisti, zajedno s liberalima, našli u opoziciji. Ova podela, s manjim ili većim izmenama i dopunama, važi i danas. Ali krajem pedesetih godina, i kasnije, nikakvog znaka nije bilo, nikakve slutnje, da bi stvari mogle u tom smeru da se razvijaju. U Novom Sadu se još dugo osećala nekakva duhovna živost, grad je u to vreme na najbolji način čuvao „dunavsku ravnotežu” na najsrećniji način preplićući srednjoevropske i balkanske tradicije.

 

U Novom Sadu sam se, naravno, mnogo kretao u srpskom društvu, nikakvog znaka međunacionalne napetosti nije bilo. Od sredine šezdesetih su počele da se uspostavljaju i moje književne veze, upoznao sam veliki broj srpskih pisaca i stekao njihova prijateljstva, nisam ni tada osetio nikakve naznake međunacionalnih tenzija. Naprotiv, ono što sam osetio, bila je radoznalost prema drugom jeziku, drugoj kulturi. Naravno, kasnije su usledile i drugačije deobe, naročito posle „šezdeset osme”, koja je bila priča o tome, ko je koliko kritičan prema režimu. Međunacionalne napetosti su izbile u prvi plan krajem osamdesetih i u devedesetim godinama, i nije bilo iznenađujuće da su nacionalnu-nacionalističku opciju predstavljali oni koji su prethodno bili najodanije apologete režima, koji su bili lišeni osećaja za kritiku. Nacionalizam koji je izmileo ispod šinjela vlasti vremenom je postao masovan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari