Kao tipičan predstavnik generacije koja je živela u pet država, stanujući u jednom istom gradu, često razmišljam o prošlosti. Pokušavam da uspomene na teške situacije obezbojim, a da istovremeno zapamtim boje lepih trenutaka. Sve više shvatam da nije lako odrediti neki životni period koji nekog čoveka formira baš u tu osobu koja je nastala.U meni žive sećanja na razne događaje koji su odredili moj dalji put.


***

Pre svega putovanja. Ona na koja su me vodili roditelji u detinjstvu. Danas znam da su mi donela nepresušnu želju za avanturom. Kasnije sam uvek imala spreman plan za odlazak iz grada na neko novo mesto. Upoznala sam Srbiju, većinu tačaka na mapi, ali i sve zemlje regiona. Upoznala sam i različite daleke kulture i mnogo različitih ljudi, a svako iskustvo je imalo svrhu. Naučila bih uvek nešto korisno.

***

Majka i otac nisu uspeli da me odvoje od neizbežnih dečijih nestašluka. Bilo je bežanja od obaveza, bivalo je kažnjavanja, ali su ostale uspomene na to vreme kao najznačajniji deo odrastanja. Nisam baš bila dete za reklamu o disciplini. Bilo je mnogo mojih prekršaja koji su obojili rano detinjstvo. Roditelji su me upisali u školu sa šest godina, što je tada smatrano veoma ranim uzrastom. Verovali su da ću postati ozbiljnija.Već sa tri godine imala sam iskustvo u bežanju iz vrtića i znam da su roditelji bili zabrinuti za mene. Posle drugog bežanja iz vrtića (u mom sećanju je to bio odlazak iz potpuno opravdanih razloga), majka me je odvela kod babe i dede u Novi Sad.

***

Moj deda Branko je bio doktor, a baba Anica je bila pijanistkinja. U staroj Pešti je diplomirala muzičku akademiju. Volela sam momente koje sam provodila sa dedom, naročito kada me je vodio u kućne posete pacijentima. Uvek smo bili nas troje, tri musketara: ulazili bismo u kuće prvo deda, zatim pas Gara (inače beo kao sneg), a potom i ja, najmanja.Često mi je dozvoljavao da budem i u ordinaciji za vreme pregleda. Znala sam sadržaj doktorske torbe sa četiri godine. Vodila sam računa da se uvek nadoknadi potrošeno, a dedi sam uvek skretala pažnju na to da mora da nabavi zavoj, špric ili nešto drugo potrebno.

***

Videla sam sa četiri i pet godina kako deda sluša nečija pluća stetoskopom, kako daje nekome injekcije, onim starim staklenim špricevima. Videla sam, čula i naučila kako deda razgovara sa ljudima. Ne sećam se reči, ali se sećam izraza lica. Mnogi bi bivali najpre uznemireni, a potom veoma brzo nasmejani. On je pisao recepte, ja sam na svaki stavljala pečat.

***

Kad nisam bila u ordinaciji, baba Anica mi je davala časove klavira.

Tako se moj život od poslednjeg bežanja iz vrtića do polaska u školu pretvorio u pravu bajku. Volela sam ovaj život. Baba Anica bi mi često govorila o tome kako je mogla postati poznata pijanistkinja da nije bilo rata. Ali ja tada nisam razumela pojam rata, samo sam uživala u muzici koju je ona stvarala.

***

Moj prvi dan u osnovnoj školi je bio noćna mora za moje roditelje. Bili su pozvani na razgovor već sutradan. Naime, moja drugarica Jasna, inače komšinica iz zgrade u kojoj smo stanovali u Beogradu, a koja mi je bila jedina prava drugarica, bila je primljena u odeljenje „I 2“, a ja u „I 1“. Kako to nisam želela da prihvatim, otišla sam bez pitanja na prvom školskom odmoru u njeno odeljenje. Sela sam u prvu slobodnu klupu iza Jasne i rekla joj da je to sada u redu.

***

Naravno, moja majka se odmah odazvala pozivu iz škole, ali sam na kraju i pored brojnih rasprava, ipak ostala u novom, mom odabranom odeljenju.

Gimnaziju je odabrala moja majka. Verovatno je želela da imam dopunsku disciplinu u Petoj beogradskoj jer je škola bila poznata po „strogoći“.

***

Moja generacija u gimnaziji bila je pod strogim nadzorom. Nije bilo dozvoljeno šminkanje, nosili smo plave uniforme, vodilo se računa o ponašanju i disciplini. Jedinica iz vladanja se mogla lako dobiti i bila je ozbiljna sramota za svakog nosioca iste. Verujem da sam normalno odrastala kroz školovanje u gimnaziji i, za razliku od osnovne škole, nisam pravila ozbiljnije incidente.

***

Od kada sam bila malena devojčica, videla sam sebe kao doktora, kao što je bio moj deda. Možda sam bila ponekad štreber, ali sam oduvek volela prirodne nauke. Bila sam sklona proučavanju antropologije, anatomije, fiziologije, biohemije.

***

Tek na fakultetu sam postala zrelija osoba. Sa svojim društvom sam volela da izlazim na zabave koje su tada pravili studenti Mašinskog fakulteta. Izlazili smo na sve zabave koje su oni organizovali, to je tada bio čuveni „Mašinac“. Moj prvi dan u osnovnoj školi je bio noćna mora za moje roditelje. Danas su svi oni izuzetno priznati stručnjaci raznih specijalnosti. Nažalost, više od polovine mog društva je odavno u inostranstvu, od Amerike do Australije.

***

Verovatno se može očekivati da ispričam neki pametan događaj iz perioda studiranja, koji je vredan pominjanja, ali ja ću uvek pamtiti jedan događaj koji nema mnogo veze sa pameću… Tri studenta sede i slušaju predavanje. Jedan od njih je danas veoma uvaženi profesor endokrinolog, drugi je poznati psihijatar, a tu sam i ja, treći učesnik. Tog dana profesor nas je sve troje izbacio sa predavanja (svima nam je to bilo prvi i jedini put).

A šta se dogodilo? Sedeli smo u poslednjem redu a predavanje je bilo do zla boga dosadno. Rekla sam da bi trebalo da izađemo a da se kasnije informišemo o detaljima za ispit. Moja prijateljica, danas poznati psihijatar, rekla je da predavač nije „sisao vesla“ i da bi trebalo ostati. Na sve to, danas uvaženi profesor endokrinolog kaže: – Zamislite kako bi bilo da je predavač sisao najveće veslo, a njegovi asistenti, jedan po jedan, sve manje i manje… Stavimo ih u red i svaki od njih ima svoje veslo… Najstariji najveće, najmlađi najmanje…

***

Par sekundi kasnije, sve troje smo počeli da se smejemo… Najpre tiho, ali kako je slika rasla u mislima, smeh je postao zarazan i veoma glasan.Naravno, bili smo izbačeni sa predavanja. Smejali smo se i ispred ulaza u zgradu, a i danas, kad se toga setim, uvek se nasmejem.

***

Posle medicinskog fakulteta, sve je u početku izgledalo jednostavno. Već pre samog kraja staža dobila sam posao na dečijoj klinici. Neka doktorka je otišla na porodiljsko bolovanje i ja sam bez ikakve „veze“ dobila posao. Verovatno sam bila u pravom trenutku na pravom mestu. Naravno, sve se zakomplikovalo kasnije. Bila sam godinu dana na zameni, ali je preko veze, na kraju, posao dobila druga doktorka.

***

Kao i mnogi lekari, javila sam se da radim volonterski. Tako se dogodilo da sam igrom slučaja došla na odeljenje anestezije na Institutu za majku i dete. Radila sam puno radno vreme, dežurala sam i stekla veliko iskustvo.

Načelnik odeljenja mi je predložio da se javim na konkurs za specijalizaciju na VMA. To sam uradila i uskoro bila specijalizant anesteziologije sa reanimatologijom na VMA. Specijalistički staž je bio izuzetno zahtevan. Ja taj period zovem vojna škola jer me je definitivno životno i profesionalno oblikovao.

***

Mogu reći da sam videla sve moguće bolesti koje se mogu videti u praksi. Sva stanja, od najtežih povreda do najtežih infekcija. To je definitivno bila škola za čitav život i dalju lekarsku praksu. Posle specijalizacije, odmah sam dobila posao u Kliničkom centru Srbije.

***

S obzirom na to da je tih devedesetih godina rat bio u zahuktavanju, moje profesionalno iskustvo je uključilo i ratnu medicinu, nažalost.

Pamtim svoje poslednje dežurstvo u beogradskom urgentnom centru, trenutak kad sam odlučila da se posvetim preventivnoj medicini. Ta ratna vremena i ratna praksa gurnuli su me ka onome što je radio moj deda. Odlučila sam da pišem recepte, da stetoskopom slušam nečija pluća. Želela sam da čujem zvuk bronhitisa, a ne kolaps pluća usled teške povrede. Želela sam da razgovaram sa ljudima, a ne da slušam hropce umirućih mladića i devojaka.

***

Bilo je to vreme kada smo u tri operacione sale radili samo mladi specijalizant, stariji anestetičar i ja, mlađi specijalista. Volela sam da radim sa ovom ekipom, jer sam znala odranije da su obojica odlični u poslu, iskusni profesionalci.

Tokom trajanja operacije u mojoj sali došla je usplahirena medicinska sestra i rekla mi da odmah odem do specijalizanta u salu, jer postoji komplikacija. Pomoć traži doktor koji je od svih specijalizanata bio najspremniji za ovaj poziv. To znači da je problem ogroman, razmišljala sam.

***

Kad sam ušla u njegovu salu, zatekla sam sve hirurge sa podignutim rukama. Mladi lekar je stajao na svom mestu, a u sali se mogao čuti samo srčani monitor koji je pokazivao puls od 197, 198, 200… Rekao mi je da je situacija nastala odjednom… Operacija je bila relativno rutinska. Saobraćajna nesreća, trebalo je odstraniti slezinu… Mlada, zdrava žena kod koje se odjednom pojavila takva tahikardija.

***

Na monitoru je linija počela da uzima sve lošiji oblik. U momentu sam videla da se pretvara u najgori oblik ventrikularne tahikardije, zapravo početak otkazivanja rada srca. Ova situacija u našoj praksi je rešiva jer jedna ampula venski datog preparata zaustavlja kobni proces. Ali, bila je 1993. i tog leka nije bilo u bolnici. Radilo se o tireotoksičnoj krizi, opisanoj u knjigama, pod nazivom tireoidna oluja, povremeno viđenoj u praksi. Te noći mi nismo mogli da primenimo terapiju. Stajali smo okupljeni oko operacionog stola, bila je potpuna tišina, monitor je pokazivao svoje zastrašujuće podatke.

***

Mladom kolegi sam mogla da pomognem samo svojim prisustvom. Zatim su me pozvali u moju salu da završim operaciju svog pacijenta. Pa sam se ponovo vratila i gledala u monitor koji je i dalje divljao. Nedugo potom, dogodilo se nešto neočekivano. Srce mlade žene je izdržalo najstrašniji teror. Preživela je, sasvim slučajno, ovu relativno lako rešivu a u tom trenutku, ipak, nerešivu komplikaciju. Njoj je pomogla neka viša sila, a ja sam te noći odlučila da više nikada neću raditi u toj oblasti medicine. Kasnije sam čula da je i mladi doktor iz ove priče napustio ovu praksu. Takođe i tehničar.

***

Odlučila sam da se posvetim grani medicine koja je u ekspanziji u svetu, a malo poznata kod nas. Želela sam da svoje znanje i iskustvo uvedem u svakodnevnu praksu. Uvek u šali govorim da je smisao života da umremo zdravi.

Dakle, smatram da je potrebno usporiti proces starenja, olakšati taj period i sprečiti nastanak raznih bolesti koje prate starenje tela. Ukočenost zglobova, smanjenje energije i kondicije, smanjenje sposobnosti za čitanje, menopauza, andropauza… Sve su to stanja na koja možemo uticati, dodatkom suplemenata, hormona i, naravno, pravilnom ishranom.

***

Školovala sam se u mnogim medicinskim centrima. Obavila sam brojna studijska putovanja, boravila na svetskim klinikama, a pre nekoliko nedelja sam imala priliku da budem gost u jednoj evropskoj klinici, izuzetno visokog renomea. Taj boravak mi je bio od posebnog značaja. Dogodilo se tokom moje posete da sam ja bila edukator, a da su lekari na klinici bili učenici.

***

Više i ne znam koliko sam godina razmišljala o tome da kreiram jedinstven, ali potpuno uspešan način ishrane koji će omogućiti zdrav život svim ljudskim bićima. Borila sam se i uspela da stvorim komforan način, bez dijete, odricanja, ali sa perfektnim rezultatima kada se radi o šećernoj bolesti, kardiovaskularnim problemima, tumorima…

***

Danas znam da sam uspela u ovom projektu. Dizajnirala sam program ishrane koji sam nazvala i registrovala kao „HRONO ISHRANA DR GIFING“. Ime programa podseća na francuski program chrononutrition, ali moj program je jedinstven i sasvim drugačiji. Jedino je ostao deo naziva jer je pristupačan i jednostavan.

Od momenta kad sam postavila principe programa ishrane, bilo je samo malo neznatnih izmena, ali sam shvatila da je ljudima i mala promena značajna, pa često objavljujem dopunjena ili izmenjena izdanja svog programa.

***

Radim sa izvanrednim timom obrazovanih stručnjaka koji prate potrebe naših pacijenata. Trudimo se da uvek budemo dostupni, da imamo komunikaciju 24 sata neprekidno sa svim ljudima koji nas kontaktiraju.

***

Pišem stručne publikacije u kontinuitetu, ali pišem i prozu. Trenutno pišem dva romana. Moj suprug kaže da je to veoma stimulativno. On je profesor na fakultetu, pa mu verujem. Moja deca mi kažu da je taj tempo prenaporan, ali oni su mladi ljudi koji imaju drugačije prioritete. Meni nije naporno.Zapravo, kreativan rad koji pomaže ljudima je momenat potpunog uživanja i relaksacije. Mislim da bi takav relaksacioni momenat trebalo svi da imamo. Time možemo obezbediti kvalitet života.

***

Kad se radi o antiejdžing medicini, uvek govorim da nije bitno koliko će neko dugo živeti, već kako. Da li je važno da neko ima 99 godina a da ne zna ko je, gde je? Da nosi pelene za odrasle uz uznapredovalu demenciju? Veoma je bitno da je čovek zdrav, pokretan, mentalno očuvan, zadovoljan, raspoložen i komunikativan… ma koliko godina imao. Aktivan sam član američke akademije za antiejdžing medicinu. Radim godinama već na procesu usporenja starenja. Imam odlične rezultate i znam da će biti i još boljih.

***

Da bi neko bio dugovečan, ali i zdrav, potrebna je pomoć u vidu suplementacije. To su prirodni dodaci ishrani – vitamini, aminokiseline, minerali … Moramo znati da priroda obavlja svoj zadatak, ali nam ona nije uvek i u potpunosti naklonjena. Zato mi, naučnici, moramo uraditi mnogo više – da shvatimo život, kako bismo mehanizme prirode pogurati u našu korist.

***kraj***

O sagovornici

Dr Ana Gifing rođena je u Beogradu gde je 1984. diplomirala na Medicinskom fakultetu. Radila je na Univerzitetskoj dečjoj klinici i Institutu za majku i dete u Beogradu. Specijalizirala je anesteziologiju sa reanimatologijom na VMA a potom radila u Kliničkom centru Srbije. 2003. se opredeljuje za preventivnu medicinu a 2006. polaže u Beču evropski ispit iz Anti Aging Medicine. Autor je jedinstvenog programa Hrono ishrana dr Gifing, koji je postao priznat i popularan i van granica Srbije. Trenutno devet centara u Evropi i Americi licencirani su da primjenjuju ovaj program. Dr Ana Gifing povremeno radi i na klinikama za preventivnu medicinu u Wiskonsinu i Oregonu, a kao gostujući profesor drži predavanja na univerzitetima u Americi i Evropi. Autor je popularnih knjiga Alhemija mladosti i Kako usporiti starenje, kao i brojnih stručnih radova iz oblasti preventivne medicine. U Srbiji Centri za hrono ishranu dr Gifing postoje u Beogradi i Novom Sadu .

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari