Poslije Drugog svjetskog rata malo je koja oblast ljudskog stvaralaštva doživjela takvo kvalitativno i kvantitativno unaprijeđenje kao arhitektura i urbanizam. Evropa srušenih gradova reagovala je stvaralačkom obnovom. Jugoslavija je reagovala na sličan način. Zaboravljeno je, izgleda, da je njeno djelovanje bilo specifično. Prvo, arhitektonsko-urbanistička izgradnja obavljala se u zemlji koja, dobrim dijelom, u toj izgradnji nije imala ni iskustva, ni dovoljno kadrova, kao što ih je imao znatan dio evropskih zemalja. Drugo, vođstvo socijalističke države odlučilo je da uporedo s poduhvatom graditeljske obnove ostvari i smjeo, složen i skup poduhvat industrijalizacije i elektrifikacije agrarne zemlje, nazvan Petogodišnji plan. Treće, za razliku od ostalih zemalja „istočnog bloka“ jugoslovenski arhitekti ne samo da nisu prihvatili tzv. socrealizam u arhitekturi, nego su bili promoteri moderne arhitekture. Za malu zemlju ovo je veliko svjedočenje.

Dubrovačko savjetovanje, po sastavu učesnika i mislima koje su saopštili, bilo je za struku značajan događaj. Na savjetovanju je učestvovalo 247 izabranih delegata iz sekcija arhitekata društava inženjera i tehničara republika (gdje su postojale). Učesnicima su bile na raspolaganju tri štampane knjige referata koje su pripremile Sekcije arhitekata Društva inženjera i tehničara Srbije u kojoj su i referati arhitekata iz Skoplja i Podgorice.

Sekcija arhitekata Društva inženjera i tehničara Hrvatske i Arhitektna sekcija Društva inženirjev in tehnikov Slovenije, Sekcija arhitekata DiT Bosne i Hercegovine nije stigla da pripremi knjigu, ali je delegirala istaknute arhitekte.

Referati svjedoče da su arhitekti bili svjesni da djeluju u društvu koje je temeljno izmijenjeno u odnosu na predratno, kapitalističko i da nastoje da utvrde sadržaj i zadatke arhitekture i urbanizma u novom društvu. Značajno je da nisu sazvani po nalogu ni Vlade ni Partije, nego su sami bili inicijatori savjetovanja, svjesni da arhitektura, kao i uvijek, treba da na najbolji način izrazi svoje vrijeme.

U stručnim časopisima ili objavljenim knjigama u ratom srušenoj Evropi iznijeti su interesantni prilozi arhitekata o njihovim tadašnjim pogledima na arhitekturu i urbanizam. Ti prilozi su dobili značajno mjesto u istoriji arhitekture tih zemalja. Nema objašnjenja zašto su slični prilozi u Jugoslaviji zaboravljeni.

Moguće je da postoje pojedinci koji smatraju da su misli koje su arhitekti zastupali 1950. zastarjele. Vjerovatnije je da je zaborav nastao i zato što nijedan fakultet, nijedna univerzitetska biblioteka, koliko sam pretražio, ne posjeduje sve tri knjige savjetovanja, a pregled jedne ne daje cjelinu na osnovu koje se može sagledati značaj savjetovanja.

Tek poslije izdanja svog životnog djela Spomenička baština kao svjedočanstvo i budućnost prošlosti, tematska enciklopedija, u kojoj sam nastojao da svako arhitektonsko razdoblje tumačim u njegovom društveno-povjesnom kontekstu, bilo mi je jasno da su i ovi referati jedinstveno svjedočanstvo prošlosti. Međutim, suštinsku promjenu u njihovom razumijevanju donijelo je pažljivo čitanje bilješki koje sam vodio. Zapisane po redoslijedu kako su ih referenti izlagali dale su mi sasvim novu predstavu o savjetovanju. Naime, za razliku od tri knjige u kojima su referati nasumice složeni, predsjedništvo skupa je izbjeglo da se referenti prijavljuju spontano. U bilješkama nalazim, prvo, zapise o stanovanju, potom o društvenim zgradama, industrijskoj i poljoprivrednoj arhitekturi, zatim o gradovima i gradskim centrima, pa o istorijskoj baštini i ostalim temama. Redoslijed izlaganja uvjerio me je da su organizatori savjetovanja, nakon što su se upoznali s knjigama referata, stekli uvjerenje da skup može da prezentuje cjelovitu koncepciju šta u izgradnji nove države arhitekti i urbanisti misle da i oni treba da ostvare u oblasti arhitekture i urbanizma.

Ne treba predvidjeti činjenicu da savjetovanje, po svom karakteru, nije moglo ići dalje od razmjene mišljenja. Istina, u uvodnom tekstu knjige pripremljene u Beogradu Redakcija je zapisala namjeru savjetovanja: „Kroz analizu do sada postignutih rezultata arhitekti i urbanisti utvrdiće ciljeve i zadatke koji se pred njih postavljaju…“ i dalje, referati će dati osnovu „da se kroz diskusiju formiraju opšti principi“. Po sadržini referata ta namjera je dobrim dijelom ostvarena. Prema bilješkama koje sam vodio skup nije usvojio zaključke i nikakav završni dokument nije distribuiran učesnicima. Ni izvještaj generalnog sekretara Saveza društva arhitekata FNRJ (Leon Kabiljo) podnijet I kongresu arhitekta (1958) ne pominje zaključke. Sjećam se sastanka sa Sašom Sedlarom, jednim od prvih predsjednika Saveza društava urbanista. Naime uočio sam da su se urbanisti, kojima je tematika bila planiranje i izgradnja gradova sve više okretali „prostornom planiranju“, pa sam molio da mi to objasni. Odgovorio je, n e krijući zabrinutost, da Urbanistički savez sada ne vode arhitekti i pomenuo da je vidio neke zaključke sa savjetovanja. Sljedećeg sastanka donijo je zaključke objavljene u časopisu „Arhitektura“, ali je prema njima bio skeptičan. Kao redakciona komisija navedeni su: Neven Šegtvić, Milorad Macura i Riko Marasović, ali je datum 27. XI 1950, što znači da su napisani dva dana poslije savjetovanja i da učesnici s njima nisu mogli biti upoznati. Saša se ljutio da je ispušten osnovni stav savjetovanja da arhitekta mora biti i urbanista i sveden na stav da u „urbanistički rad treba uključiti i arhitekte opšte prakse“, što je besmislica koju na savjetovanju niko nije mogao reći. Bili smo iznenađeni da je u papiru bilo napisano da su „naši arhitekti rukovođeni pravilnom linijom naše Partije…“, što je ne samo potpuno odudaralo od atmosfere koja je vladala na savjetovanju, nego niko od učesnika nije ni pominjao „liniju Partije“. Očigledno je Neven Šegvić, privrženik „linije Partije“, koga je za glavnog urednika časopisa „Arhitektura“ postavio nadležni organ, sebi dozvolio da interpretira savjetovanje saglasno svom shvatanju. Inače, ostao je upamćen po oštrom dijalogu s Nikolom Dobrovićem na savjetovanju studenata arhitekture 1950. u Zagrebu. Nisam čuo da zaključke pominje ijedan od učesnika savjetovanja, a s mnogima sam o tom vremenu razgovarao.

U referatima sam uočio značajnu činjenicu koja mi je dosad izmicala iz vida. Na sadržinu savjetovanja značajno je uticala Atinska povelja (Povelja CIAM-a). Dovoljno je uporediti tematski tok savjetovanja (prema bilješkama) sa tematskom strukturom Povelje pa da se uoči da su podudarni. Prvo izdanje La Charte d'Athénes, tekst koji je sredio i interpretirao Korbizje/Corbusier, objavljeno je u Parizu tek 1957, ali je malo kome poznato da je njeno anonimno izdanje objavljeno u Parizu 1942. godine (to objašnjava Korbizje/Corbusier u izdanju iz 1957) i da su ga mnogi učesnici iscrpno poznavali. To se uočava u izlaganju Ravnikara, Pantovića, Krunića (svi saradnici Korbizjea/Corbusiera), kao i Grabrijana, Minića, Zdravkovića i Pote, a Vlado Antolić je učestvovao u njenom pisanju. Prilikom zasijedanja Pripremnog komiteta Konferencije UN o ljudskim naseljima 1976. u Njujorku imao sam ugodan sastanak s Ernestom Weissmannom, uglednim predratnim zagrebačkim arhitektom, savjetnikom UN za problematiku gradova i pozvanim govornikom na Konferenciji (njegov referat sam sačuvao). tom prilikom rekao mi je da je sem Antolića, u pripremi Povelje CIAM-a, učestvovao još jedan ugledni arhitekta iz Zagreba, ali sam ime zaboravio. Kolega Branislav Milenković (1926), kao beogradski student, sjeća se da im je cand. arh. Belović, koji je, nakon antifašističkog rata u Španiji (kapetan Republikanske armije) živio u Parizu, prikazivao i objašnjavao s velikim uvažavanjem knjigu iz 1942. na fakultetu.

Nesumnjivo, stekle su se okolnosti da umjesto dosadašnjeg zaborava savjetovanje ocjenimo u njegovom punom značenju.

(1) arhitekti su izrazili osnove u oblasti arhitekture i urbanizma, koje u novoj državi, oni i država treba da ostvare;

(2) potvrđena je podudarnost stavova jugoslovenskih arhitekata 1950-ih godina i stavova Atinske povelje.

Na savjetovanju je učestvovala tadašnja elita jugoslovenskih arhitekata, sem dva-tri izuzetka. Riječ je o Dragi Ibleru, predsjedavajućem I kongresa Saveza arhitekata Jugoslavije, koji je tada bio u Švajcarskoj i Nikoli Dobroviću koji je imao lične razloge, a kao jedan od najistaknutijih promotera moderne zamoljen je da napiše predgovor prvom prevodu Atinske povelje kod nas 1965. Podnijeta su tri referata autora iz saveznih organa, 10 referata iz Srbije, 10 iz Hrvatske, osam iz Slovenije, tri iz Bosne i Hercegovine (sačuvan samo I. Taubmana), jedan iz Makedonije, jedan iz Crne Gore (ukupno 36 referata), a devet prisutnih je učestvovalo u raspravi posljednjeg dana. Ovo svjedoči da je uspostavljanje zajedničke federativne države i izgradnja socijalističkog društva otvorilo nove mogućnosti arhitektima. Arhitekti i urbanisti, s nadom i odgovornošću, su se odazvali.

Za stavove koje su iznosili nije im bio neophodan autoritet vlasti. Htjeli su, jednostavno, da doprinesu ostvarenju „velikog graditeljskog programa“, ako što je to napisao arhitekta Krunić. Bili su priznati kao društveni subjekt izgradnje, ne više kao objekt investitora. Moglo bi se reći da je Petogodišnji „graditeljski program“, podmetnuo ruke mislima i praksi arhitekata tog vremena.

Vrijednost skupa se ogleda u tome što su učesnici uspjeli da iskažu osnovane principe arhitekture i urbanizma savremenog vremena i što su ih sagledali u funkciji preobražaja agrarne u industrijsku zemlju. Uočljivo je i stručno jedinstvo pogleda. Ne manji značaj savjetovanja je u tome da su iskazane principe arhitekti već operacionalizovali u neposrednoj praksi u čemu se posebno ističu referati Ravnikara, Fürsta, Gregoriča, Antolića, Strižića, Seissela, Tučkorića, Smiljanića, Kojića, Ribnikara, Bajlona, Pantovića, Minića, Bogojevićke, Macure, Zdravkovića, Potočnjaka, Pote.

Arhitekti u Jugoslaviji primjenjivali su Atinsku povelju. To potvrđuje i da je 12 gradova u Evropi (devet prestonica) 1959. I 1960. godine bilo domaćin izložbi savremene arhitekture Jugoslavije. Modernu arhitekturu u Jugoslaviji mnogi su ocjenili kao podsticajnu. Uostalom, skoro pola tiraža časopisa Saveza društava arhitekata Jugoslavije prodavalo se u Sovjetskom Savezu, Poljskoj, Čehoslovačkoj i Bugarskoj.

Među brojnim temama koje su istaknute četiri su bile anticipacija onih koje će u struci postati opšteprihvaćene. Prva, da više ne može postojati arhitektura bez urbanizma i obratno. Druga, da izgradnja sela i poljoprivredna arhitektura moraju dobiti značaj srazmjeran broju seoskih naselja i mjestu koje poljoprivreda ima u privrednom razvoju. Treća, da arhitekti imaju znanja o istorijskoj baštini i pravila o njenom čuvanju. Četvrta, da su zemaljske mreže i zemaljsko planiranje stavljene na dnevni red djelovanja urbanista.

Značajno je da referati podnijeti na savjetovanju predstavljaju prvu stručnu literaturu o našoj praksi, pa i o izvjesnim teoretskim pitanjima, kao što je rekao Branislav Stojanović, na kraju rasprave na savjetovanju.

Neću pogriješiti ako kažem da ni na jednom skupu/kongresu arhitekta poslije ovoga, a na brojnim sam prisustvovao, nije na ovako obuhvatan i konkretan način i na ovako visokom nivou izražena misao arhitekta i urbanista.

Tematska struktura savjetovanja, kao i referanti, rekli smo, bili su pod uticajemAtinske povelje, budući da je veći broj učesnika savetovanja imao priliku da se s njom upozna još prije 1950. Ukazujući na ovu činjenicu i u izvodima iz referata nije mi bila namjera da između njih uspostavim znak jednakosti. Atinska povelja je dokument grupe arhitekata okupljenih u „Congrčs Internationaux“ koji stručnoj, ali i svjetskoj javnosti saopštavaju načela o „Architecture Moderne“. U Dubrovniku arhitekti iznose ocjene o onome što rade i šta bi trebalo da se uradi u oblasti arhitekture i urbanizma. U prvom slučaju rezultat je bila Povelja, u drugom razmjena mišljenja. To je prirodna pozicija dva različita skupa iz dva različita okruženja. Ali impresionira da u dubrovačkom savjetovanju nijedan stav nije protivriječan CIAM-ovom. Pisali su ga arhitekti uglavnom istih pogleda. Zanimljivo je da se u referatima Vlade Antolića i Olivera Minića ističe da je život grada bogatiji od formule stanovanja – rad – reakcija – saobraćaj (Povelja), a tri referata su posvećena ulozi i obuci arhitekata, dok je u Povelji to usputna tačka (tač. 87). Atinska povelja daje saobraćaju jedno od ključnih mjesta, a sticajem objektivnih okolnosti saobraćaj se ne pominje u referatima iz Dubrovnika. Iznenađuje da se na savjetovanju ističe da uskoro neće biti dovoljno planirati samo gradove, nego ćemo planirati zemaljske mreže i teritorije; a o toj temi se u Evropi podnosi prvi referat na XX Congrčs Interntional de l'Habitation et de l'Urbanisme u Edinbourgu, 1954, a u Povelji se ne naslućuje.

Ovo uslovno poređenje stavova iz Povelje i Dubrovačkog savjetovanja posjetilo me je na predgovor koji je Korbizje (Corbusier) napisao za prvo izdanje La Charte d'Athčnes u Francuskoj 1957. godine, u kome ističe: „Nismo u stanju da zamislimo, ne možemo, ne želimo da se sjetimo kakve su prirode bile pripremne debate o Obnovi Francuske koja je slijedila porazu. Bila je to poplava zamjerki, napada protiv moderne umjetnosti; neslaganja sa tehničkim rješenjima koja su se nudila, neslaganja s koherentnim sistemom mišljenja da su arhitektura i urbanizam nerazdvojno spojeni.“ Ni u jednom istupanju u Dubrovniku nema „zamjerke, napada protiv moderne umjetnosti“, niti neslaganja s mišljenjem da su „arhitektura i urbanizam nerazdvojno spojeni.“ A navedeni predgovor Korbizje/Corbusier) piše sedam godina poslije Dubrovnika!

Kad ovo pominjem imam na umu poznate ocjene da su jugoslovenski književnici i slikari, pod uticajem „agitpropa“ CK, stvarali djela u socrealizmu. Dvije godine poslije Dubrovačkog savjetovanja održan je Ljubljanski kongres književnika (1952) na kome je Krleža, u svom poznatom referatu, oštro kritikovao socijalistički realizam i najavio slobodu u književnosti i umjetnosti. Jugoslovenskim arhitektima takav kongres nije bio potreban i to je činjenica prvog reda.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari