Sećanje? Ne sećam se sećanja. Šalu na stranu, sada dok razmišljam o sećanjima, kroz glavu mi prolazi čuvena Dalijeva slika Upornost sećanja, razliveno vreme i čudna perspektiva. Baš tako, moja su sećanja često vremenski nerealna, razlivena, pomešanih perspektiva, apstraktna…


***

Poreklo koje moje ime i prezime jasno determiniše, bilo je obeležje na svakom koraku mog detinjstva, pa tako sve do dana današnjeg. Moj deda Jermenin, koji je peške došao u Srbiju, tada Kraljevinu Jugoslaviju, bio je čovek izuzetne snage i velikog uticaja na neka moja razmišljanja. – Ovde su nas lepo primili i to nemoj nikada da zaboraviš, bila je rečenica koju je ponavljao u nekim čudnim momentima. Jermenski jezik nisam naučio jer su on i baka, koja je takođe Jermenka, razgovarali na tom čudnom jeziku o stvarima koje ja kao dete očigledno nisam baš morao da čujem.

***

A odrastao sam na najlepšem mogućem mestu na ovoj planeti. Na Dorćolu. Ipak, bio sam osuđen da posmatram veličanstven sjaj jednog teško opisivog kraja grada, jedne subkulture, jednog načina shvatanja života i u isto vreme da budem svedok njegovog pada, urušavanja, beskonačno tužne sudbine koja je pojela oluja doneta vetrovima ratova, neimaštine i dekadencije.

***

Čak se ni moja osnovna škola ne zove danas istim imenom. Nekada je to bila škola Pero Popović – Aga, a danas, kao da mi je sad to važno?! … Aga, Alas, škole sa nadimcima. A eto, ja nikada nisam imao neki nadimak. Valjda mi je ime takvo da nema potrebe za nadimkom. Nikad od mene „skojevac“. A onda je na scenu školstva u SFRJ došao Stipe Šuvar sa svojom reformom. I koliko god ljudi bili kritični prema njegovom „usmerenom obrazovanju“, dragi je Stipe učinio da provedem deset godina školovanja sa svojim najboljim drugarima, bez padanja godine.

***

Jedan od najvećih strahova moga oca je bila pretpostavka da mu deca možda neće imati sluha za muziku.

***

Tih osamdesetih godina, desile su se velike promene: – Tito je umro; razblažio se strah da ćemo doživeti kataklizmu; mnogi su se ošišali iz svog hipi fazona i gradom je počela da struji neka nova energija. Zapljusnuo nas je Novi talas. Jašući na tom talasu, opkolila me je muzika. Živeo sam za nju i ona je živela za mene. Stalne probe benda u kome sam svirao, od memljivih podruma do Doma omladine i Dadova, postale su svakodnevna tema sa roditeljima, zabrinutih za moje obrazovanje. A baš se nakon jedne moje probe u Dadovu desio događaj koji je odneo mladost, onu naivnu, jednim metkom. U samoj blizini mesta gde sam uživao u magiji nota, desilo se ubistvo. Ubijen je turski ambasador u Beogradu. Atentatori su bili Jermeni i ceo grad je danima i nedeljama samo o tome pričao. A ja sam bio Jermenin u Beogradu sa samo jednom željom: da nekim čudom vratim taj metak u cev i da ga tu nekako zaglavim.

***

Muzika, moja prva prava ljubav, se tokom boravka u JNA pretvorila u nakaradnu novokomponovanu pošast sa kojom više nisam mogao da nađem zajednički jezik. Svirajući u vojnom orkestru u Domu JNA u Gospiću, upoznao sam onu ružnu stranu moje ljubavi. I nisam umeo da se izborim sa tim. Pronašao sam dobar ekser i zauvek okačio gitaru na zid. Bacio sam se na stomatologiju, sjajan fakultet i nikada zbog toga nisam zažalio. Moja sestra je već bila duboko zagazila u studiranje tog istog fakulteta, što je rezultiralo da do dana današnjeg imam jedinstvenog saradnika i prijatelja bez koga za mene stomatologija ni ne postoji.

***

U senci muzike, uvek je stajalo pisanje. Mamini roditelji, moji baka i deda, bili su utemeljivači potrebe za pisanjem, pa i čitanjem. Još od najranijeg detinjstva uspevao sam da pravim novine koje je moj deda sa zadovoljstvom kupovao od mene. Taj čovek je umro, nakon što je poljubio svoju olovku i bacio je. I eto, ja kao da sam dohvatio tu olovku i nastavio njegovo maltene skribomansko poimanje pisanja. I hvala mu zbog toga. Odgovorno tvrdim da je pisanje najbolji analgetik za život.

***

Tokom studija sam pisao za list Student, koji je zbog svojih tekstova i karikatura bio zabranjivan. Pisao sam kratke priče i usled užasne cenzure, nevoljno sam uspeo da razumem sudbinu sirotog genijalca Harmsa, uništenog u vremenima u kojima su reči morale da zvone jasno određenim zvukom. Neodređenost nije smela da postoji. „Napiši reč, a mi ćemo ti reći šta si to želeo da kažeš“, tako je nekako to funkcionisalo. Što sam apstraktnije pisao, to su moje reči bile „određenije“. Ništa mi se to sve zajedno nije dopadalo. Mirisalo je na propast svega što me je okruživalo.

***

A onda sam se oženio. I vrlo brzo nakon toga izbio je rat. Jedan, drugi, treći… Ko će ih sve pobrojati?! Ratovi su prošli, a ja sam ostao sa svojom ženom, beskrajnim pratiocem jednog rastrzanog čoveka, kakav sam. Treba mene izdržati. I sam sebe nekad teško podnosim. A eto, ona je to uspela i nalazi se u svakom mom htenju i želji. Ona je tihi nevidljivi deo mene. Onaj vidljivi deo mene je divna ćerka koju smo podigli i vaspitali da bude pre svega čovek, iako nisam mogao da poverujem te 1995. da će tih tri i po kilograma ikada to postati. Danas je moja ćerka, moj mir i spokoj, moj najbolji deo mene.

***

Devedesete godine je obeležilo moje političko kanalisanje, želja za učenjem i saznavanjem sociološke i političke misli. Znali smo u društvu da sedimo noćima i da diskutujemo. Jedne zime čak i bez grejanja jer su, dovraga, kotlovi bili pokvareni, a delova nije bilo jer su kotlovi bili iz Hrvatske. Bio sam učesnik i najmanjih demonstracija, sećam se, čak i onog protesta protiv rata u Sarajevu, kada je nas nekoliko desetina u akvarel razmazivala uporna kiša. Znao sam da ne mogu ništa da promenim, kao što ni onaj metak koji je ubio turskog ambasadora nisam mogao da vratim u cev. Ipak, želeo sam da budem tu i da pokažem da sam tu. Društvo se osipalo, najdraži prijatelji su krenuli da zaposedaju svoja mesta po svim kontinentima i sve je izgledalo kao ružan san, košmar u kome sam stajao budan da budniji ne mogu biti.

***

Nisam mogao da pišem. Stao sam. Bilo je puno bola u mom stomaku i vrteški u mojoj glavi. Nešto se nakupljalo, a tada nisam znao šta. I onda je radio B92 objavio konkurs za najbolju ratnu priču. U to vreme je još uvek besneo rat u Hrvatskoj, ništa nije bilo izvesno i kraj se nije nazirao. Šetajući do klinike na kojoj sam boravio tokom postdiplomskih studija, svakodnevno sam prolazio pored jednog velikog žbuna. I danima sam taj žbun opažao. Žbun kao žbun. Mislio sam: „A šta ako bih u takav jedan žbun smestio junaka ratne priče, ranjenog, i šta ako bih u okolinu tog žbuna postavio drugog lika, nekog ko je gurnut u rat protiv svoje volje, nekog ko će brinuti za ranjenog vojnika skrivenog u žbunu, da ga njegovi saborci ne otkriju?“ I tako je nastala priča Brdo, koja je uvrštena u zbirku priča Legenda za neupućene u izdanju B92. Priča je bila sastavljena od toka misli čas jednog, čas drugog lika, suprotstavljenih tuđim htenjima. Dva prijatelja koji se nikada nisu upoznali, niti će se upoznati. I sve se okrenulo. Nastavio sam sa pisanjem. Kao da je trebalo da se desi, da mi neko da šansu da iskažem svoj bol i muku u odnosu na uzaludni rat i raspad svega što je bilo moje okruženje.

***

Sedimo tako u jevrejskoj opštini David Albahari i ja i pijemo čaj. Nakon nekoliko pobeda na raznim konkursima za kratku priču u kojima je Albahari bio često u žiriju, obreli smo se u razgovoru da je krajnje vreme da objavim knjigu kratkih priča. – Ovo je odlično, rekao je poznati pisac, ali Arise, nastavićete da udarate u zidove sobe koja je bez prozora i vrata, ako uskoro ne objavite ove priče i ne krenete dalje da se razvijate. I bio je u pravu. Uz veliku pomoć Milovana Marčetića, Dejana Ilića, Ivana Radosavljevića i Dragana Velikića – svetlost dana je ugledala knjiga Likovi i pisci. Sećam se da su neki zvali redakciju da pitaju iz koje je zemlje autor knjige.

***

I, ako bih krenuo tom stranom, bio bih obasjan sa dva sunčeva zraka. A ako bih krenuo drugom stranom, bio bi mrak, i ja bih samo u daljini naslućivao ta dva sunčeva zraka.

Preda mnom je izbor. Da li da budem obasjan i zaslepljen sunčevim zracima, ili, ili možda da ih samo naslućujem?

(Iz knjige Likovi i Pisci)

***

Prošli su ratovi. Tu knjigu je pročitao Goran Rušinović, režiser iz Zagreba. Dopala mu se i onda mi je dao neki scenario da pročitam. A ja sam mu dao da pročita nikad objavljenu novelu moje bake, rodom iz dalmatinske zagore – Svjetsko čudovište. Veoma mu se dopala i rekao je da bismo mogli zajedno da napišemo scenario za film po toj priči. Rekao sam: „Važi“, misleći da je to rekao samo onako iz pristojnosti. A onda je nakon mesec dana zazvonio telefon.

-Goran ovdje. Ja sam došao.

-Ej Gorane, šta ima?

-Došao sam da pišemo onaj scenarij.

-Au, bre !

***

I tako smo napisali scenario i sedam revizija tog scenarija. Posle sam imao privilegiju da sa njim i Tomislavom Pinterom snimim film u Hrvatskoj i da postanem vlasnik prve radne dozvole koju je neko sa ovog podneblja dobio, tamo u Zagrebu. Provodio sam dane u policijskoj stanici, a sećam se da sam na pitanje koja mi je nacionalnost – odgovorio: – Dorćolac. I to je ostalo zabeleženo u zvaničnom dokumentu.

***

Somebody should put the tent over this country. It would be the fucking good circus!

(replika iz filma Svjetsko čudovište)

***

Bio sam zaražen. Film je zaraza, najgora na svetu. Leka nema. Tu je i muzika, i pisanje, i stvaranje slika… Dvadeset četiri slike u sekundi. A ja nikada nisam umeo da slikam. Moj Čiča Gliša ne liči na sebe. Zato je moja zaraza još jača. Otkrio sam način da crtam i slikam, a da olovku ili četkicu ne moram da koristim. Tako je nekoliko godina kasnije nastao film Aporia.

***

Prolaze mi polovine i sa njima život. I posle svake polovine, nešto se desi. Život iz delova, a nigde celo. Kao pocepan papir. Presavijen na pola, pa pocepan. Pa ponovo na pola, pa pocepan. I tako stalno… tako dok se ruke ne umore… I dok ne bace papiriće kroz vazduh. A šta bi bilo kada bi od neke od tih polovina počeo sasvim nov početak ? Onda bi sve bilo drugačije… Da, drugačije.

(replika iz filma Aporia)

***

U svojoj struci, stomatološkoj, postigao sam skoro sve što sam želeo. Pisanje je izgubilo smisao u okeanima knjiga koje nas zalivaju sa svih strana. Filmovi su preskupi i skoro neizvodljivi na ovim našim prostorima. I zašto da ne?! Ako već ne mogu da napredujem usled propasti zdravstva, kulture i nauke, mogu da pomognem da sutra neko, eto, ima makar malo bolje uslove da se ostvari. Otud ja u politici. A i Dorćolu bih voleo da vratim onaj stari sjaj. Što da ne?! Mada, nikad nisam prestao da pišem. To mi niko ne može oduzeti. Ni sam sebi to ne umem da oduzmem.

***

U Srbiji, u kojoj se intelektualci skrivaju izgleda po žbunju i krošnjama drveća, jer drugačije to ne umem sebi da objasnim, bljesnula je jedna mala stranka, po mom ukusu. NOVA stranka. I eto me, angažovan po pitanju zdravstva, kulture i još koječega. Pišem i dalje i puno toga čitam. Nekad i pričam. Pa i to je politika. Pričati. A umem, nekad i previše.

***

Ulasku u politiku, prethodila je šetnja po društvenim mrežama i blogovima. Jedna nova anarhija, puna mesta za ovakve kao što sam ja. I proplivao sam. Prvo prsno, pa kraul, a onda i leđno. I bez toga više ovaj stvarni život ne postoji, to odgovorno tvrdim. Kao nekad televizija, društvene mreže i internet su postali prozor u svet savremenog čoveka, a ja se kao pravim da to jesam.

***

I nemam strahova. Posebno ne za sebe. Uvek, kada mi je teško, baš teško, pomislim na onog dečaka, mog pretka, koji je sa devet godina, sam, krenuo na put, put koji je prešao da bih ja bio tu gde sam i bio to šta sam. Onda, čega ja da se bojim, od čega se on već nije bojao?

O sagovorniku…

Aris Movsesijan je doktor stomatologije, pisac, scenarista, režiser, koordinator Saveta za kulturu NOVE stranke, Dorćolac, Jermenin… Rođen je 22.03.1966. u Beogradu, na Mladence, pa zamalo da se zove Mladen. Pisac knjige Likovi i pisci, scenarista i pomoćnik režije filma Svjetsko čudovište, scenarista i režiser filma Aporija. Pisac mnogih kolumni po raznim časopisima i portalima. Bloger bloga B92, pod nadimkom Kukusigameni i prečesto aktivan tviteraš.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari