Kraj gradilišta “Beograda na vodi” prolazi biciklistička staza pa sam mesecima pratio pripreme za izgradnju. Baš tamo gde su premijer Vučić i mister Alabar postavljali kamen temeljac bila je prodavnica “Toplica trade” ispred koje su biciklisti uveče sedeli i pili pivo.


Kod zgrade “Toplice” koju su još zvali i “žuta kuća” bili su najlepši zalasci sunca u jugoistočnoj Evropi. Neki su mislili da je to zbog piva, a drugi, naprosto, da nema lepšeg zalaska nego na reci.

Jedne večeri kolega biciklista objasnio mi je da ne bi menjao tu radnju u kojoj se prodavala carinska roba i ladna pivdžana za ceo “Beograd na vodi” sa sve pristupnim saobraćajnicama.

“Toplica”, kako smo zvali vlasnika te radnje krštene, inače, po dolini istoimene reke u južnoj Srbiji, mesecima je odolevao i odbijao da se iseli, jer je za razliku od komšiluka jedini imao sve papire za nekoliko zgrada prodavnica i magacina.

Pitali smo jedanput kasirku da li bi im bilo od pomoći da se biciklisti organizuju i spreče rušenje. “Ne možeš, sinko, protiv države” – rekla nam je kasirka pokazajući glavom ka plafonu.

“Toplica”, rodom iz Kuršumlije, na kraju je morao da se iseli. Poslednjeg dana je utovarao stvari na kamione i paralelno prodavao pivo. Pričao nam je da nije zadovoljan onim što je dobio kao zamenu, ali, ko što reče ona kasirka – kako ćeš, sinko, protiv države?

Na banderi ispred prodavnice bila je zakačena akustična gitara iz vremena kada je “Toplica” na spratu držao kafanu. Polovinom avgusta, u svitanje, “žuta kuća” je srušena, na brzaka, onako “po seljački”, ali je gitara ostala da visi na banderi.

Svuda oko “Toplice” bila je poludivlja ledina sa čoporima izgladnelih pasa i romskim enklavicama, sa brdašcima otpada, olupinama zarđalih barži, jezivim stovarištima nekih propalih preduzeća, koje je ustanovio još drug Tito, a upropastili ih naslednici. I tu bi – složićete se sa premijerom – trebalo da se napravi neki „Beograd na vodi“. Ali da ne podseća mnogo na aktuelni projekat, koji najviše liči na „Beograd na vođi“. Voda i vođa jesu slične reči, ali nisu isto.

Prošlog vikenda ispostavilo se da Vučić ima mnogo bolji odnos prema izbeglicama sa Bliskog istoka nego prema opoziciji iz bliskog komšiluka. Humano tretiranje ionako bezidejne opozicije nije u paketu zahteva Evropske unije, niti nešto što može da donese političke poene, pa Vučić nema nikakav uzvišeni motiv da sa njima postupa na neki bolji način od slanja kordona na “zatucanu većinu”.

To što srpska opozicija deluje više “hejterski” nego što ima jasnu platformu zapravo ih uopšte ne razlikuje od Vučića iz opozicionog perioda. Celih 20 godina on se bavio isključivo popularnim “hejtovanjem”. S tim što je njegova zatucanost tokom većeg dela karijere bila na daleko višem civilizacijskom stepenu.

U obraćanju probranom društvu na kiši kraj Save gde je počela izgradnja kvarta koji se takođe gradi za probrano društvo, premijer je rekao da će Beograd uskoro imati više turista nego Budimpešta. Zahvaljujući, naravno, “Beogradu na vodi”. Ukoliko pronađe makar jednog turistu koji je otišao u Budimpeštu da bi obilazio novoizgrađene stambene zgrade za lovatore i šoping-molove šarene robe “made in Vietnam”, moguće da će se oni “forvardovati” ka Beogradu.

Turisti su specifična sorta – pre će obići Savamalu, kvart sa fucnutim kafanicama i memljivim kućama koji su oživeli entuzijasti bez neke jasne državne strategije, nego što će poželeti da se slikaju kraj betonskih zgradurina sa vremenskim kapsulama u temelju. Čija je jedina prednost što su blizu reke.

E sad, niko ne zna da li “Beograd na vodi” podrazumeva i rušenje Savamale. Valjda zato što ceo taj projekat predstavlja ezoterični poduhvat čije detalje zna samo mala grupa posvećenika koja prkosi zatucanoj većini.

Ko bi pomislio da se “projekat od nacionalnog značaja”, kako je predstavljen “Beograd na vodi”, gradi po sistemu “drži vodu dok majstori odu”?

Kada su sadašnji naprednjaci, tadašnji radikali, bili na vlasti u Zemunu devedesetih godina, izbeglicama iz Hrvatske i Bosne prodavali su parcele pored auto-puta koje uopšte nisu bile građevinsko, već poljoprivredno zemljište. Tu je nastalo naselje Grmovac, čiji žitelji deceniju nisu imali pitku vodu, kanalizaciju i asfalt.

Ne samo to. Spomenik radikalske, ali i ostalih vlasti u Zemunu vidi se kroz prozor mog kuma. Neki Krajišnik dobio je devedesetih dozvolu da izgradi kiosk, jedan u nizu iz lanca “banjalučkih ćevapa”. Sada je u suterenu tog kioska kafana. Jaganjce peku na parkingu. Ujutru, kad kum ustane, vidi Krajišnika, koji stanuje na prvom spratu kioska, kako sedi na terasi i čita neki živopisni tabloid.

Krajišnik je prvo “častio” nekog iz prvobitne vlasti, iliti prvobitne akumulacije kapitala da bi mu omogućio da izgradi kiosk na zelenoj površini. Potom je “častio” da bi ta šaka jada ličila na Svetski trgovinski centar. Onda je “častio” nekog iz sledeće vlasti da mu ne sruši taj komforni stambeno-poslovni objekat, zvani kiosk, kvadrature nešto manje od Marakane, bez kafane.

Beograd je, kako je napisao Momo Kapor – niskobudžetni Njujork. Kapor je mislio na kosmopolitizam. Više mi se čini da je stvar urbanistička – ovde svako može da izgradi Svetski trgovinski centar, a svako može i da ga sruši.

Te se i najnoviji projekat pre može nazvati: “Beograd na divljim vodama”.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari