Zlo se kao smola razlijeva po ljudima u kolonama

Moraju osjetiti da njihova patnja i bol nemaju granice, da je to univerzalna patnja, patnja čovjeka. Naša djeca moraju znati da im ne prijeti njihovo tamno lice, drugačija odjeća njihovih majki, ni vjera njihovih očeva. Naša djeca moraju znati da ih ugrožavaju naši političari i naši novinari koji im to govore. Da ih ugrožavaju – kao što su ugrozili nas i naše roditeljei djedove – naš fašizam, naš rasizam, naš vjerski fanatizam.

Kad su te 1990. godine zakoračili iz vlaka na željezničku stanicu, naši zadarski prijatelji ugledali su sve što nije Beograd iz naših priča. Ljude umotane u zastave, sa šajkačama na glavi, raspojasane, zajapurene, užarenih očiju, koji se vesele ratovima i pjevaju o raskomadanoj Srbiji iz „tri dela koja će ponovo biti cela“. Ljude iskovane na „mitinzima istine“, u revolucijama s imenom mliječnih proizvoda, da bi hipnoza lažnim voždom, nebeskom otadžbinom i posebnošću srpske nacije i žrtve ubrzo pretvorila jogurt u krv. U očima naših zadarskih prijatelja vidjela sam kako se ruši kozmopolitski Beograd, njegova otvorenost, toplina i širina, njegov intelektualni i liberalni duh, njegova čuvena underground scena … Ali, grad iz naših priča je postojao, osakaćen doduše, i naši prijatelji su ga našli i osjetili. Takav Beograd nijedan vožd, nijedan vojvoda, nijedan otac nacije i nijedan naprednjak ne može izbrisati. Takav Beograd su ljudi koji ovih dana po gradskim parkovima ostavljaju srce na dlanu djece koja spavaju pod otvorenim nebom.

***

Došli smo kući kao i svakog ljeta. Iz velike prijestonice s istoka u mali grad na jugu. Roditeljima, prijateljima, rivi i našoj klupi. Moru. Manje modrom, manje zavodljivom. Takvo je još od 1. maja, kad je ubijen policajac. Hrvatski policajac, srpski ubojica. U starom gradu zjape razbijeni, opljačkani i zapaljeni kafići, butici, banke, trgovine… Obračunaše se s njima tisuće, kako rekoše na Dnevniku, mirnih i dostojanstvenih prosvjednika. Sa svim što je mirisalo na drugačije. Sad miriše mržnja i strah. Rijetki pošteđeni prvomajskog razbijačkog pohoda, hitro su promijenili nazive. Jugobanka u Pomorska banka, Solid Subotica u Solid Zadar …

***

Otac me odvezao u njegovo rodno selo. To više nije samo selo, sad je to – srpsko selo. Rastanak s rodbinom gurnuo me u nekakav paralelni svijet. U svijet pripadnosti. Osjetila sam fizičku bol nedobrovoljnog svrstavanja. Povučena je crta. Mi – oni. Okupatori – osloboditelji. Branitelji – pobunjenici. Pravi – krivi. Dobri – loši.

***

A gdje sam ja, gdje smo mi? Nikada nisam htjela pripadati nečemu što je imalo neprijatelja na drugoj strani. Razdiralo me takvo podrazumijevanje. Prirodnost njihove odluke, mirenje s njom. Zakoračili su s lakoćom preko crte. Imaju li izbora? Ja u izbor vjerujem, izbor je sloboda, smisao.

***

Na putu ka Zadru, tata i ja izabrasmo tišinu. Moje misli 10 godina natrag u bukovačkom selu. Stara, izborana, gruba starica. Nije mi se svidjela ta bakina sestra, tatina tetka. Ni taj krajolik. Kamen, krš, poneki grm. Sve nekako surovo i prazno. Nekako crno ili bijelo. Ovako ili onako.

***

– Djevojčice moje drage, da vam baba nešto kaže. Da se nijedna od vas ne bi slučajno udala za njiove. Da samo znate što su nam radili u onom ratu!

– Kakve njiove bako?

– Pa njiove! Katolike, Hrvate, ustaše.

-Ma, ja ću se tebi iz inata udati za tog njiovog! Sram te bilo bako!

Jecajući istrčah vani među kamenje i guštere. I udala sam se za njiovog. I tri moje tad prisutne rodice koje je starica u kamenjaru učila prirodnoj selekciji.

***

Šta ljudima znači plesni pokret? Šta meni znači plesni pokret u studenom 1991. godine? U disko klubu, u Briselu, nakon večere i posjeta zgradi Evropske komisije?

Kako plesati kad oni sjede u vlažnom podrumu bez prozora? Broje granate i udaljenost njihovog pada od kuće. Kako, kad sjede skrštenih ruku i spuštenih pogleda? Kako, kad ih svaki šum preplaši na smrt?

***

Šum u blizini podruma moćniji je i strašniji od najbliže granate, jer šuškanje oko podruma znači upad vojnika ili nekoga tko liči na vojnike, na one koji su ušli u kuću našeg susjeda, vezali i njega i ženu za stolicu, mučili ga i odrezali mu uho, na one koji će odvesti drugog susjeda usred noći u pidžami, a ujutro je osvanuo mrtav u nekom jarku, na one koji će tražiti od moga oca da kaže da je četnik, na nekoga tko će mu nekoliko sati mahati pištoljem oko glave, nebrojeno puta pritiskati hladnu cijev na užarenu sljepoočnicu i prijetiti da će platiti za Škabrnju.

***

Kako, dok sestra preklinje oca da izusti konačno da je četnik, samo da odu, da maknu cijev sa njegovog čela. Kako, dok ga uzalud moli, a on ponavlja kao automat – Ja sam Srbin, nisam četnik… a ona ga šamara dok se takozvani vojnici s nasladom cerekaju. Kako, dok im baka govori …

– Djeco, srce mi se cijepa zbog Škabrnje… Svi smo mi ljudi, ali to su učinili neljudi i zlotvori… Ovi moji nisu za to krivi, moja kćer i unuke su udane za Hrvate…

***

Kako, dok je jedno od dvoje uniformirane djece s gađenjem odgurne i uzvikne kako to nisu Hrvati već izdajice roda svog. Kako, dok mojamajkanepomičnosjedinavrećikrumpiraizuriupraznokaodanemaninje, nipodruma, nikćerikojavičeiproklinje, nimužakojimonotonoponavljakakoonniječetnik, nimajkekojasenebojisvojesmrti, apremireodstrahazasveprisutne.

Kako?

***

Stigoh u svoj grad na moru preko Mađarske. Iz srpskog autobusa u Baji prebacili nas u hrvatski. Iz Zagreba do Zadra mi je trebalo 9 sati, preko otoka Paga. Stalno sam drhtala, koljena klecala, ruke se tresle kao da imam Parkinsonovu bolest. Imala sam osjećaj da mi na čelu piše odakle dolazim. Strah i osjećaj krivice kolali su svakim mojim osjetilom.

***

– Srbima više nije misto u ljudskoj vrsti, čuh ovu rečenicu iza svojih leđa dok sam išla na policiju napraviti novu ličnu kartu i pasoš, tj osobnu iskaznicu i putovnicu na, kako kažu, izvornom hrvatskom jeziku.

Ženski, sredovječni, histerični glas. Nisam ga prepoznala, nisam se htjela okrenuti. Ne znam da li je rečenica bila namijenjena meni. Čekala sam narednu, još goru, pa da se okrenem i pogledam mržnji u oči.

***

Mržnja je u mom gradu postala opipljiva. Osjećaš je i u trbuhu. I strah. Svud oko mene zastave, grbovi, izljepljeni plakati s parolama „vječna Hrvatska“. Odasvud dopiru zvuci domoljubnih pjesama… Trešti … „Hrvatska“ „dom“, „domovina“, „Bog čuva Hrvatsku“, „hrvatski sinovi“ …

***

Blizina Krajine Hrvatima je nepodnošljiva. Srbima u Zadru mučna, jer ih se na to stalno podsjeća, a ima i zašto. Zadar je odsječen od zaleđa. Od bogatih Ravnih Kotara. Do Zadra se ne može preko Masleničkog mosta koji je srušen. A i da nije, na teritoriju je Krajine. Svi putevi vode preko Paga i paškog mosta. Zadar je tek nedavno dobio struju. Za vrijeme najžešćih okršaja nije je bilo neprestano punih dva mjeseca. Ni vode. Sada je ima svaki treći dan po nekoliko sati. Zadar je pun izbjeglica. Govori se o brojci od dvadeset tisuća, grad i okolica. Izbjeglice su postale dežurni krivci, optužuje ih se da su uništili luksuzne hotele i odmarališta u kojima su smješteni. Ali, ogorčenje zadarskih Hrvata najviše pogađa malobrojne preostale Srbe u gradu.

***

– Mi smo ničiji! Ako odeš, ne valja. Unište ti kuću do temelja. Najprije je opljačkaju. Proglase te četnikom. Ako ostaneš, još gore. Manji si od makovog zrna. I stalno sumnjiv, i stalno pod prismotrom, a tvoji te smatraju ustašom. Najgore je noću. Još uvijek se puca po srpskim kućama, postavlja dinamit u dvorišta, viče, prijeti… Ovo je neizdrživo, nije za ljude, mnogi ne izdrže i odlaze, ali ja neću, ovo je moja zemlja, moja kuća – priča mi susjed iz ulice.

***

Praški Strahov. Stadion s najvećom površinom na svijetu, s kapacitetom gotovo 250 tisuća ljudi. Do prije nekoliko godina pozornica za Spartakijadu – igre u čast komunističkih moćnika kojima je razigrana mladost na travnjaku davala iluziju o vječnosti njihovog trajanja.

Na terenu je umjesto odanih Spartakijanaca 120.000 omađijanih ljudi, s uperenim pogledima u nebo, neprestano bičevano laserskim zrakama – vizualni i muzički doživljaj kakav se vidi samo jednom u životu. Koncert Pink Floyda! Gledajući u nestvaran prizor, naježen od moći muzike i tehnologije, kao da se odvija negdje drugdje a ne pred njegovim očima, moj prijatelj Damir, Sarajlija reče:

– A oni naši se tamo kolju.

***

Kristalno jasan zvuk, ogromna naranča na platnu koja se sama guli, do bola zavodljivi tonovi električne i akustičnih gitara Davida Gilmoura izmjestiše se u neku drugu sferu. Sjedili smo moj prijatelj Sarajlija i ja, nakon što je izgovorio tih šest riječi, na tribinama za novinare, kao dva najusamljenija stvorenja na svijetu. Raspolućeni kao polukrug na stage-u iznad naših idola.

***

– That's what I like about Balkans, big noses and passion,vikala mi je na uho, Damirova djevojka Frija, Nizozemka, u praškom klubu Radost na Leb i Sol koncertu, nakon što su virtuozi iz Makedonije odsvirali Aber dojde donke – bacivši u trans sve prisutne. Frija je brisala suze grleći svog Damira, ja sam grlila svog Samu podsećajući se Yu rock večeri, kad je skupa s Vojom iz beogradskog benda Bezobrazno zeleno bio DJ u klubu Repre.

***

Tu su večer godinama u Pragu nazivali kultna. Mnogi su u raznim klubovima pokušavali ponoviti to „nešto“, neopisivu energiju koja je kolala klubom i s naših ljudi prelazila na Pražane i na turiste, koji su opčinjeni gledali u nas. U nas, takozvane ex Jugoslavene kako se stapaju s muzikom osamdesetih kao da se baš te večeri rastaju sa nekadašnjom državom, nekadašnjim životom, želeći još Azre, Idola, Šarla Akrobate, Električnog orgazma, Filma, EKV-a, Bijelog dugmeta, Lačnog Franza, Leb i Sola… – kao da će ritam, riječi, ples, poništiti zvukove sirena za uzbunu, pad granata, mržnju, zlo i bijeg. Te sam se večeri oprostila s nečim što smo nazivali Jugoslavija.

***

Poskakivao je tatin fićo po jadranskoj magistrali, kao onda u ljeto 1991. kad smo vozili po istoj cesti po kojoj se već kotrljalo zlo, kad sam posljednji put vidjela rodbinu na rodnom ognjištu, kad su se oni svrstali u pobunjenike, a ja u izmještene. Upozorio me otac da nema nijedne čitave kuće, samo ponegdje poneki čitav zid – obično onaj sagrađen od starog, neobrađenog, prkosnog dalmatinskog kamena – pa sam ipak, i tako obaviještena i pripremljena na šikaru i pustoš, zanijemila pred ruševinama, osupnuta količinom mržnje i osvete koja je migoljila iz svakog kutka nekadašnjeg sela, bakine kuće i dvorišta.

***

Stajala sam dugo na jednom mjestu – tata je tumarao naokolo, skupljajući snagu i uspomene – nesposobna ispustiti glas, proliti suzu, nesposobna za bilo kakvu smislenu reakciju. Od starog dijela kuće, onog koju je zidao moj pradjed, ostao je samo kameni vanjski kostur a drveni podovi su izgorjeli i cijela nutrina. Pogled mi je ostao prikovan na jedan od kamenih zidova, ugledah nešto na njemu, sliku napuklog stakla, zarđalog okvira, sliku svetog Juraja, Đurađa ili Georgija, koji ubija zmaja, aždaju ili aždahu, sliku koju je moja baka istrgala iz nekog kalendara i dala je uokviriti, sliku koja je stajala iznad njenog kreveta, sliku sveca zaštitnika našeg roda, sliku goropadnog, a smjernog mladića ogrnutog krvavo crvenim plaštom na bijelom prpošnom konju, s kopljem uronutim u zelenog umirućeg zmaja. I pred tim prizorom, pred slikom patrona naše unesrećene familije, razmještene po čitavoj kugli zemaljskoj, moje ukočeno i zgrčeno tijelo se probudilo i pobunilo. Klekla sam pred tom biblijskom vizijom, ja nevjernica, duge crvene kose, u crnoj rokerskoj kožnoj jakni i crnim martens čizmama i klela i sveca i sve njegove jednako nemoćne sudrugove i njihovog vođu, onog kojeg zovu stvoritelj, onog koji vlada na nebesima, a na zemlji se iživljava, proklinjala njegovo lažno predstavljanje i lažnu moć, preklinjala simboliku koju bi netko drugi na mom mjestu iščitao iz viseće slike mučenika, jedine stvari koja je, osim neuništivog dinarskog kamena, ostala sačuvana u naletu starozavjetnog bjesnila.

***

Umro Milošević! Samo i ja kao da smo se unaprijed dogovorili… Aha… kad… od čega… Uz slijeganje ramenima nastavismo sređivati police, knjigu po knjigu, polažući ih nježno, kao omaž onim osakaćenim godinama koje smo proveli pod despotijom pokojnika i onima koje smo strastveno živjeli bježeći od njega. Nismo ni potrčali u dnevni boravak da odgledamo TV prilog.

***

Šutimo, Samo i ja, svatko za sebe, roneći po sjećanjima, nadajući se da je konačno prekinuta nevidljiva nit koja je spajala naše živote s njegovim skoro 20 godina. Odlazi Slobo slobodo! Nećemo te sigurno zaboraviti, a ne znam možemo li ti oprostiti.

***

– Zašto pišeš o zlu, pita me Samo. – Piši o lijepim sjećanjima.
Odgovorila sam mu uzdahom i nastavila pisati. Pišući o zlu, u stvari pišemo o dobru, jer podsjećajući na zlo, raskrinkavajaći ga, vraćamo se dobru, dajemo mu smisao, prepoznajemo ga. Ovih je dana zlo opipljivo. Izvire iz TV ekrana, iskače iz novina, orgija na društvenim mrežama i razlijeva s kao smola na ljude u kolonama s ruksacima, vrećicama i zavežljajima uspomena…Bojim se da je svijet oduvijek bio ovakav, da onaj ljepši postoji samo u našim sjećanjima. Bojim se što ćemo ostaviti djeci.

***

Naše se djece moraju ticati životi one druge koja spavaju po evropskim parkovima, stoje ispred evropskih bodljikavih žica, zidova i tunela. Naša djeca moraju znati da nesreća druge djece ne ugrožava naše države, granice, parkove, domove i poslove. Moraju osjetiti da njihova patnja i bol nemaju granice, da je to univerzalna patnja, patnja čovjeka. Naša djeca moraju znati da im ne prijeti njihovo tamno lice, drugačija odjeća njihovih majki, ni vjera njihovih očeva. Naša djeca moraju znati da ih ugrožavaju naši političari i naši novinari koji im to govore. Da ih ugrožavaju – kao što su ugrozili nas i naše roditeljei djedove – naš fašizam, naš rasizam, naš vjerski fanatizam. Stoga, pišimo o zlu, govorimo o zlu, slikajmo zlo… Dajmo mu oblik, ime i prezime, da bismo djeci mogli pogledati u oči, a sebe u ogledalu.

***

Pojedini dijelovi teksta su iz knjige u pripremi Hipofiza u egzilu

O sagovornici

Sofija Kordić je zadarska gimnazijalka i beogradska studentica međunarodnih odnosa na FPN s adresom u Pragu od ljeta 1993. S novinarstvom počinje u Borbi 1990. Jednu godinu provodi na novinarskoj specijalizaciji na Fakultetima za novinarstvo u nizozemskom Utrechtu i danskom Arhusu. Na Srednjoevropskom univerzitetu u Pragu(CEU) 1994. magistrirala Evropske studije. Devet godina radi u Radiju Slobodna Evropa, a nakon ukidanja hrvatske redakcije piše o Češkoj za hrvatske novine i portale. Sa suprugom Samom i sinom Lukasom živi u Pragu.