Profesor dr Rajko Đurić vrhunski je intelektualac po najstrožim kriterijima ovog pojma. Onaj koji se svojim delom i moralnim stavom kritički angažuje u aktuelnoj stvarnosti. I to ne samo u jednoj nego u više oblasti kojima se izuzetno uspešno bavi . Njegova postignuća u svakoj od tih oblasti, sama po sebi, dovoljan su povod za brojne teme i bezbrojna pitanja.

Onome ko zna da sluša – i čuje, teško je opredeliti se koji Rajko Đurić pobuđuje i pleni veću pažnju. Da li filozof i naučnik, ili pesnik, pisac, ili onaj svetski značajan poznavalac romske istorije i kulture, ili antifašista, predani borac za ljudska prava i emancipaciju Roma i svih drugih „poniženih i uvređenih“, ili, jednostavno, profesor koji predaje nekoliko predmeta studentima koji će, potom, učiti druge… Od brojnih mogućih razgovor sa dr Đurićem počinjemo najaktuelnijim povodom.

Početkom septembra osnovana je Romska akademija umetnosti i nauke, svetska institucija čiji ste Vi prvi predsednik. Šta se želi ovom Akademijom? Gde joj je sedište? Ko su akademici?

– Sa Akademijom se širi knjiga života Roma, kojima je bilo predodređeno da se vekovima upisuju u knjigu smrti. Trajne ljudske vrednosti i ideali postali su danas njihova životna potreba i pravo. Jezik, literatura, istorija i kultura Roma biće polja i oblasti njenog rada. S druge strane, ona će biti brana pseudonaučnim istraživanjima Roma i rasističkim tumačenjima, čega je bilo u obilju u prošlosti. Takvih istraživanja i interpretacija ima, na žalost, i danas. Akademik Aleksandar Fira pozdravio je osnivanje Romske akademije u ime SANU, što nas je obradovalo. Takođe nas raduje i ohrabruje interesovanje drugih akademija. To je, verujemo, dokaz da smo na pravom putu. Sedište će joj biti u Beogradu. Njeni članovi su najistaknutiji romski književnici i umetnici iz evropskih država, Indije i SAD. Počasni članovi su premijer Indije, Manmohan Sing, bivši nemački kancelar Helmut Šmit, koji je prvi priznao holokaust Roma, Vaclav Havel, koji je doprineo da Romi posle „plišane revolucije“ dobiju više od 10 poslanika, Milan Kučan, Kiro Gligorov, Đerđ Soroš, Ginter Gras, Markes, Salman Ruždi, Moris Farhi, i iz naše zemlje, akademik Fira i veliki intelektualci i filozofi Radomir Konstantinović i Đuro Šušnjić.

Jedan od povoda za ovaj razgovor mogla bi biti i samo jedna vaša rečenica javno izgovorena tačno pre dvadeset godina. „Slobodan Milošević i Franjo Tuđman su ovu zemlju prelili benzinom i sada je dovoljno da bilo koji manijak kresne varnicu i izazove nezapamćene ratne požare…“

– To sam rekao 14. oktobra 1991. u TV razgovoru sa Jugoslavom Ćosićem. Sudbina se otkriva pesnicima, istorija istoričarima, kako je rekla Marina Cvetajeva. Godinu dana ranije, u razgovoru sa Gordanom Sušom, rekao sam da se rat naoružava, a mir razoružava. I u Palati Federacije, na sastanku sa Antom Markovićem, gde su bili još Ivan Đurić, Nebojša Popov, glumac Ljuba Tadić, Vesna Pešić i drugi, rekao sam da je rat naša jedina izvesnost. To je tada bilo očigledno, a ja sam, uz to, bio novinar lista Politika, koja se još reklamirala na poznati način: „Šta ima novo? Pogledajte u Politici! Uostalom, ja sam tokom 91. objavio u tim novinama čitav niz tekstova pod nadnaslovom „Knjiga koje nema“, u kojima sam i Miloševića i Tuđmana poredio sa Hitlerom i Musolinijem.

Objavili ste više od 30 književnih i naučnih dela! U nekima od njih bavite se Miloševićem i njegovim režimom. Šta ste sve objavili na nemačkom i francuskom jeziku a da kod nas nije ni prevedeno?

– Pored onih koji su štampane kod nas, ima više knjiga koje su objavljene samo na nemačkom ili francuskom. Na francuskom su štampane moje knjige pesama, eseji i roman „Snovi Isusa Hrista“. U Nemačkoj se pojavila i moja knjiga „Raspad Jugoslavije“, zatim tekst o Miloševiću i simbolima koje je koristio u svojim govorima. To su najbolji dokazi Miloševićevog fašizma. U knjizi „Slobodan protiv slobode“ Kosta Čavoški je sasvim dobro uočio taj problem. Međutim, iz političkih razloga i obzira, on se nije usudio da izvede pravi zaključak.

Prošle godine ste napisali dramu Ubiti Zorana Đinđića! To je, inače, prvo dramsko delo o ubijenom premijeru Srbije?

– Bio sam od samog početka član DS i njenog Izvršnog odbora. Đinđićeva smrt me je užasno pogodila. Njega je ubila srpska država, da bi se dokazalo ‘išćo ras’ da je politika u Srbiji odista smrtno važna stvar. Tako je zapečaćeno ono stanje koje neprestano zapljuskuje tamni vilajet i podseća na „Zapise iz mrtvog doma“ i „Paviljon broj 6“. Dugo sam verovao da je za politiku neophodna glava. Ali, jedan političar je raspršio moje uverenje, rekavši: „Za politiku je potreban stomak! „ U pravu je, jer mi decenijama imamo politiku koja je kao opasno pokvarena i otrovana hrana. To me je podstaklo da se latim pera i napišem dramu o Zoranu, koga su pojedini poslanici i dalje nazivali izdajnikom!

Zašto baš drama o Zoranu Đinđiću, a ne neka druga književna forma?

– Izabrao sam dramu, da bih, poput Zole, ukazao prstom na zlotvore oko nas, na one koji su ranije bili ortodoksni komunisti i špijuni, potom nacional-socijalisti, pa demokratski fašisti, kako bi rekao Umberto Eko, debilokrati, vođe „državotvornog naroda“ i „državotvornih partija“, „patrioti“, jer ne mogu da postanu ljudi, čudovišta koja izjednačavaju patriotizam sa izdajom… Samo se videlo i vidi: oni su, pre svega i iznad svega, lopuže, razbojnici, krvopije vlastitog naroda!

U vašoj drami, kao vrlo prepoznatljivi likovi, pojavljuju se, svima nama, „od ranije poznati tipovi“ sa političke, vojne, policijske… scene Srbije. Pojavljuju se ubice Zorana Đinđića!

– Tako je. Prepoznatljivi su u svakom pogledu. Osim toga, reditelj ima mogućnost da Zorana oživi, a sve njih predstavi kao mrtve i vampire.

Ovih dana se ponovo aktuelizuje pitanje: Ko je ubio Zorana Đinđića?

– Srpska država. Đinđićeve ubice su svi oni koji su o njemu govorili kao mafijašu, kriminalcu, izdajniku. I svi oni koji su pružili ruku i utočište izvršiocima naloga. Ne znam šta će Srbija doživeti, ako se ne otkrije istina o ubistvu Zorana Đinđića. Đinđić je bio oličenje njene budućnosti! Njegove ubice su deo arhidiluvijalne prošlosti, utvare opisane u Krležinoj pesmi „Nad otvorenim grobom“.

Drama je objavljena i već ste dobili prva priznanja za nju. Kakve su šanse da se drama o ubistvu Zorana Đinđića igra na nekoj od pozorišnih scena u Srbiji?

– Ponosan sam i srećan što je o toj drami odlučivao žiri sa Biljanom Srbljanović na čelu, koja se pročula širom sveta. Ne manje sam ponosan što je u stvaranju drame, zajedno sa mnom, sudelovao briljantan intelektualac i dramaturg Zlatko Paković. Dramu sam poslao mnogima. Meni slava nije potrebna, dobio sam mnoge međunarodne nagrade, i mnogo sam bliži danu koji će označiti kraj moga života od dana koji predstavlja početak moga života. Strašno je, međutim, da sam upoznao ljude i njihove karaktere i preko drame o Đinđiću!!!

Vrhunsko stvaralaštvo

Profesor dr Rajko Đurić , po svom bazičnom obrazovanju je filozof. Kao istraživač romske kulture i istorije jedan je od vodećih svetskih romologa. Njegovih oko 40 objavljenih naučnih radova i studija iz oblasti istorije, književnosti, jezika i kulture Roma, kao i dela iz istorije romskog holokausta, svetski su vrh u ovoj oblasti. Čuvena je njegova Istorija Roma, Istorija romske književnosti, Istorija romskog holokausta, Romska gramatika… Kao književnik, autor je nekoliko zbirki poezije, romana, drama, filmskih scenarija… Dobitnik je brojnih priznanja : Nagrada železare Sisak ( zajedno sa Danilom Kišom i Radomirom Konstantinovićem ), nagrada Fund Free Expression, ( Njujork ), nagrada „Kurt Tucholsky“(Švedski PEN centar ), nagrada Instituta za otvoreno društvo ( Budimpešta ), nagrada Instituta za kulturu ( Madrid )…

Ubice po nalogu Branka Kostića

Spasavajući glavu, iz Beograda ste početkom 90-tih pobegli u Berlin u kome ćete živeti sve do maja 2004. Kako sada gledate na ondašnje razloge za bekstvo iz svoje zemlje?

Iskreno rečeno, nisam očekivao da ću zbog jedne rečenice u kojoj sam uporedio Miloševića i Tuđmana sa Hitlerom i Musolinijem morati da odem iz zemlje. Danas se zna: Tadašnji potpredsednik Branko Kostić poslao mi je ubice u stan. Slučajnost je doprinela da preživim: imao sam sastanak sa Esadom Ćimićem, na Filozofskom fakultetu. Međutim, toga dana stigao mi je istovremeno i poziv za rat, i poziv za „informativni razgovor“. Ali, u igru „đavola“ umešali su se i „anđeli“: iz Berlina je stigao poziv da sudelujem u radu jednog simpozijuma. Tako sam otišao u Berlin.

Model Rahmana Morine

Kao profesor predajete na jednoj visokoj školi u kojoj se obrazuju mladi Romi da bi mogli da uče svoje sunarodnike. Ima li ikakvog napretka u ostvarivanju prava Roma u Srbiji i na Balkanu?

– Studij za buduće nastavnike romskoga jezika postoji na Visokoj školi u Vršcu. Napretka ima. Ali, za političke stranke Srbije najgori među Romima su prihvatljiviji od najboljih. „Model Rahman Morina“, koji je uveo i oblikovao S. Milošević, nije još prevaziđen.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari