Ima mnogo uspelih viceva i anegdota koji podilaze kineskoj veličini, kao onaj o telefonskom razgovoru u kome Kina s jedne strane, pošto se obavestila o brojnom stanju, pita Jugoslaviju s druge strane: A šta ste vi, neki hotel?


E pa da je normalno stanje, mi bismo se sada normalno pitali šta traži država takvog gabarita u depadansu nekadašnjeg hotela. Ali stanje nije normalno. Jer, predugo smo ostali na nogama, ali smo upravo konačno nokautirani propašću jedine velike investicione nade i samo je doza od 1, 4 milijardi miligrama, pardon stanovnika, mogla opet da nas osovi na noge. Samo takvom stanju može se pripisati poluhrabrost s kojom je naš premijer nešto nejasno pretio ili obećavao kako je “Došlo vreme da naučimo da kažemo ‘ne’“. Neki su komentatori to razumeli kao žal za prilikom da Srbija i Mađarska odlučnije kažu ‘ne’ Evropi pre nego što je projekat gasovoda Južni tok propao, a drugi kao obećanje da će sad ošamućena Srbija i Mađarska naći hrabrost da Briselu kažu ‘ne’ ukoliko mu se i dobrodošlica kineskoj investicionoj ofanzivi u srednjoj i istočnoj Evropi učini verolomnom.

Jer, zauzeta podizvođačkim radovima u Ukrajini i Rusiji, Evropa je uglavom, uz nešto spoljnopolitičkih poziva Srbiji da se uskladi, pustila par svojih članica i rukovet kandidata da se zaigravaju na 16 plus Kina, ali su zato tu njeni budni novinari, koji stvarno veruju da recimo MI mimo volje Brisela odlučujemo o, po pravilu, EU-pobednicima naših infrastrukturnih tendera, ali istovremeno, kao komentator Ziddojče cajtunga, znaju da je Evropa dovoljno moćna da ovde zaustavi projekte koji nisu u skladu sa njenim pravilima – kao što je bilo u slučaju Južnog toka. “Regionu trebaju investicije, ali EU mora širom da otvori oči”!!! Da i velikoj Evropi trebaju investicije, o tome se piše u drugim tekstovima.

Dakle, dok mrzovoljna zasad pozadinska Evropa traži odgovor na pitanje “Šta u stvari hoće Kina?”, mi živi nismo pred strahom od odgovora na naše pitanje: “A šta u stvari hoće Evropa?”.

Ne znam za druge iz paketa 16 plus 1, ali Srbija je u potpunom ekonomskom ćorsokaku i nije u prilici, sem ćaskanja radi, da postavlja bilo kakva pitanja, pa ni ona obavezna i kod međusobnog poslovanja dva podjednako jaka partnera – naime, ko će imati više koristi: mi ili Kinezi?

Tek i tim povodom konsultovani popularni regionalni ekonomista dr Jože Mencinger iz ogromne diskrepance u fizičkoj i ekonomskoj snazi partnera iz kombinacije 16 plus 1 izvlači zaključak da se sa kineske strane može raditi samo o političkim razlozima “jer teško je naći neke projekte koji bi bili profitabilni sa ekonomskog gledišta za Kinu”, a “kao politički dijalog koji se već pomalo vrti u krugu”, a sem mosta kod Zemuna bez realizovanih velikih projekata, to vidi i sa Beogradskog samita 16 plus 1 odsutni hrvatski premijer Zoran Milanović, koji će na sledeći samit, kaže, ipak doći.

Za razliku od Hrvatske, koja je “izgradila deset takvih mostova”, Srbija se nečim sličnim ne može pohvaliti, pa dr Dragan Đuričin za Danas kaže da “Srbija mora ovoga da se uhvati kako zna i ume” jer “ako ovo ispusti, posebno u kontekstu odustajanja od Južnog toka, mi nećemo imati ništa značajno za šta bismo mogli da se uhvatimo”. Što se politike tiče, ”Kina ima jedan geopolitički paternalizam, sad šta stoji iza toga, teško je reći, ali oni kažu, mi ne donosimo sankcije i bombardovanja nerazvijenim zemljama, mi donosimo progres”.

Ma samo ilustracije radi: Kina je investicije u Afriku od kraja 2011. do kraja 2012. gotovo udesetostručila – sa 2, 5 milijarde na 21, 7 milijardi dolara. Kad je ono bilo proleće?

Dr Đuričin zaključuje da Kinezi nesumnjivo imaju neke liderske sklonosti, pa čak i sklonosti ka svetskoj dominaciji, a da bi to ostvarili, moraju da budu prisutni u svetu.

“Ali šta hoće Evropa? Kad kineski premijer ode u Veliku Britaniju, kad ode u Francusku, kad ode u Nemačku, oni se polome. Oni rade sa njima, a nama bi da zabrane”, kaže Đuričin i dodaje: ”Evropa bi htela da ovde bude prisutna na moralnom planu: dajte prava ovima, dajte prava onima, dajte autonomiju ovima, dajte onima, oni misle da je to život? Od tog njihovog politikinga mi smo došli u ovo ekonomski neodrživo stanje”.

Evropski komentatori ovih dana ističu i da je razmena između Kine i 16 država centralne i južne Evrope koje šetaju od jednog do drugog 16 plus Kina samita značajno povećana, ali da je kineski suficit u toj razmeni ogroman. A sa kojom zemljom u svetu kineski suficit nije ogroman? Evropska unija je 2013. godine imala sa Kinom deficit od preko 155 milijardi dolara! Kinezi imaju devizne rezerve od oko 4.000 milijardi dolara i hteli bi da ih što pre transferišu iz američkih dolarskih obveznica, u kojima su uglavnom zarobljene, u realni sektor. U posebno grozničavoj su investicionoj ofanzivi od izbijanja svetske finansijske krize 2008. godine kada su vrednosti akcija i vrlo atraktivnih firmi pale. Tako da su krajem 2012. godine, po njihovim zvaničnim podacima, imali van Kine investirano 531, 9 milijardu dolara. Uvišestručili su i svoj investicioni kapital u Evropi na oko 40 milijardi dolara, a omiljene su im investicione destinacije, ispred svih Velika Britanija (2012: oko 9 milijardi), pa Rusija, Francuska i Nemačka. Zbog zapadnog straha od širenja kineskog ekonomskog i nejasnog političkog uticaja i zbog bar u Evropi još dobro nedefinisanog animoziteta prema kineskom kapitalu, koji prema zapadnoj definiciji u principu nema boju, Kinezi su preko Devičanskih i Kajmanskih ostrva, dakle maskirani, po svetu investirali oko 60 milijardi dolara. To nije procena, nego njihova zvanična statistika.

Nemački komentatori prigovaraju i da Kinezi ne idu na tendere nego poslove dobijaju dogovorom s vladama. Da? A kako je svojevremeno US Steel dobio Železaru Smederevo?

Dakle, da li bi Kinezi rado proširili svoj politički uticaj i na deo sveta koji je okupio Beogradski samit, kao središnji (Pirej-Beč) deo famoznog kineskog plovno-železničkog Puta svile od Singapura do Škotske? Da. Kao što bi ga zadržali i ojačali i Evropa i Rusija. Da li će Kinezi imati više i ekonomske koristi od obećanih investicionih projekata? Da. Ali smo most dobili i mi.

Ovih dana često citirani konsultant za strana ulaganja Milan Kovačević neraspoložen je prema ovom projektu (most Zemun-Borča) jer nam Kineska razvojna banka jeste dala jevtin kredit, ali pod uslovom da glavni izvođači radova na mostu budu kineske firme. I to je tačno. Ali, kako kaže Goran Rodić iz Građevinske komore Srbije, a u ime naših očajnih građevinara, “sramota je da od pet kapitalnih mostova u Srbiji ni na jednom glavni izvođač nije bila naša građevinska operativa”. Da podsetimo, jedino za most Zemun-Borča kredit smo uzeli od Kineza. ”Tako su Kinezi stekli reference za Evropu, a cena kredita nije samo 2, 5 odsto kamate nego i profit koji su odneli od najmanje 30 odsto”, kaže Rodić. Dugoročne posledice su katastrofalne, kaže.

Ali za neke od ovih stvari (političke) mi se ionako nećemo mnogo pitati, a za neke (ekonomske) i da se pitamo, sad nema vajde, ali ukoliko odjednom među prioritete nad prioritetima uzleteli projekat pruge Beograd-Budimpešta, odnosno sada Pirej-Skoplje-Beograd-Budimpešta bude realizovan brzinom koju smo baš mi, po rečima kineskog premijera, poželeli, biće zanimljivo, ako ne bude tajno, videti koji će model finansiranja biti odabran za Srbiju s obzirom na nivo njene zaduženosti, pa prema tome nesposobnosti da, bez problema, uzme i najpovoljniji kredit.

Postoji uverenje da Kinezi najviše po svetu investiraju u sirovine, posebno energetiku i infrastrukturu. Njihova zvanična statistika je iznenađenje. Na prvom mestu je lizing i poslovni servis. Od 531,9 milijardi dolara do kraja 2012. godine plasiranih investicija na taj vid je otišla trećina – 175, 6 milijardi. Naime, kineske tehnološke ambicije i dostignuti nivo se potcenjuju. A mi bismo modernizovanu prugu Beograd-Budimpešta mogli da dobijemo, ako je dobijemo, na lizing!

Da se i ova opcija razmatra, moglo se naslutiti iz onoga što je kineski premijer natuknuo na konferenciji za štampu, a za šta Danas u Ministarstvu finansija Srbije nije mogao da dobije potvrdu jer “trenutno se razmatraju opcije koje će biti najoptimalnije za Republiku Srbiju sa aspekta uticaja na javni dug i troškove servisiranja javnog duga”.

Dr Đorđe Đukić, naš stručnjak za ta pitanja, i inače preterani zagovornik opreznosti, kod lizinga kao modela kreditiranja bio bi naročito oprezan jer je umeće pregovaranja tu ključna stavka. On smatra da bi u slučaju izbora takvog rešenja ekipa stručnjaka morala da pregovara o roku posle kog onaj ko plaća naknadu za lizing postaje vlasnik predmetne stvari, o kojoj se stvari (opremi) tačno radi, o visini naknade za lizing posle njenog poređenja sa relevantnim kamatnim stopama, o uslovima reorganizacije tako nastalog duga, o mogućnosti njegove konverzije ili prerane otplate, o stavkama koje mogu biti izvučene kao posebne, o tome da li će se formirati posebno preduzeće ili će sve ići u okviru naše železnice. . . ”Liznig je najpovoljniji oblik za investitora, on sasvim smanjuje rizik, ako dužnik zapadne u teškoće, investitor opremu jednostavno povlači”, kaže Đukić. Povoljno je i za dužnika, zadužuje se, a zvanično mu dug ne raste.

A kakvi su pregovarači Kinezi, to je već legenda i među nekim našim opasnim biznismenima – opasni.

Biće jako interesantno. Posle Nove godine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari