Svedoci smo popularisanja “dečijih prava” u medijima i školskim ustanovama. Dok ih jedni propagiraju, drugima “igraju po živcima”, a da se niko ne bavi suštinom, osnovnim ljudskim pravima, koja su isto toliko uskraćena deci koliko i odraslima, koji pri tome još nisu svesni da nešto u životu gube. Pravdajući se uslovima života, uređenjem države u kojoj žive, ograničenjima porodice iz koje su potekli i načinom vaspitanja, svesno ili nesvesno oduzimaju sebi pravo na rast, istovremeno odričući se odgovornosti za sopstveni razvoj. Ako se drugi ne razvijaju, ako drugi ne znaju, ako drugi imaju opravdanje za sopstveno stagniranje , da li to mora da važi i za Vas?

Bilo bi dobro upoznati se sa asertivnim pravima, objasniti ih sebi, sopstvenoj deci, učenicima u školama, jer uz njih ide i preuzimanje odgovornosti za sopstveno mišljenje i ponašanje!

Pravo svake osobe je da se zauzme za sebe: „Zastupam sebe, poštujem tebe“.

Svedoci smo da u našim školama ima vrlo malo poštovanja među samim učenicima, ali i u odnosu učenik – nastavnik, roditelj – nastavnik, roditelj – dete. Valjalo bi raditi na izgradnji samopoštovanja svih učesnika u ovim komunikacijskim modelima, koje bi se prenelo onda i na poštovanje sagovornika.

Asertivna prava proizilaze iz postojanja samog čoveka kao humanog bića. To su univerzalna ljudska prava koja su nezavisna od pola, nacionalnosti, boje kože i religijskih uverenja. Svaki čovek, samo zato što je čovek ima pravo na njih! Njihova primena važna je za očuvanje samopoštovanja i poštovanja drugih.

Pravo na samoodgovornost

Prvo asertivno pravo je pravo na samoodgovornost. Preuzimajući odgovornost za sopstveno ponašanje, osećanje i mišljenje, dajemo sebi slobodu izbora.

Kada ne prihvatamo ovo pravo mi krivimo druge za to kako se osećamo ili ponašamo.

Kada nastavnica ne kaže učenicima: “Vi ste me iznervirali, jer ste nemirni na času! ”, nego sebi: “Ja sam se iznervirala, jer su učenici nemirni.”. Ona ima izbor da se ne iznervira kada su učenici nepažljivi, već da preduzme korake , na primer uvede novu aktivnost koja će zainteresovati učenike, i delovati tako da oni budu pažljiviji na času.

Dete koje je učiteljica naljutila jer mu je dala lošu ocenu, može da osvesti da je ono samo ljuto jer je dobilo lošu ocenu, a da će sledećeg časa, ako nauči bolje i dobije željenu ocenu, osećati zadovoljstvo umesto ljutnje i besa. Nije ga druga osoba razbesnela, nego je ono samo osetilo bes.

Preuzimanjem odgovornosti za sopstveno emocionalno stanje, preuzimamo i odgovornost za ostvarivanje želja i ciljeva.

Pravo da se ne dopadnem

Drugo pravo je pravo da se ne dopadnem ili : “Ne moraju baš svi da me vole!”

Ako sebi oduzimamo ovo pravo, tada podešavamo sebe tako da se dopadnemo drugoj osobi. Važno nam je da po svaku cenu zadobijemo pažnju, naklonost, ljubav, da sprečimo i najmanji znak odbacivanja.

Normalna razvojna faza u adolescenciji podrazumeva uklapanje u vršnjačke grupe, slušanje iste muzike, gledanje istih filmova, igranje istih igrica. Tako se deci školskog uzrasta ova potreba ne može uzeti za zlo. Dobro je, ipak, da znaju da imaju i pravo da budu drugačiji. Da to ne znači da su vanzemaljci, autsajderi ili marginalci, kako se mnogi od njih često osećaju, naročito ako su talentovaniji ili napredniji od druge dece.

Pravo na nepravdanje

Treće je pravo na nepravdanje. Kako osoba misli, živi, mašta, oseća, jedinstveno je njeno i ne mora nikome da se pravda zbog toga. Autoriteta u životu ima malo, možda smo samo pred njima ponekad dužni da obrazložimo ono što oni nalaze da je kod nas nedekvatno. Mada, za odraslu osobu suštinskih autoriteta i nema osim sopstvenog unutrašnjeg glasa razuma, kritičara ili Super ega koji je tu da kontroliše moralnost.

Ako ne prihvatamo pravo na nepravdanje, mi se izvinjavamo i pravdamo kada mislimo ili radimo nešto što drugi ne podržava. Objašnjavamo razloge svojih postupaka koji će biti prihvatljivi drugima.

Ne postoji zakon koji kaže da se tuđe mišljenje mora neprikosnoveno ispoštovati i pri tom negirati i umanjiti značaj našeg mišljenja. Stalno ugađanje drugima, obično ima kontra -efekte: drugi će nas manje poštovati.

Pravo na granice

Četvrto je pravo na granice. Svi imamo naš lični prostor u fizičkom smislu, ali takođe imamo i granice naše ličnosti koje mogu biti propustljive ka unutra, ka spolja, čvrste ili previše labave. Za kvalitetne odnose potrebna nam je otimalna distanca. Pravo da ne dopustimo da nas drugi progutaju, da se sa nama stope, da nam nametnu svoje mišljenje, način života i rada.

Ako sebi oduzimamo ovo pravo, nemamo mogućnost da drugima kažemo šta ne želimo. Puštamo druge da naruše naš prostor i nametnu nam svoju volju.

Pravo na promenu mišljenja

Peto je pravo na promenu mišljenja. Često čujemo odrasle koji tvrde: „Takav sam, kakav sam! Neću da se menjam!“.

Uskraćivanjem sebi prava na promenu, osoba ostaje na tinejdžerskom nivou, jer razvoj nužno sa sobom nosi i neke promene. Ako se „ne menjanje“ postavi kao porodična vrlina, tradicija, model ispravnosti, osoba može, uz uverenje da čini pravu stvar, oduzeti sebi i pravo na razvoj. Polako se gubi samopoštovanje i samopouzdanje u nemogućnosti da se istraje u savremenoj trci za materijalnim, karijerom i uspehom, jer ona zahteva odraslu osobu koja drži do sebe i ume da sarađuje sa drugima.

Veoma je normalno da osobe usled novog iskustva promene svoje mišljenje u vezi sa nečim. Pravo da promenite mišljenje jednostavno znači da umete da mislite. Promena mišljenja nije dokaz naše neispravnosti, već razvojna nužnost!

Ljudi ne vole prevrtljivce, danas popularno “preletače”. Međutim, promena mišljenja nakon što ste prikupili više informacija ili nakon što ste doživeli neku personalnu promenu, odraz je zrelosti.

Pravo na grešku

Šesto je pravo na grešku i biti odgovoran za to. Ako drugima oduzimamo pravo na grešku, stalno ćemo se sa njima sukobljavati i suprotstavljati im se, jer je činjenica da ljudi stalno greše iz različitih razloga. Može biti da nisu dobro ovladali veštinom, da se nisu dovoljno potrudili, da imaju unutrašnje mehanizme otpora, pa nisu u mogućnosti da dobro obave zadatak.

Dobro bi bilo da su učenici upoznati sa tim da imaju pravo na grešku, ali i da snose odgovornost za to. Mi smo pogrešivi, ali nismo pogrešni! Tako dete koje je pogrešilo, može da se izvini, može i da podnese zakonom previđenu kaznu za prekršaj školskih obaveza, ali mu ostaje uteha u saznanju da u sledećoj situaciji ima mogućnost da popravi svoje ponašanje. Da greška nije obeležje njegove ličnosti.

Pravo da ne znam

Sedmo je pravo da ne znam. Ako sebi oduzimaju ovo pravo, nastavnici će raditi sa učenicima u stalnom strahu da ne budu uhvaćeni u zamku, uhvaćeni u neznanju ili obrukani pred odeljenjem.. I Sokrat je rekao : „ Sad znam da ništa ne znam!“ . Tako i učenicima koji nešto ne znaju ne treba zamerati niti kritikovati kao da je smrtni greh u pitanju, već im ostaviti uvek priliku da poprave utisak i nauče propušteno. Nikada ne možemo znati sve faktore koji utiču na znanje i stanje učenika: trenutnu situaciju u porodici, zdravstveno stanje učenika, njegovu trenutnu psihičku ravnotežu … Kako nastavnik ima pravo da ne zna sve, tako i detetu ne treba oduzimati ovo pravo, vređati ga i prezirati pred odeljenjem.

I kao roditelji, i kao zaposleni i kao poslodavci, imate pravo da ne znate sve, i da konsultujete stručnjake , ili druge izvore znanja, za konkretnu oblast kada problem iskrsne.

Pravo da ne razumem

Osmo je pravo da ne razumem. Ako sebi oduzimamo ovo pravo mučimo se sa svima onima koji ne objašnjavaju svoje želje i postupke. Oni mogu da imaju egocentrični govor i da očekuju da ostali znaju šta oni u tom trenutku misle. Mi nismo čitači tuđih misli! Nemojte da očekujete od sebe da predviđate tuđe potrebe.

Koristeći ovo pravo da ne razumemo mi, u stvari, pozivamo drugu osobu na otvoren dijalog, na mogućnost da zajedno dođemo do boljeg razumevanja.

Pravo na sopstvenu logiku

Deveto je pravo na sopstvenu logiku. Istina je da mi nastupamo iz sopstvenog sistema uverenja, i da ono što je nama logično ne mora biti i drugoj osobi. Naše je pravo da sami procenjujemo značaj i vrednost onoga čemu težimo, preuzimajući odgovornost za sopstvene izbore. Ako sebi oduzimamo ovo pravo, stalno ćemo se povoditi za tuđim logikama, ne pruzimajući rizik sopstvenih izbora.

Autonomija

Deseto je pravo da sudim sam o sebi – autonomija. Ako sebi oduzimamo ovo pravo stalno ćemo paziti na to šta drugi misle o nama, naša vrednost će zavisiti od tuđeg mišljenja. Ako imamo prava da sami sudimo o sebi, tada nas komentari drugih neće toliko pogađati.

Osoba bez imena i prezimena, bez svojih granica je utopljena u masu, prepuštena tuđim odlukama, procenama, ali i zabludama. Ako smo prihvatili odgovornost za sebe, ono što mislimo, govorimo i činimo – znači da odbijamo da budemo pasivne kreacije okoline i drugih, da se odlučujemo na sopstvene izbore, odbijajući da se osećamo krivim, dužnim ili lošim ako nismo po tuđoj meri savršenstva.

Trebalo bi dopustiti i drugima da budu nezavisni od nas, autonomne, zasebne ličnosti. Rešenje je opet optimalna distanca! A krajnji cilj prihvatanja ovih asertivnih prava je preuzimanje odgovornosti. Moje pravo donosi sa sobom i moju odgovornost! Moje pravo podrazumeva i pravo drugoga!

Asertivne dozvole

– Dozvoli drugima da budu samoodgovorni.

– Ne traži od drugih ljudi da ti se dopadnu.

– Ne traži od drugih da ti se pravdaju zbog sopstvenih izbora.

– Dopusti drugima da sami prave granicu u odnosu na tebe.

– Pusti drugoga da se predomisli.

– Dozvoli drugome da je pogrešiv i sam za to odgovoran.

– Dozvoli drugom da ne zna i da nije vidovit.

– Ne traži od drugih ljudi, ma koliko se poznavali, da ti čitaju misli;

– Ne insistiraj da se drugi ponašaju logično, ili prema tvojoj logici.

– Dopusti drugom da bude nezavistan od tebe.

– Ne manipuliši odbacivanjem i naklonošću kako bi kontrolisao druge.

Kako do asertivnosti ?

Prvo: Procenite koja su vaša prava u datoj situaciji. Drugo: Procenite šta osećate i želite u toj situaciji. Treće: Iznesite želju! ( Ovo je najvažniji korak i ponekad će se vaš asertivni odgovor sastojati samo od ovog koraka) Dobro bi bilo da koristite reči : Voleo/la bih … Želim / Ne želim …Značilo bi mi…Hoćeš li …. Smeta mi…. Ne dopada mi se… Ne odgovara mi… Ne sviđa mi se…Nezadovoljna sam… Ometa me…

Vaše izjave treba da budu jednostavne i direktne, sa čvrstim stavom, bez izvinjavanja, bez osuđivanja i okrivljavanja drugoga, u vidu želje, a ne zahteva. Ne treba da uključuju moranje, već da izražavaju vašu želju i vaša osećanja!

Deca u dobrim vrtićima danas uče da kažu : “Ne prija mi!” Što je mnogo asertivnije od agresivnog odbacivanja, ili reči : “ Neću, nemoj, beži…”

Ovakvi saveti bi mogli da nam budu od koristi i u svakodnevnoj komunikaciji između učenika i nastavnika. Više uvažavanja, poštovanja i odgovornosti nikome ne može da škodi .

Osećanja i neverbalna komunikacija

Najvažnije je kod asertivnosti da ljubazno izgovorene reči prati i odgovarajući emocionalni sadržaj kao i odgovarajući simboli neverbalne komunikacije i gestikulacije. Naše telesne vibracije šalju više informacija nego verbalna poruka. Možemo delovati agresivno ili pasivno – agresivno iako izgovaramo reči molbe. Nikakvo vežbanje izgovaranja fraza: “Želeo bih…” ili “Osećam da…” neće značiti automatski i našu sposobnost za asertivno ponašanje, ako ne poradimo na svojim emocijama. Integrisanjem u svoju ličnost svih deset asertivnih prava uz prihvatanje da su druge osobe zasebne ličnosti sa svojim željama i potrebama, različitih navika i vrsta vaspitanja, stvaramo bazu za razumevanje i pružamo pozitivan model koji onda i drugi mogu da ogledaju i iz koga mogu da uče kroz odnos.

Vaše mišljenje, vaše osećanje i vaše viđenje situacije podjednako je važno u ovom svetu kao i stav druge osobe. Sa jednakim pravima udružena je i podjednaka odgovornost za odnose u kojima živimo, volimo i radimo.

Autorka je Life Coach O.L.I. Psihodinamskog Integrativnog Metoda

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari