Svaki razvod je jedinstvena i nova situacija za one kojima se dešava. Nema tipičnih priča, ali postoje situacije i problemi koji se učestalo javljaju kao deo razvoda. Emocije koje najčešće prate razvod su stid, nezadovoljstvo, gubitak, krivica, usamljenost, strah, teskoba, sumnje, zbunjenost i najčešće osećaj bespomoćnosti zbog situacije u kojoj su se odjednom našli i odrasli i deca. Pomoć je podjednako svima potrebna.

 Roditeljima koji žele sporazum i očuvanje odnosa na način koji neće ometati život onog drugog i motivisan je najboljim interesom dece. Roditeljima koji nisu u datom trenutku uspeli da prepoznaju potrebe dece, a žele da se menjaju na način da i oni sami i deca i bivši partner budu zadovoljni.

Zakon je formalno uredio razvod, ali kad par krene u proceduru razvoda susretne se sa mnogo događaja i emocija koje nije mogao da predvidi ili ih tumačeći zakon i razgovarajući sa stručnim licima nije razumeo na pravi način. Praksa je uvek nešto drugo.

Celovita slika razvoda ne postoji jer veliki broj parova uspe da se dogovori na neki način i oni nisu deo statistike.

Problemi u postupku razvoda zbog kojih se najčešće javljaju oba roditelja nisu potpuno isti.

Problemi zbog kojih se majke obraćaju za pomoć su:

  1. Nedobijanje alimentacije ili neredovno dobijanje u dužem vremenskom periodu. Većina žena ne uspeva da se izbori sa činjenicom da je otac nezaposlen ili prijavljen na minimalne prihode, a obavlja dodatno honorarne poslove o kojima one imaju saznanje.

  2. Neslaganje sa sudskom odlukom o načinu i vremenu koje je otac dobio da provodi sa decom. One smatraju da otac pre razvoda nije pokazivao interesovanje za dete i da je ovo sada samo da ih ne bi „ostavio na miru“ i da to za dete nije dobro.

  3. Imaju primedbe na način na koji otac provodi vreme sa detetom. Recimo, previše uključuje svoje roditelje ili previše vremena provode u igri, bez obaveza u kojoj se dete previše isprlja ili razboli.

  4. Nepridržavanje sa sudskom odlukom i dolaženje kod deteta u vrtić ili školu u vreme koje nije određeno modelom viđanja.

  5. Primedbe na rad Centra za socijalni rad i nerazumevanje uloge centra u postupku razvoda.

  6. Primedbe i strah da će otac novcem, ucenom ili „vezom“ uspeti da im naškodi.

  7. Manja briga očeva u situacijama kada se radi o detetu sa posebnim potrebama.

  8. Sprečavanje viđanja sa majkom u situacijama kada dete sudskom odlukom ostaje da živi sa ocem.

  9. Otac proširuje samostalno „model viđanja“.

  10. Porodica bivšeg partnera priča detetu ružno o majci.

  11. Ne žele viđanje deteta sa ocem u toku postupka za nasilje u porodici ili neko drugo delo.

  12. Ne uspevaju da posle razvoda vrate ravnotežu u svoj život i uspostave dobar odnos sa okolinom i decom.

  13. Sve češi odlazak oca u inostranstvo i uređenje viđanja deteta preko skajpa, vibera i putovanje u vreme raspusta.

Problemi zbog kojih se očevi obraćaju za pomoć su:

  1. Retko ili uopšte ne viđaju decu.

  2. Intenzivno su učestvovali u životu deteta pre razvoda imali ispunjen odnos sa decom i sad više kad nemaju mogućnost da to neguju svakodnevno boje se da će to izgubiti. Strah od otuđenja dece.

  3. Česti sukobi sa bivšim partnerom u toku preuzimanja deteta. Prilika za nove uvrede i poniženja.

  4. Stalno rasprave oko novca, mimo predviđene alimentacije.

  5. Primedbe na rad Centra za socijalni rad i nerazumevanje uloge centra u postupku razvoda.

  6. Primedba da im institucije nisu naklonjene i da su često izloženi predrasudama i da centri unapred podržavaju majke.

  7. Da ih stalno upućuju na dogovor s majkom čak i u situacijama kad je očigledno da je sa majkom nemoguće postići dogovor i kad ni sami radnici institucija nisu to u stanju.

  8. I pored toga što žele da se obavežu da neće majci uskraćivati nikakve kontakte sa decom, šanse da deca žive sa njima su male ili gotovo nikakve.

  9. Primedba da deca uvek žive sa majkom sve dok je sudski postupak u toku.

  10. Porodica bivšeg partnera priča detetu ružno o ocu.

  11. Zastareli modeli viđanja pogotovu za decu u uzrastu do tri godine, gde se uglavnom susreti odvijaju u prisustvu majke i gotovo je nemoguće uspostavljanje bilo kakvog odnosa očeva i dece.

  12. Ne uspevaju da posle razvoda vrate ravnotežu u svoj život i uspostave dobar odnos sa okolinom i decom.

  13. Sve češi odlazak majke u inostranstvo i uređenje viđanja deteta preko skajpa, vibera i putovanje u vreme raspusta ili odlazak deteta da živi sa majkom.

U proces razvoda uključene su i šire porodice pa se javljaju i bake i dede sa primedbom da „bivši zet“ ne brine o deci ne daje novac i ima novu porodicu. Tu su i primedbe na „bivšu snahu“ da im ne dozvoljava da viđaju unuke i ne ponaša se u skladu sa porodičnim očekivanjima.

Česte su primedbe svih učesnika u procesu razvoda na postupanje institucija. Retko su obe strane zadovoljne postignutim rešenjima.

Nošeni emocijama zaboravimo da smo do trenutka prepuštanja da neko drugi uređuje naš razvod, možda i mi sami propustili da nešto učinimo ili ne učinimo.„Nisam se toga setio“, „ko bi tada mislio o tome“, „nisam znala“… su česte konstatacije koje ljudi izgovaraju posle donetih odluka, u situacijama kada malo stvari ostavlja mogućnost za promenu.

U razvodu je najčešći strah roditelja kako će deca podneti novonastalu situaciju, ali to retko motiviše roditelje da iz tog ugla posmatranja, preispitaju svoje odluke.

Kako bi to praktično moglo da izgleda?

Evo jednog primera niza pitanja za filtriranje odluka koji ne mora da je jedini ispravan ali može da posluži kao mali vodič.

  1. Koji je moj deo odgovornosti za razvod?

Ako mislite da nemate nikakvu odgovornost za dešavanja u razvodu teško je da će vas iko ozbiljno shvatiti i saslušati sa kakvim se problemima susrećete. Prihvatanjem svog dela odgovornosti za razvod, vi ne postajete loš roditelj. Od dece se ne razvodimo i trudite se da kroz ceo proces to deca jasno znaju.

  1. Osećam li strah od onoga što radim ili nameravam da uradim i kakve bi negativne posledice tog činjenja bile?

Preispitajte svoje emocije. Strah i ljutnja umeju često da blokiraju proces odlučivanja i stvore nejasnu sliku onoga što se zaista dešava.

  1. Da li bih u slučaju da dete ostane da živi sa mnom zadovoljio/la u roditeljskoj ulozi, mogu li sa tim da se nosim psihički i materjalno?

Svi se plašimo novih uloga i situacija. Ukoliko imate bilo kakve sumnje u svoje roditeljske kapacitete potražite pomoć. Ne iscrpljujte se psihički i materijalno u dokazivanju da ste dobar roditelj. U procesu kakav je razvod vrlo je bitno da realno i racionalno sagledate sve svoje kapacitete i emotivne i materjalne i da ih na pravi način koristite.

  1. Da li će moj zahtev naići na podršku institucija?

Strah od institucija postoji, jer su nam to ponekad prvi susreti sa takvom vrstom postupaka. Vaš zahtev da institucije dobro rade svoj posao je opravdan, ali nemojte u tome biti nekritični prema sebi. Ako ste već sve odluke prepustili njima nerealno je očekivanje da vam se sve dopadnu i sve budu u vašu korist.

  1. Da li to što želim da uradim koristi meni i mom detetu?

Ako ste i jednog trenutka pomislili da bi dete bilo nesrećno zbog toga preispitajte odluku.

Ovde bi kriterijum za činjenje ili nečinjenje dalje bio:

Da li će moje dete zbog ove odluke biti zdravije,srećnije, bolje obrazovano, bolje socijalno organizovano? Da li će imati bolju zdravstvenu zaštitu, šire i pozitivnije kontakte sa oba roditelja, bolje kontakte sa širom porodicom, bolji pristup obrazovnim institucijama, više prilika za druženje sa vršnjacima? Ako neće, onda nije trenutak da takvu vrstu zahteva sprovodite dalje.

Na koji način bi ta odluka koristila nama lično? Da li bismo zbog toga bili tolerantniji, velikodušniji, stabilniji? Da li bismo bolje funkcionisali u privatnom životu i na poslu? Ako ne bismo, onda nije trenutak da takvu vrstu zahteva sprovodimo dalje.

Nesporno je da svi u procesu razvoda izgovaraju tu rečenicu „zbog dece“, ali vrlo teško dolaze do dogovora šta je stvarno najbolji interes dece.

Jedan od mogućih primera delovanja u interesu dece:

  1. Da se roditelji međusobno dogovaraju.

  2. Da dete ima stalnu dostupnost oba roditelja.

  3. Komunikacija roditelja bez povišenog tona uz poštovanje i uvažavanje druge strane, njenih želja i potreba i potreba deteta.

  4. Da ne slušaju priču o „bračnom brodolomu“.

  5. Da ne slušaju priču o tome kakav je drugi roditelj.

  6. Da zadrže sredinu i način života koji su imali pre razvoda roditelja, ako je to moguće.

  7. Deca žele da nastave da vole i da viđaju sve one koje su mogli i pre razvoda roditelja, širu porodicu.

  8. Da im niko ne govori „sad nemaš tatu“, ili „ sad nemaš mamu“.

  9. Da ih ne opterećuju dogovori oko novca.

  10. Da sa oba roditelja dele važne i svečane trenutke u svojim životima.

Ono što roditelji greše je, vezivanje problema. Na primer, davanje alimentacije i viđanje deteta. Često se i kod jedne i kod druge strane javlja osećaj da onaj drugi dobija previše, a mi premalo. Da onom drugom su institucije naklonjene, a nama nisu. Da nešto nije fer i da je nepravda, a da ponekad ni sami ne umemo tačno da definišemo šta je to. Ono što se nameće kao zaključak je da razvod nije taj koji najviše šteti deci, nego upravo sukob roditelja tokom razvoda. Na osećanja imate pravo, ali na to da deca snose posledice vaših negativnih osećanja, nemate. U svakom trenutku razvoda imate mogućnost da odustanete od međusobnih optuživanja i razvod pretvorite u sporazum, a viđanje deteta uredite Roditeljskim planom. U svakom trenutku razvoda možete da potražite pomoć i zaustavite dalje narušavanje odnosa.

Svaki trenutak je dobar i pravi da potražite pomoć i počnete da se držite postignutih dogovora. Uvek treba sa dobrom voljom prihvatiti učešće bivšeg partnera kao roditelja svog deteta, jer on će to zauvek i biti.

Razvod u život svih unosi mnogo promena sa kojima se nije uvek lako nositi i zato je uvek dobro u takvim situacijam potražiti pomoć i podršku onih koji se bave time. Pomoći će svim učesnicima u procesu, da se pre svega dobrim informisanjem, preuzimanjem odgovornosti za sopstveno delovanje, dobrom brigom o sebi i deci aktivno uključe u rešavanje svih problema. To će neminovno dovesti do mirnije situacije oko celog postupka što će biti povoljno za decu i sve učesnike u procesu.

Autorka je Life Coach O.L.I. Integrativnog Psihodinamskog Metoda

kontakt: 064/8846733, tatjanamomicŽeunet.rs

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari