Porodica kao prvi sistem kojem dete pripada predstavlja nezaobilaznu osnovu za njegov razvoj. U okviru ovog sistema dete uči i razvija svoje socijalne i emocionalne, ali i kognitivne veštine. To je prva pozornica gde isprobaje repertoar ponašanja i pokušava da pronađe prave načine za suočavanje sa stresnim situacijama.

Samim tim ne čudi što porodica ima značajan uticaj na razvoj detetove motivacije bilo da je u pitanju motivacija za život, školu, ili sport. Uglavnom na predlog roditelja dete kreće na određeni sport, pogotovo ako su se i sami roditelji bavili sportom. Pored škole, sportski tim i sportska arena predstavljaju novi socijalni sistem u kom važe određena pravila ponašanja i gde je potrebna jaka želja i volja da se uspe.

Roditelj kao primarna figura u životu deteta ujedno ima ulogu korisnog protivnika, nekog ko pored podrške i nežnosti predstavlja stimulus i zadaje izazove koje dete treba da savlada.

Sa popularizacijom sporta menja se i samo viđenje sporta, gde se on ne posmatra kao faktor koji doprinosi psihofizičkom zdravlju, već se posmatra kao biznis, mogućnost da dete razvije profesionalnu karijeru koja će njemu i porodici pružiti šansu za bolji život. Samim tim, roditelji ambiciozno kreću u sve sportske aktivnosti sa detetom, ponekad igrajući ulogu nekoristnog protivnika, umesto korisnog. Koristan protivnik stimuliše osobu na razvoj, dok nekorisni protivnik zanemaruje razvojne potrebe osobe i zapravo dovodi pre do stagnacije u razvoju, nego do napretka. Roditelj kao primarna figura u životu deteta ujedno ima i ulogu korisnog protivnika, nekog ko pored podrške i nežnosti predstavlja stimulus i zadaje izazove koje dete treba da savlada.

Razvojni stadijumi mladog sportiste

Detetov ulazak u sportski svet se razvija kroz tri stadijuma. Tokom prvog stadijuma, kada imaju između 6 i 12 godina, deca učestvuju u velikom broju sportskih aktivnosti i ovaj stadijum se naziva stadijum isprobavanja. On je revelantan jer deca upoznaju koja su to pravila i zahtevi svakog sporta i testiraju koji sport bi bio najbolji za njih ili za koji sport bi oni bili najbolji. U drugom stadijumu, stadijumu specijalizacije, kada dete već uveliko zalazi u period adolescencije između 13 i 16 godine, sad već mladi sportisti se opredeljuju za jedan sport u koji će ulagati svoje snage i veštine, vreme i sebe. U ovom periodu treninzi postaju zahtevniji, trenerova očekivanja rastu i mladi sportista dobija svoju poziciju za koju se dalje usavršava. Treći stadijum – stadijum investiranja podrazumeva da je mladi sportista nakon 16 godine svestan šta je sve potrebno za uspeh u sportskom svetu i glavna motivacija mu je što bolje postignuće i usavršavanje svojih veština i tehnike. Porodica ima ključnu ulogu u ovom razvojnom periodu. Tokom perioda isprobavanja porodica treba da dopusti detetu da samo bira i menja sportove kojima se bavi, jer rano usmerenje na samo jedan sport bez prethodnog isprobavanja ostalih sportova dovodi do ranog odustajanja od sporta i razvoja neadekvatne motivacije i samim tim slabijeg uspeha u sportu. Tokom druga dva stadijuma mladom sportisti je neophodna podrška porodice jer opredeljenje i posvećivanje jednom sportu sa sobom nosi stres i pritisak, kao i izazove i odricanje od socijalnih druženja i izlazaka. U ovom periodu kada mladi sportista provodi više vremena na terenu nego van njega, porodica je ta koja mu daje osećaj sigurnosti i stabilnosti pružajući mu emocionalnu podršku, ali i priliku za socijalizaciju.

Tokom perioda isprobavanjaporodica treba da dopusti detetu da samo bira i menja sportove kojima se bavi, jer rano usmerenje na samo jedan sport bez prethodnog isprobavanja ostalih sportova dovodi do ranog odustajanja od sporta i razvoja neadekvatne motivacije i samim tim slabijeg uspeha u sportu.

Roditelji se često izgube u detetovom treniranju i postaju deo tima i radnika koji se trude da mladi sportista ne oseti nikakve stresove van terena, na neki način postaju “sluge” mladom sportisti i bivaju mu na raspolaganju zanemarujući druge obaveze i svoj lični razvoj. Iako je glavna ideja ovakvog ponašanja omogućiti mladom sportisti da bude što bolji u onome što voli, zapravo mu se čini medveđa usluga, jer sportista uči da nije sposoban sam da izađe na kraj sa svim preprekama i veoma lako porodicu više ne vidi kao deo sistema kojem pripada već kao strukturu ljudi koja je tu samo njemu da pomogne. Često roditeljske ambicije prevaziđu detetove, ali i detetove sposobnosti da dostigne određene sportske nivoe. Postavljanje ličnih očekivanja i usmeravanje deteta ka ostvarivanju tih roditeljskih želja, zapravo stvara pritisak i određeni stepen ambivalencije prema sportu, čak i igranje zarad roditeljske ljubavi, a ne zarad ličnog afiniteta prema sportu. Neretko mladi sportisti, usled straha da će razočarati roditelje, potraže dodatne stimuluse kako bi poboljšali svoj performans, sve u cilju smanjenja razočarenja značajnih drugih. Dodatni pritisak se oseća u sportskim porodicama, gde postoji prećutni dogovor da će se detete baviti sportom kao što su se roditelji bavili i da će biti podjednako uspešno. U zavisnosti od porodične dinamike, dete iz sportske porodice može proceniti da je opasno biti uspešniji od roditelja u sportu i svojevoljno se povući koristeći različite izgovore. Sa druge strane, dete može percipirati da je neuspeh nedopustiv i da zanemari ostale segmente života samo kako bi zadovoljilo očekivanja roditelja i dobilo ljubav.

Roditelji se često izgube u detetovom treniranju i postaju deo tima i radnika koji se trude da mladi sportista ne oseti nikakve stresove van terena, na neki način postaju “sluge” mladom sportisti i bivaju mu na raspolaganju zanemarujući druge obaveze i svoj lični razvoj.

Koja motivacija je najbolja?

U svetu profesionalnog sporta, motivacija za sportom predstavlja jedan od ključnih faktora za uspeh, pored podrške od strane značajnih drugih. Sportisti koji su intrinzički motivisani (unutrašnja motivacija proističe iz lične potrebe i želje da se time bavi) postižu dugotrajnije i značajnije rezultate nego oni koji su ekstrinzički motivisani (spoljašnja motivacija podrazumeva da se sportista bavi sportom radi nagrada, poena, pohvala, pehara, novca itd.). Šta nam to zapravo govori? Razvijanje intrinzičke motivacije kod deteta predstavlja težak zadatak, ali zadatak koji daje dugotrajne rezultate i što je još važnije doprinosi većem zadovoljstvu životom kod deteta. Porodica može razviti unutar svog sistema motivacionu klimu koja se odnosi na učenje ili motivacionu klimu koja se odnosi na postignuće. Osobe koje su potekle iz porodice koja pre svega vrednuje trud, rad, zalaganje i savladavanje novih veština, razvijaju intrinzičku motivaciju koja na dalje doprinosi većem zadovoljstvu bavljenja sportom, i boljim rezultatima. Dete iz ovakve klime uči da je bitnije uspešno savladati neku veštinu ili tehniku nego dati najveći broj golova ili poena, ono je usmereno na svoj lični razvoj, a ne na puko takmičenje sa svojim vršnjacima. Sa druge strane, ukoliko porodica neguje motivacionu klimu koja je usmerena na postignuće ona uči dete da je najbitnije biti najbolji. Dete iz ovakve klime ima poteškoće u vršnjačkom kolektivu i timu jer svoje saigrače ne vidi kao sebi jednake, već kao objekte koji mu stoje na putu uspeha. Bavljenje sportom samim tim biva motivisano ekstrinzičkim potrebama, slavom, parama, pohvalama, a ne unutrašnjim potrebama da budu što bolji u onome što vole. Sportista koji je ovako motivisan igra za poene, ne za lepotu igre i ne za ljubav koju oseća prema igri. U ključnim trenucima, zbog uske usmerenosti, ne pokazuje kreativnost u igri, jer je sve vreme tokom treniranja i karijere bio usmeren na najveći broj poena, a ne na učenje novih veština. Kada se uporede deca koja potiču iz porodice koja ima motivacionu klimu usmerenu na učenje i onu koja je usmerena na postignuće, usmerenost na učenje štiti dete od stresa i pritiska, dok usmerenost na postignuće dovodi do veće sumnje u sebe, izgaranja i na kraju odustajanja od sporta.

Porodica može razviti unutar svog sistema motivacionu klimu koja se odnosi na učenjeili motivacionu klimu koja se odnosi na postignuće.

U početku kod dece se razvija motivacija koja je usmerena na učenje, pogotovu u stadijumu isprobavanja. Deca igraju sport ne da bi bili bolji od svojih vršnjaka, već da bi naučili kako da ubace loptu u koš ili gol. Sa ulaskom u stadijum specijalizacije kod dece se razvija motivacija usmerena na postignuće, gde se sada vršnjaci vide kao rivali pre svega, u cilju zadobijanja veće socijalne moći u vršnjačkom kolektivu. Na stadijumu investiranja, nakon 16 godine, trebalo bi da dođe do istovremenog postojanja ove dve motivacije, što bi podrazumevalo da mladi sportista trenira kako bi bio što bolji, ali da ujedno ima razvijenu motivaciju i za postignućem koja jača njegovu želju za pobedom i takmičenjem. Upravo porodica ima ulogu u razvoju motivacije tako što stimuliše i usmerava dete u ovom kritičnom periodu.

Kako porodica može da pomogne svom detetu budućem profesionalnom sportisti?

Ključno je od malih nogu učiti dete da nije najbitnije biti prvi po svaku cenu, već da je bitnije naučiti što je više moguće na jedan prirodan i razvojan način – postepeno, ne postaje se broj jedan u svetu preko noći. Pohvale su sastavni deo vaspitanja, ali ih treba usmeravati tako da ističu ponos zbog uloženog truda, a ne samog rezultata. Nagrade ne trebaju da budu čisto materijalističke prirode, već ekvivalentne trudu koji je dete uložilo. Kada dete uči prve korake u sportu koje je izabralo treba ga podstaći da se trudi iako možda na prvom treningu ne pokazuje veliki talenat. Profesionalni sportista se dnevno suočava se velikim brojem izazova i stresova, ali porodica kao mreža podrške treba da predstavlja bazu od koje sportista počinje i kojoj se vraća kako bi se vratio u ravnotežu. Samim tim porodica treba na pravi način da usmerava budućeg sportistu, svesna njegovih ili njenih potreba, ali i dugotrajnog efekta razvoja motivacione klime u kojoj dete odrasta. Sportista koji je usmeren na savladavanje prepreka, učenje novih tehnika, veština, na lični razvoj kao sportiste i osobe, imaće razvijenu intrizičku motivaciju za sportom, ali i životom i zahvaljujući toj motivaciji će postići više i biće zadovoljan sopstvenim učinkom i životom. U redu je biti tu za sportistu u razvoju i pomoći mu u savladavanju novih izazova, ali ne treba preuzeti ulogu „sluge“.

Roditelji se svakodnevno prispituju da li su dobro usmerili dete, da li ga dobro vaspitaju, i ove dileme ne nestaju ni kada dete odraste. Jedan od najtežih i celoživotnih zadataka jeste roditeljski zadatak i ono čega roditelji nisu svesni jeste da je u redu tražiti pomoć ili pitati za savet.

Cilj je naučiti mladog sportistu da se sam nosi sa svim dilemama i sumnjama, preprekama, transferima, promenama trenera, kako bi se u potpunosti razvio i zapravo bio vrhunski u svom polju. Dadiljanje i činjenje umesto deteta ne dovodi do zdravijeg i uspešnijeg sportiste, već do zavisne strukture ličnosti koja neće biti u stanju da samostalno donosi odluke i prihvati odgovornost za svoje postupke. Pritisak od strane roditelja da se se „mora“ biti uspešan, da „mora“ biti prvi, onemogućava sportistu da razvije lični odnos prema sportu i svim aktivnostima koje on podrazumeva. Usvaja roditeljski šablon i trudi se da ne razočara roditelje, što često dovodi do većeg stepena izgaranja, upotrebe psihoaktivnih supstanci i odustajanja od sporta. Normalno je imati očekivanja od svog deteta, ali očekivanja treba da budu realna i ne trebaju da se nameću detetu. Jedno je stimulisati dete u vidu podsticaja da se bavi onim što voli ili upoznavanja sa različitim sportovima, a drugo je voditi ga kroz život koristeći samo svoju mapu zacrtanu bez detetovog učešća. Zdrav takmičarski duh, gde se ne ponižava protivnik i ne stavlja fokus na broj ostvarenih pobeda već na uloženi trud, biće zdrava staza uspeha za mladog sportistu. Porodica je tu da ga upozna sa obe vrste motivacije, ali i da mu pomogne da istraži razloge zašto želi da se bavi sportom i da li zaista želi da bude profesionalni sportista.

Pohvale su sastavni deo vaspitanja, ali ih treba usmeravati tako da ističu ponos zbog uloženog truda a ne samog rezultata. Nagrade ne trebaju da budu čisto materijalističke prirode, već ekvivalentne trudu koji je dete uložilo.

Roditelji se svakodnevno prispituju da li su dobro usmerili dete, da li ga dobro vaspitaju, i ove dileme ne nestaju ni kada dete odraste. Jedan od najtežih i celoživotnih zadataka jeste roditeljski zadatak i ono čega roditelji nisu svesni jeste da je u redu tražiti pomoć ili pitati za savet. Nekad nas bezgranična ljubav koju osećamo prema deci može zaslepiti i onemogućiti nas da vidimo u kom pravcu i kada naše dete treba i traži našu podršku i pomoć. Sport predstavlja specifičan svet sa preprekama i iskušenjima, pogotovo na profesionalnom nivou, stoga sportistima treba porodični sistem kako bi se osećali uravnoteženo i u skladu sa sobom. Emocionalna podrška i razumevanje, uz podsticaj na razvoj, sastojci su porodičnog sistema koji ne koštaju ništa, a znače mnogo.

Jovana Trbojević

psiholog i psihološki savetnik

www.glavologija.wordpress.com

[email protected]

063/71 97 540



Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari