Počinje raspust i mnogi tinejdžeri kuju planove kako da objasne svojim roditeljima da je kucnuo čas da se otisnu na ostrvo samostalnosti, makar na kratko. Zašto da ne, pa drugi to već odavno čine i to bez ikakvih problema. Da, reći ćete. Nekima to jeste i lako i jednostavno da prihvate. Ali, postoji veliki broj roditelja koji provodi život strepeći upravo od ovog trenutka, od situacije u kojoj će pasti svi zaštitnički zidovi koje su podigli oko svojih potomaka, želeći da ih sačuvaju od svih mogućih poteškoća, rizika, loših iskustava, dok istovremeno, sasvim nesvesno, neguju njihovu nesamostalnost.


Postoji li pravo vreme za ovaj, čini se, prvi uobičajeni oblik separacije koji stiže porodicu sa potomkom u tinejdžerskom uzrastu? Zakon se ne meša u roditeljske odluke, ali se poziva na punoletstvo, bar kada se radi o preuzimanju odgovornosti. Sav teret odluke nalazi se u roditeljskim rukama, a sva snaga odrastanja može se u jednom danu pretvoriti u potrebu za prestankom kontrole, kako mladi umeju da kažu.

Većini roditelja, trenutak u kom potomak bez njihove pažnje (i/ili nadzora) polazi na put, predstavlja zonu alarma u kojoj se bude svi zaštitnički potencijali, ali i nespremnost roditelja da prihvate da je stiglo vreme za samostalne korake njihove dece. Čas u kome sin ili ćerka postavljaju zahtev ili, kako to čine mlade generacije sve češće, jednostavno saopštavaju svoju odluku, otežava ponekad olovan kofer u kom svaki roditelj drži upakovane brige, ponekad saznanja o rizicima, priče o tuđim neprijatnim iskustvima, pa i strahove koji prete da oduzmu miran san.

„Znamo“, često kažu roditelji obraćajući se psihologu u želji da psiholog urazumi adolescenta i opravda stavove roditelja, „da je naše dete zaslužilo poverenje, ali nek sačeka bar do sledeće godine“. Dok pokušavaju s mirotvorskim predlozima da preinače volju i želju, čine je zapravo još većom, još snažnijom, još upornijom. Neki potom odlučuju da promene stil: „Možda smo bili previše popustljivi, možda je trebalo da podviknemo na vreme… Da, možda je rešenje da budemo ljuti!“

Da li je u pitanju neosnovana hrabrost ili je naše dete jednostavno zaboravilo na pravila ponašanja i dobrog vaspitanja, misli su velikog broja roditelja, kada prvi put čuju ove reči. Iako su još juče i majka i otac svog potomka nazivali ozbiljnim, zrelim, odraslim, pozivajući ga na odgovornost i ispunjavanje obaveza, kao što priliči datim godinama, preko noći se događa preokret i to preokret koji retko kada prija obema stranama, odnosno roditeljima i deci. Dojučerašnja devojka pretvara se u dete, poput Pepeljuge koja u ponoć gubi sve što je stekla na korak od željene budućnosti. Nazad u ograničenja, glasi novoproklamovano pravilo u domu. Sin, kome su se povremeno obraćali kao „budućoj glavi porodice“ ili bar nekom ko će nositi sav tovar odgovornosti za svoju i budućnost porodice u decenijama koje slede, oduzima se dovodeći ga možda u jedno od velikih životnih zabuna.

Pitanje identiteta lebdi nad mladima, dok roditelji, trgujući sa svojim brigama, poput marioneta drže princip slobode i samostalnosti u svom virtuelnom prostoru.

Kada se stiče viza za obećanu zemlju Slobode? Koje uslove adolescent treba da ispuni da bi „vizu dobio“. U kojim vremenskim intervalima je produžava i da li je može izgubiti i kako će je iznova dobiti? Ova pitanja predstavljaju srž porodičnih pravila i dogovora.

I već naslućujemo da se u porodici događa stres koji se, ako ga ne rešimo, pretvara u pravu krizu. Na izgled bezazlenu, kratkotrajnu, prolaznu, ali ipak krizu. Ideja o samostalnom putovanju, zapravo je metafora za oslobađanje od roditeljske stege kojoj je uvek srednje ime briga.

Svaka promena traži adaptaciju, a svaki član porodice se adaptira u skladu sa porodičnim pravilima, ali i svojim (novonastalim) potrebama, što može dodatno uznemiriti ceo porodični sistem.

Porodični životni ciklusi

Odavno znamo da se sve odvija u nekim ciklusima, ponekad pravilnim, ponekad nenadanim. Neki prestaju, prerastaju u druge, nove i prihvatljive za članove porodice. Porodični ciklusi događaju se u skladu sa razvojnim fazama i njih prolazi svaka porodica. Pored ostalog, ideja samostalnosti, o kojoj danas pišemo, dešava su u životnom ciklusu porodice sa adolescentom i traje od početka puberteta do odlaska potomka iz kuće, odnosno započinjanja potpuno samostalnog života.

Svaki roditelj se raduje sazrevanju svog deteta i (skoro) svaki roditelj, bar ponekad, ima potrebu da samostalnost odloži. Ako ništa drugo, bar da umanji rizike, potencijalne opasnosti, upravo one koje u svojim plašnjama skriva.

„Svako vreme nosi svoje breme“; razmenjivaće iskustva sa prijateljima. „Malo dete mali problem, veliko dete – veliki problem“ dopunjavaće ih ti isti prijatelji, s potpunim razumevanjem. „Bićemo uvek tu za njih“, složno će svi zaključiti, nadajući se da će očuvati sistem uverenja i vrednosti što duže kod dece.

Pitanja se rugaju iznad klackalice oprečnih odgovora. Ili-ili metoda narušava poverenje, menja strukturu porodice, pomera granice i, veoma često, dovodi do prave krize.

Porodične krize

„Zar je moguće da svaka moja želja izaziva najcrnje slutnje majke i oca?“ – pita se naš tinejdžer u svom prkosu. „Šta sam to uradila pa mi nimalo ne veruju?“, pita se tinejdžerka. „Zar je moguće da me nimalo ne poštuje i ne shvata da imam mnogo više iskustva i znanja nego ona?!“ – pitaju se roditelji. Destabilizacija porodice je u toku, i to zbog najobičnije želje za letovanjem sa drugarima. Da li je zaista tako?!

Prihvatanje roditelja da je njihov tinejdžer ili tinejdžerka zrela osoba koja ima stabilnu želju za samostalnošću i poštovanjem ličnih izbora, počinje stavom u kom se dotadašnje granice pomeraju. Tinejdžer ih probija, roditelji često još čvršće stežu. U nekim porodicama to traje par sati, u nekima i par godina. Dotadašnja struktura i pravila podležu neminovnim promenama.

Snage zajedništva i individualnosti doživeće rebalans,govore članovi porodica koji su već prevazišli slične krize. Dobro je dok su krize razvojne, što znači – očekivane, neminovne, zdrave. Jer, postoje i one druge koje nazivamo nerazvojnim, a koje nastaju neželjenim spletom okolnosti kao što su zdravstvene poteškoće, zloupotreba supstanci, gubici svih vrsta, izbeglištvo…

Šta kažu psiholozi i terapeuti?

Neki roditelji će prihvatiti dolazak promena s osmehom, trudeći se da svojim potomcima pruže podstrek i podršku. Neki će se odreći odgovornosti i uskratiti podršku, uvodeći faktor ljutnje i uvređenosti u odnos. Neki drugi će opet „dići ruke“ i reći „ja tu ništa više ne mogu, sve sam pokušao/la“. Slušajući ovakve reči, može se steći utisak da se radi o ko zna kakvom bahatom ponašanju.Samostalnost nije bauk iako od prvih koraka mnogi roditelji strepe.

Psihologija kaže da je najteže ipak deci koja u ključnim tačkama razvoja bivaju suočena sa različitim stavovima roditelja. U tim situacijama jedna kriza izaziva otkrivanje (ne nastajanje, već otkrivanje!) druge, koja je zapravo prikrivena tinjala i čekala trenutak da se razotkrije. Adolescent, kao najranjivije biće u porodičnom sistemu, postaje tada taoc svojih potreba koje roditelji ne razumeju i taoc potrebe da ostane blizak sa oba roditelja, dok tu bliskost zapravo određuje prihvatanje nametnutih pravila. Da li tada pravila postoje, odnosno – uspostavljaju se da bi se odigrala igra moći između roditelja ili je u pitanju samo različit stav prema tinejdžerskoj slobodi, ostaje pitanje, ali ne zadugo, jer kada vulkan potreba počne da se dimi – izvesno je da je tačka ključanja blizu.

U porodici i porodičnim krizama – tačka ključanja je upravo onaj čas kada se traži rešenje, bilo da se to čini samostalnim snagama ili uz pomoć terapeuta ili savetnika i stoga se smatra korisnom i pozitivnom.

Istina je da se porodice razlikuju jedna u odnosu na drugu i članovi porodice između sebe. Još je veća istina da razlike treba uvažiti. Deca i roditelji su pripadnici različitih generacija i koncepti su obojeni vremenom i pravilima u kojima žive njihovi vršnjaci. Razlike su potrebne i one su i dobre i podsticajne, ali o njima treba razgovarati i dogovarati se.

Na pola puta od detinjstva do zrelog mladalaštva događa se čas u kom želje prevazilaze mogućnosti i koji od mladog bića traži da započne svoju, možda prvu veliku borbu, borbu za samostalnost. Uprkos stavu roditelja da oni sve čine da se deca što pre osamostale, kada dođe vreme da se teorija pretoči u praksu, zabrani se podižu, a zavesa spušta preko s osmehom pričane slobode odlučivanja. Roditelj najbolje poznaje svoje dete, ali roditelj i najbolje poznaje sebe samog! Vreme je za baš taj trenutak iskrenosti. Ko sam ja i kakav sam, kao roditelj, u času kada jedan od najbezazlenijih oblika procesa separacije nagoveštava rizike? Da li se plašim za sigurnost potomka ili svoj autoritet? Da li brinem brige iz nepoverenja u svoje dete, vaspitanje koje sam utisnuo/la ili je razlog opasno vreme u kom živimo? Do kad ću imati moć i potrebu da štitim i šta to treba da se dogodi da mirno spavam iako se život moje ćerke ili sina, odigrava negde daleko od mog uticaja, pomoći, podrške, zaštite…? Ovo su samo neka pitanja na koja svaki roditelj treba da potraži svoje odgovore. Da ih potraži, analizira, odgovori, možda koriguje…

Dok pakuje svog sina ili ćerku, svaka će majka i otac u mislima olovkom brige zapisivati nova pitanja: Da li će sve biti u redu? Da li će poslušati savete? Da li smo dovoljno puta ponovili da ne pliva punog stomaka?! Da li će se kloniti alkohola, droge i opasnog okruženja? Da li …. Ali će ih ipak spakovati i ispratiti. Ove ili sledeće godine.

 

Iz ugla roditelja, spisak briga je nepresušan. Iz ugla adolescenta, spisak zabrana je opterećujući. Potreba za kontrolom i izvesnošću je proizašla iz želje za sigurnošću, najzdravije potrebe, naučno i praktično opravdane. Zašto onda pate i roditelji i deca i zašto je odvajanje ponekad toliko teško? Da li put na more zapravo predstavlja okidač koji pomera mnogo veća brda nego što je princip samostalnosti i mladalačke slobode?

Samostalnost, san svake mladosti i san svakog roditeljstva imaju samo jednu nepodudarnost, a to je vreme dešavanja.

Spremnost da prihvatimo promene osnova je svakog sklada, ali i sazrevanja.

Dragana Deh, psiholog, porodični psihoterapeut i lajfkouč OLI metoda.

Kontakt:dragana.deh@gmail.com

http://autogenitrening.blogspot.com/

http://www.porodicnaoaza.com/

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari