U vašim očima vaše čedo je još malo, vaša bebica od nepunih 16… Hm… Godina? Ups? Da, deca odrastaju i samo je pitanje vremena kada će vaše dete pred vas postaviti zahtev u obliku molbe da mu dopustite neku privilegiju koju vi smatrate privilegijom odraslih, i to odraslih isključivo.


Može se dogoditi i da, zamislite, zatraži neki oblik samostalnosti, neku vrstu odvajanja od vas. Da li ćete i kako to prihvatiti – vaš je izbor. Ali doći će trenutak kada to više neće biti vaš, već izbor vašeg deteta, koje izgleda i nije više dete…

Pravo vreme za odvajanje

Premda ne postoje identične ličnosti, a posebno ne identične porodice, pa tako nema nijednog ispravnog recepta za pravilan oblik odnosa, možemo se zapitati šta je najzdravije i najpodsticajnije za celu porodicu: manje ili više kontakata, zajednički život ili odvojenost, podrška ili nezavisnost? Kada i do koje mere je potrebno da se dete odvoji od roditelja? I na koji način?

*******

Nekim mladim ljudima odvajanje može predstavljati životnu krizu. Možda će težiti da što duže ostanu pod okriljem fizičke, finansijske, a možda i emotivne sigurnosti roditeljskog doma. Roditeljima će to najčešće odgovarati, a neki mogu i da aktivno sabotiraju dete u odvajanju. No, pitanje je može li osoba ikad stvarno da odraste ako se odvajanje od roditelja nikad ne dogodi?

*******

 

U očima roditelja, dete po pravilu ostaje dete. Kako vreme prolazi, oboje odrastaju odnosno stare, no uzrasna razlika se ne menja. Kad pogledamo unazad nekoliko godina, a posebno decenija, svesni smo koliko sada imamo više iskustva i razumevanja života. Osoba od dvadeset godina neretko se oseća zrela i samostalna, ali sa trideset godina možemo se sećati sebe sa dvadeset i misliti kako smo bili naivni i neiskusni. Sa pedeset godina, tridesetogodišnjak može da nam se čini kao dete! U poodmaklom dobu, čak i ljude srednjih godina možemo videti kao neiskusnu mladost.

Tako je i roditelju često teško doživeti svoje odraslo dete kao zrelu i ravnopravnu osobu. Neki roditelji možda neće primetiti da su, premda imaju nekoliko decenija više životnog iskustva, to vreme iskoristili daleko manje za napredovanje, a više za utvrđivanje ustaljenih obrazaca funkcionisanja, te zapravo nisu mentalno mnogo odmakli od svojih srednjih godina. Poneki roditelji napredovaće do kraja života i, naravno, tako uvek imati decenije prednosti pred detetom, čak i uz sve informacije i iskustva koja su danas dostupnija deci nego ikad pre.

Pravo glasa

Čak i u porodici u kojoj postoji trud – a najčešće ne postoji – da se komunikacija održi na nivou ravnopravnih odraslih osoba, da se odluke donose zajednički, pri čemu se svačije mišljenje podjednako uvažava, stare navike, podsvest i potisnuti delovi ličnosti znatno će to otežati. Roditelji će biti pred velikim izazovom da izbegnu upadanje u staru naviku gde se oni postavljaju kao autoritet, nameću svoja mišljenja i iskustva. Kod sina ili ćerke ponekad se mogu prepoznati izrazi lica roditelja, ton njihovog glasa i sitni gestovi, mogu se pokrenuti dečije emocije i duboko usađene navike komuniciranja. Potrebno je mnogo truda da se to promeni.

*******

U praksi, najčešće će osoba koja živi sa roditeljima manje ili više svesno osećati da je i dalje u ulozi deteta; da se njeno mišljenje manje uvažava, da manje učestvuje u donošenju odluka, a često će iz udobnosti prihvatati i finansijsku podršku. Tako ne dobija priliku da oseti istinsku samostalnost i suoči se s brojnim životnim izazovima. Prevelika zaštićenost podjednako je toksična za odraslu osobu kao što je i za dete.

******

 

Otuđenost modernog sveta

Sa druge strane, sve veća odvojenost i otuđenost ljudi jednih od drugih, dovodi do brojnih drugačijih problema. Osim logične usamljenosti i nedostatka ljubavi i komunikacije, nema ni prirodnog i spontanog pomaganja jednih drugima. Roditelji sa malom decom, koja traže izuzetno puno vremena i pažnje, nemaju nikoga ko bi im pomogao, pa su prisiljeni da žrtvuju ili svoju ili detetovu dobrobit, najčešće delom i jedno i drugo, kako bi svakodnevni život učinili prihvatljivim. Roditelji odrasle dece često se osećaju još i više usamljenima i napuštenima.

Ovde se može postaviti pitanje koja je to granica kada dete prestaje da bude dete i kada je pravo vreme dopustiti mu samostalnost. Tu granicu određujete vreme, dete i vi zajedno. Loša vest je da vaš glas ovde ipak ima najmanju težinu. Ali broj godina i trenutak vam ne mogu reći ja. Znate ga samo vi i vaše dete. Ipak, taj trenutak će doći.

Ukoliko se tada zaista osetite usamljenim i napuštenim, problem je u usmerenosti isključivo na primarnu porodicu umesto na zajednicu. Vrlo uska primarna porodica, koja broji samo nekoliko članova, pokušava da ispuni sve svoje životne potrebe i istovremeno održi nezavisnost u svetu u kom je međusobna pomoć i podrška kroz najveći deo istorije bila ključni uslov preživljavanja. Sa druge strane, tražiti podršku zajednice u svetu ljudi koji se bore za nadmoć, a ponekad i preživljavanje, koji još nisu ni izdaleka rešili sopstvene potrebe i strahove u većini životnih oblasti, nije realistično. Ljudi po pravilu prilaze jedni drugima uz sumnjičavost i često prilično opravdano nepoverenje, umesto s veseljem, prijatnošću i pozitivnim očekivanjima. Tako se mnogi ljudi mogu naći u dilemi, raditi manje kako bi mogli više vremena pokloniti deci (i roditeljima), ali se odreći brojnih drugih mogućnosti, ili raditi više kako bi mogli platiti osobu koja će čuvati decu ili pomoći roditeljima? Nijedan od tih izbora nije baš najsrećniji.

U nekim primitivnim zajednicama, a ponegde takve i danas postoje, ljudi zajednički odgajaju decu i pomažu starijima, tako da pojedinac nikad nije potpuno opterećen zavisnošću jedne ili više osoba isključivo od njega. Ali, u većini primitivnih zajednica takođe su postojale i krute uloge, obeshrabrivanje različitosti i individualnosti i, sve u svemu, zajedništvo iz nužde, a ne iz ljubavi. Savremeni svet doneo je svoje probleme, ali i prednost slobode i kakvog-takvog izbora.

Problem i izazov

Tako i vi, pored prednosti savremenog sveta, dobijate izbor koji najverovatnije niste ni želeli. Da li da vašem detetu dopustite nešto što je njemu očigledno veoma važno, ali vas ideja nikako ne oduševljava. Bliži se vreme letovanja, a ove godine vaše dete, vaše malo čedo, vaša beba hoće po svaku cenu da letuje sa svojim drugarima i ne pada mu na pamet da ide na more sa „matorcima“.

Težak izazov. Ono što treba da znate jeste da je to težak izazov za obe strane. Sa jedne strane, vaša zabrinutost je sasvim opravdana. Ne možete ni da nabrojite sve strahote koje se mogu dogoditi ako je vaše dete bez nadzora odraslih. A sa druge strane, to pokazuje želju vašeg deteta za nekakvim oblikom samostalnosti koju će morati da iskusi, pre ili kasnije, i možda je bolje ovako „na malo“ nego odjednom. Pogotovo što vas taj trenutak može zateći potpuno nespremne. I ovaj je, zar ne?

U svakom slučaju, nalazite se pred problemom.

Uzroci problema

********

Po pravilu, problemi između adolescenata i njihovih roditelja potiču iz toga što adolescenti testiraju granice koje im roditelji nameću.

*******

 

Roditelji su, prirodno, zabrinuti za bezbednost svog deteta i žele da njihovo dete odraste u srećnu, zdravu i odgovornu osobu. Ponekad se, ipak, dobre želje slome u procesu. Roditelji se žale da njihovo dete nema poštovanja i da se povlači od porodice. Mogu opisivati svoju decu kao one koji su više zainteresovani da provode vreme sa svojim prijateljima. Takođe, roditelji se osećaju nevažnim svojoj deci.

Adolescenti često opisuju svoje roditelje kao stroge i kontrolišuće. Skloni su da opišu roditeljsko praćenje ponašanja kao pritisak, i nisu u stanju da to vide kao pokušaje roditelja da brinu o dečijim najboljim interesima.

Ovakva ponašanja su tipična za većinu porodica. Tinejdžerske pobune su uobičajene i mogu se smatrati normalnim. Adolescencija je vreme kada nastupa proces separacije od porodice i razvija se sopstvena autonomija i identitet. Da bi do ovoga došlo, adolescenti postaju okrenuti sebi i maju tendenciju da veruju da je njihovo gledište „ispravno“, dok bilo ko ko izaziva njihovo mišljenje u razvoju (a što su najčešće roditelji), ima „pogrešno“ mišljenje. Sa početkom puberteta konflikt između dece i roditelja teži da se intenzivira. Adolescenti će najverovatnije imati daleko više neslaganja sa svojim majkama. Najčešće se odnosi sa majkama drastičnije menjaju od odnosa sa očevima, no ovo ne treba uzeti kao apsolutno pravilo.

********

Kada sazrevajući adolescent ozbiljno izazove svoje roditelje i ostale odrasle, „udar“ se najčešće oseti ne samo u okviru porodice već i među prijateljima porodice, u školi, zajednici u kojoj je porodica, široj porodici i generalno kod svih osoba kojima je do deteta stalo.

********

 

Zašto dolazi do ovih promena?

Deo procesa separacije je i u tome da roditelji i autoriteti gube deo svoje važnosti u očima adolescenata. To se obično dešava u trenutku kada adolescenti shvate da odrasli ne znaju sve, kao i da nemaju rešenje za svaki problem i odgovor na svako pitanje. Kako adolescenti razvijaju sposobnost mišljenja, tako im je sve dostupnije i lakše izvodljivo da preispituju nametnute pretpostavke i da postanu više nezavisni od svojih roditelja, a da se ujedno više oslanjaju na svoje prijatelje kada im je potrebna podrška. Ovo se dešava zato što vide da njihovi prijatelji imaju iste probleme kao i oni, a često su i bolje prihvaćeni, a prijatelji ih i bolje razumeju. Ova prijateljstva su jako važna za adolescente i mogu biti izvor podrške u procesu saznavanja o sebi kao i u odrastanju u mlade ljude.

Kako probleme sa vašim adolescentom svesti na najmanju moguću meru?

U tranziciji iz detinjstva u adolescenciju glavni nesporazumi dešavaju se oko pravila i očekivanja. Roditelji se vrlo lako osete preplavljeni i neefektivni. Postoji nekoliko stvari koje možete da uradite u cilju minimiziranja konflikata i u cilju slanja osnovne poruke vašem detetu – da vam je stalo, da mu želite najbolje. Najvažnije je da ne upadate u svađe oko pravila koja postavljate.

1. Pričajte često sa vašim detetom, čak i kada problem ne postoji. Pitajte vaše dete kako se oseća, šta se dešava u školi i sa prijateljima, pitajte vaše dete da li je srećno.

2. Insistirajte na tome da provodite neko vreme zajedno samo vi i vaše dete, zato što to volite da radite, takođe, držite kontinuitet u ovakvim druženjima.

3. Kada dođe do neslaganja, najpre se smirite i bez povišenih emocija pitajte vaše dete kako možete u budućnosti da izbegnete ovakva neslaganja (svađe) i šta svako od vas može da uradi (osim menjanja pravila o kojima je svađa bila).

4. Pričajte često o važnosti provođenja vremena u krugu porodice i pokažite da želite da to i sprovedete u delo, da uživate u vremenu provedenim sa vašim detetom.

5. Pokažite interesovanje za pohvalna i zdrava interesovanja vašeg deteta kao što su sportovi, vanškolske aktivnosti (gluma, različita takmičenja i sl.) i pružite mu priliku da se u njima ostvari.

6. Zamolite neku odraslu i zdravu osobu (omiljenog profesora, rođaka, komšiju i sl.) da nađe malo vremena i pokaže posebno interesovanje za vaše dete.

7. Pričajte o vašim osećanjima, kako prevladavate teške, stresne i druge situacije. Uključite u priču i vaša iskustva iz mladosti, ali nemojte pokušavati da rešite probleme vašeg deteta umesto njega.

8. Olakšajte vašem detetu druženje sa vršnjacima koji su uključeni u zdrave aktivnosti (napravite okupljanje u vašoj kući, obezbedite detetu prevoz na takva okupljanja i sl.).

9. Držite se vaših pravila. Objasnite vašem detetu da sada ima dosta privilegija i da će nove privilegije doći ukoliko ono pokaže poštovanje i odgovornost – ostajući u granicama onih pravila koja važe sada.

Kada treba potražiti pomoć?

Iako su konflikti između roditelja i adolescenata normalni i verovatno neizbežni, ukoliko je roditelj zabrinut zbog ponašanja i/ili emocija svog deteta treba da zatraži profesionalca za objektivan pogled na situaciju. Roditelji mogu popričati sa pedijatrom svog deteta, školskim psihologom ili pedagogom, savetnikom ili psihologom u lokalnom domu zdravlja ili sličnoj instituciji ili se obratiti terapeutu. Razgovor sa detetom će svakom profesionalcu omogućiti makar delimičnu procenu problema i načina borbe sa njim – sa kojim se dete suočava, a što će omogućiti preporuku tretmana ukoliko je tretman potreban.

Problemi koji ponekad mogu biti prisutni kod adolescenata koji doživljavaju značajne teškoće sa roditeljima mogu uključivati: poremećaje prilagođavanja, anksioznost, depresiju, poremećaje ishrane i mnoge druge. Takođe, deca koja imaju ADHD (Attention Deficit Hyperactivity Disorder) odnosno poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću mogu ulaziti u konflikte sa roditeljima više no prosečni adolescenti. Ovo se posebno dešava kada poremećaj nije adekvatno tretiran. Kod pojedine dece, konzumacija alkohola, marihuane i drugih droga, može zahtevati pomoć profesionalca.

*******

Roditelji bi trebalo da potraže pomoć ukoliko uoče da ponašanje njihovog deteta postaje, i pored njihovog truda, sve izraženije izazivačko i negativno.

*******

 

Ukoliko dete kontinuirano prkosi pravilima i krši ih, roditelji mogu osetiti da imaju malo ili nimalo kontrole nad ponašanjem svog deteta i postati sve više zabrinuti za dobrobit svog deteta. Ponašanja adolescenta koja ukazuju na problem su neuspeh da se reaguje na posledice negativnog ponašanja, eksperimentisanje sa opojnim supstancama (alkohol, droga i tome slično), upuštanje u rizične seksualne odnose, pad školskog uspeha, agresivnost i bežanje od kuće.

Kako rešavati probleme?

Ukoliko je ponašanje adolescenta rezultat poremećaja raspoloženja kao što je depresija, terapija sa psihologom ili savetnikom može pomoći detetu, ali i porodici da poprave komunikaciju i smanje koflikt.

Obično, kako adolescent postaje zreliji i sigurniji u svoj identitet, konflikti sa roditeljima se smanjuju. Često je najjednostavnije rešenje i najbolje. Roditelji i njihovi adolescenti moraju da nauče da ojačaju svoj odnos uprkos razlikama. Važno je da se roditelji fokusiraju na jake i pozitivne strane ponašanja svog deteta, a ne da ukazuju na to što je dete uradilo pogrešno. Ukoliko je adolescent u stanju da pita roditelje kako su oni prevladavali probleme kada su bili adolescenti i kako su se borili sa stresom, on može biti u stanju da nauči nešto od svojih roditelja i povrati deo poštovanja prema roditeljima. Jedan od najvažnijih sastojaka u tom procesu je empatija, razumevanje i priznavanje osećanja druge osobe.

Kada su roditelji u stanju da saopšte svom detetu da razumeju da se iza besnog ponašanja krije povređenost, tuga ili preplavljenost – u stanju su da svom detetu pomognu čak i ako ne odobravaju njegovo ponašanje. Ukoliko adolescent može da shvati i prihvati da su i njegovi roditelji doživljavali u svojoj adolescenciji ista osećanja zbunjenosti, besa, ljutnje, sumnje i nesigurnosti, kao i da ponekad čak i danas imaju ta osećanja – to može smanjiti jaz između generacija.

*********

Roditelji imaju zadatak da obezbede podršku svojoj deci, ali i da im postave granice u ponašanju.

*******

 

Adolescencija je prirodno vreme za decu da dovedu u pitanje stavove roditelja i da izazivaju autoritet. Važno je da roditelji ostanu konzistentni u svojim očekivanjima od deteta i da ih usmeravaju na takav način da kod njih održe ispravan sistem vrednosti. Ovaj sistem vrednosti deca će poneti sa sobom u odraslo doba i u svoje buduće porodice.

Vaše dete najbolje poznajete vi. Gde će granice biti postavljene zavisi od vas, ali, pre nego što ih postavite, pričajte sa svojim detetom. Uspeh u tom razgovoru može biti vaš najveći uspeh.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari