Preko slike često vrisnem u znak protesta

Prolomila se gora, zarzali vranci u štalama. Jer, red je, običaj je u Crnoj Gori da se „izdere“ levor iza pasa kad se u kući prinovi muška glava. E, do tada sežu sjećanja Miša Vemića i on to stavlja na svoja slikarska platna i crteže. Zbog toga konja, veli Mišo, ne posmatra kao životinju, već kao biće.

– Kao oličenje moje dramske persone. Kad god slikam konja ja vjerovatno podsvjesno dešifrujem svoje djetinjstvo, od rođenja do pete godine, kojeg se rijetko ko sjeća i ja u glavi možda dešifrujem to što mi se desilo tada, jer je to negdje pokriveno i duboko zakopano u podsvijesti. Možda se vrisak konja stopio sa mojim vriskom kad sam se rodio. Zbog toga i ja preko crteža, preko slike, često vrisnem u znak protesta, priča Vemić. A to što priča, to se i vidi na njegovim slikama i crtežima. Vidi se taj vrisak, naziru se kroz konjske glave i konture ljudskih tijela, ženskih oblina… Tako Mišo juriša kroz slikarstvo, kao što je Aleksandar Makedonski jurišao na konju kroz istoriju.

– Konj na mojim slikama predstavlja ropstvo nametnuto čovjeku. To je jednostavna, ali suštinska priča. I kakvo mi je raspoloženje dok slikam, takva će biti i grimasa na slici. Mislim da su slike i vrijedne, upravo zbog takvog doživljaja. To je pošten odnos prema misli svojoj, prema svom biću. Svaki dobar umjetnik je prepoznatljiv po svojoj iskrenosti, jer ne može drugačije da se stvori kao umjetnik. Mene zanima ono što nosim u svom biću. Ta moja muka koju krijem u sebi.

Možda baš zbog te muke, na slikama Miša Vemića, kroz konjske, prepoznaju se ljudske grimase. Tim slikama umjetnik daje ime „Reakcija na prazninu“.

– Ustvari, to je reakcija na osjećaj, na emociju. Jer, čovjek se osjeća prazno kad je nemoćan. I ja tako vrištim, vapim za slobodom bića, kaže Vemić i napominje da se dobra umjetnost rađa iz borbe sa surovom prirodom a, kaže, Crna Gora je takva, u njoj kao da je zakopana ta umjetnička energija, ona zrači i ako čovjek uspije da je dotakne i da je nekako unese u sebe, onda je uspio.

– Toliko dinamike u konfiguraciji tla, u brzaku jedne rijeke, u lomu jedne planine, u svodovima pećina… Ti lomovi moraju da dirnu čovjeka koji ima dušu i duh i onda to eksplodira. Ko, naravno, može to da podnese. Jer Bog da snage svakome koliko može da nosi na svojim plećima. I da se razumijemo, djelo stvara umjetnika. Tihi Don je stvorio Šolohova. Gernika je stvorila Pikasa. Mona Liza je stvorila Leonarda. Mene na neki način stvaraju konjske glave. Dakle, ja njih crtam – slikam, a one mene stvaraju.

A umjetnost, tvrdi Mišo Vemić, mora da bude angažovana. Da proizvodi efekat, reakciju. Pozitivnu ili negativnu.

– Samo ne smije da izazove ravnodušnost. Pikasova Gernika je slavna zato što je opisala jedan stravičan događaj. Kad je njemački general pitao Pikasa zbog čega je napravio tako strašnu sliku, Pikaso mu je odgovorio: „Ovo nijesam ja napravio, nego Vi“. U tom smislu umjetnost treba da bude angažovana, priča Mišo Vemić i ode u svoj svijet slikarstva. Ode da pusti svoje atove u ludi kas, ili da vrisne sa njima da se prolomi planina.

Ko bi to sada znao.