„Zlo cvjeta dok dobri ljudi ćute“, poslovica je koja se i nama Bjelopoljcima desila. Posljednjih dana suočeni sa zaista neprimjerenom nebrigom onih koji u medicini imaju „najbožanskiju“ ulogu da novorođe dočekaju na ovaj svijet, ne prestajemo da se iščuđavamo tome „kako je to moglo da se desi? Ko je kriv što je jedno novorođenče umrlo, a nekoliko se zarazilo u porodilištu bjelopoljske bolnice ? Ko treba da odgovara? Naravno da treba da odgovaraju svi oni u lancu odgovornosti za ovaj slobodno možemo reći zločin.
Međutim, ne mogu a ne pitati Bjelopoljce, a i sam sebe sam zapitao, „čemu se to čudimo“. Zar nije veće čudo da se ovo i ranije nije desilo ili, bolje rečeno, da se bezbroj put i ranije dešavalo samo ovoga puta je imalo tragičan kraj. I sam sam se čudio godinama Bjelopoljkama koje su odlazile na porođaj u Berane, a onda sam i na ličnom iskustvu pri rađanju ćerkice 2009. godine osjetio nebrigu i sve što smo ovih dana čuli o porodilištu. Međutim, ne mogu da se ne zapitam gdje smo mi u tom lancu odgovornosti, mi koji smo godinama gledali, trpjeli i čekali da neko drugi, neko hrabriji roditelji, ili novinar, progovore umjesto nas i upru prst u „slučaj“. Đe nam je ljudska obaveza, roditeljski nagon , građanska hrabrost da prozovemo, tražimo kaznu i spriječimo da se tragedija ne desi. Umjesto toga, lažno smo se smješkal, lažno zahvaljivali, čašćavali za kafu, a u sebi psovali, kleli i strepjeli da nas grimasa ne oda pred doktorima i sestrama na vratima odeljenja, u nadi da će nam se, ako ne drugačije onda bar poslovno, obratiti. Zato smo krivi za sve ono što se desilo pojedincima, grupama, narodima, naciji. Što smo bili „evet efendije“. Što smo klimali glavom i odobravali velikim i malim sultanima. Odobravali im sve ono što su radili i što će raditi sve dok im se može.
Zato ćemo biti krivi za sve ono što će nam se desiti. Ne samo u zdravstvu nego u svim oblastima, ako i dalje dobrovoljno pristanemo na ćutnju i čekanje da neko drugi umjesto nas progovori. Zato sam kriv i ja što sam jednog januara jedne godine oćutao bakteriju u nosiću moje djevojčice i evo javno se kajem. Proglašavam se krivim i zaričem da ću progovoriti o svemu što je nepravda, protivzakonito, ticalo se to mene, mojih bližnjih i inih.
Ja samo mogu toliko da promijenim i spravom osudim sebe. Zbog ćutnje, naravno. I naravno, podnosim ostavku na funkciju „građanina 21-vijeka“ i vraćam se u tamo neki vijek, da čamim, ćutim, dok ulicom ne prođe Roza Luksemburg, Jovanka Orleanka, Galileo Galilej, Đordano Bruno, Martin Luter King, Leh Valensa, Nelson Mendela, Majka Tereza…
Autor je građanin Bijelog Polja
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
