– Posle kraha neoliberalne doktrine i ne baš zanemarljivog uspeha radikalne levice, nemačke socijaldemokrate su našli utočište u levom centru. Oko sadržaja tog pojma u Nemačkoj nema nedoumica, veoma je jasno definisan – negira suprotan utisak novinara Danasa dr Ernst Hilebrand, šef Odeljenja za centralnu i istočnu Evropu nemačke Fondacije „Fridrih Ebert“. Pod levim centrom se podrazumevaju partije koje u osnovi prihvataju tržišnu privredu, ali dopunjenu državnom regulacijom tržišnih mehanizama kroz demokratsku politiku, što bi obezbedilo da plodovi rada budu pravednije raspodeljeni, kaže Hilebrand.

Koliko je tom pojmu blizak ili od njega dalek najozbiljniji dobitnik na nedavnim parlamentarnim izborima u Srbiji takodje levičar Ivica Dačić, Hilebrandu je teško da oceni, ali novi francuski predsednik socijalista Fransoa Oland levom centru pripada sigurno, a najveći dobitnik nedavnih parlamentarnih izbora u Grčkoj, lider stranke Siriza Aleksis Cipras sigurno ne pripada.

– Gospodin Cipras je relativno daleko od levog centra, on je evrokomunističkih, radikalnijih, prema kapitalizmu kritičnijih gledišta – kaže dr Hilebrand u razgovoru za Danas.

Odgovarajući na pitanje u čemu se ono što zahteva Cipras bitno razlikuje od onoga što zahteva Oland, sem što je radikalnije, nemački ekspert odgovara:

– Ono što zahteva gospodin Cipras je da Grčka više ne servisira svoje dugove, da EU dalje pumpa novac u Grčku, a to, mislim, nije pozicija francuskih socijalista. Francuski socijalisti zahtevaju da Grčka plaća svoje dugove, da štedi, ali da se takva politika dopuni investicionim programima koji bi posledice politike štednje malo ublažili. Ja nalazim razliku izmedju „neću da plaćam ništa“ i „plaćaću polako“. Tu postoji značajna razlika.

Uloga socijaldemokratije

Još pre deset godina uveliko se govorilo da moderna socijademokratija ima novu ulogu: ne da se bori protiv kapitalizma, ne da menja kapitalizam, nego da pripremi radništvo za kapitalizam. Da li je aktuelna kriza uticala na promenu ove doktrine – pitamo našeg sagovornika.

– Tokom te veoma jako neoliberalno inspirisane faze i tećeg puta Tonija Blera zaista je bilo tako da je socijaldemokratija govorila svojim biračima: trudite se, budite spremni da biste u tržišnoj privredi mogli biti bolje upotrebljeni. To je bilo pogrešno. Jer su ljudi bili potčinjeni logici iskorišćavanja svojstvenoj tržištu i kapitala. Sada jačaju gledišta da mi tržište moramo tako organizovati da ljudi u uslovima kapitalizma i tržišne privrede budu produktivno angažovani, ali da od toga i profitiraju – kaže Hilebrand.

Aktuelna kriza je pokazala da tržišta ne mogu sve da reše, ali i dalje mogu svakoga da kazne. Nemačke novine ovih dana pišu da će finansijska tržišta kazniti Fransoa Olanda pre nego što svoje planove o privrednom rastu ne samo ostvari, nego i pre nego što ih nemačkoj kancelarki Angeli Merkel samo predstavi. Sada se pomno prati kako na finansijskim tržištima stoji Francuska. Taj mehanizam dr Ernst Hilebrand objašnjava sledećim rečima:

– Svi smo već naviknuti da prihvatamo božansku snagu odluka finansijskih tržišta. Iza toga stoji određeno očekivanje da će tržišta kapitala pokušati da utiču na politiku u skladu sa svojim ideloškim usmerenjima. Verujem da su i francuski socijalisti računali sa signalima finansijskih tržišta, da im ona mogu pokazati žuti karton, mogu reći ne slažemo se sa tom politikom, učinićemo sve da je sprečimo. Ako je politika zavisna od finansijskih tržišta, mora u većoj meri da prihvati njihova pravila igre. Ali političari moraju da uđu u izvestan konflikt sa finansijskim tržištima. Ja bih na mestu političara jače reagovao na taj pritisak. Recimo, banke se mogu zatvoriti na nedelju dana. To ne bi bilo prvi put. Američki predsednik Ruzvelt je za vreme nju dila zatvarao banke kako bi sprečio njihove preterano špekulativne reakcije, i to ne na nekoliko dana, nego na duže vreme. Mislim da političarima pomalo nedostaje hrabrost, političari ne moraju tako pasivno da se odnose prema pokušajima ucena finansijskih tržišta, koja uvek iznova pokušavaju da politikama, sa demokratskom legitimacijom, nametnu svoju logiku. Dugoročno treba smanjiti dugove i Fransoa Oland je, verujem, svestan da dokle god država mora da pozajmljuje novac da će biti zavisna od onih koji joj novac daju. Zato verujem da se već na srednji rok mora pokušati da se znatno smanje državni dugovi. Jer, državni dugovi nisu ništa drugo do subvencionisanje vlasnika kapitala na duži rok, koji sigurne kamate bez svakog rizika dobijaju od poreskih obveznika. Državno zaduživanje uopšte nema karakter socijalne pravičnosti i zato ga se treba rešiti – kaže Hilebrand.

SuviŠno bogatstvo

U neoliberalnoj doktrini socijalnom pravičnošću se smatra humanitarno delovanje po ugledu na Vorena Bafeta i Bila Gejtsa, koji su prethodno zgrnuli ogromno bogatstvo, dok se rodno mesto i pristojna plata ne smatraju obaveznim. O tome naš sagovornik kaže:

– Bogatstvo koje imaju Bafet i Gejts nije trebalo ni da nastane. Šta će nekome više od milijarde, to je smešno. I može se sprečiti oporezivanjem. Najmanje sa 75 odsto. Imovinu preko jedne milijarde ja bih rado oporezovao i stopom od 90 procenata. Dakle, kad se govori o potrebi nove socijalne pravičnosti, ne misli se na lični filantropski angažman super bogatih, nego se radi o tome da ljudi koji proizvode sve robe i usluge na planeti, odnosno radnici, dobiju fer udeo u tome što su proizveli. Taj udeo je danas definitivno premali. Udeo plata u zapadnim društvima svuda je padao jer ih je država natprosečno oporezivala. A država treba novac za sebe da uzima od bogatih, a ne od normalnih zaposlenih.

Zanimljiv je statistički podatak da su razlike između prihoda od kapitala i menadžmenta, s jedne strane, i prihoda od rada, s druge strane, u Nemačkoj postajale veće za vreme socijaldemokratskih nego konzervativnih vlada. O tome naš sagovornik kaže:

– Svuda u svetu su prihodi menadžera besmisleno porasli. To ima veze sa mehanizmom plaćanja top-menadžera jer ne možete sprečiti firme da svojim saradnicima daju određene plate. Jedini mehanizam za obustavljanje ovog dramatičnog rasta je da maksimalnom stopom poreza oporezujete plate iznad određenog iznosa, dakle ne stopom od 75 odsto nego i od 80 odsto. Tako bi i firme izgubile motiv da takve plate isplaćuju. U Francuskoj postoji debata o potrebi da se sem minimalne odredi i maksimalna dozvoljena plata tako da ta maksimalna plata ne može biti veća od dvadesetostrukog iznosa prosečne plate u preduzeću. To je legitimno razmišljanje jer iz socijalno-političkih razloga nije prihvatljivo da jedan mali broj ljudi tako mnogo crpi iz jedne firme.

Tržište rada

Gotovo svakoga dana čitamo da tržište rada tu ili tamo mora da bude reformisano. O potrebi reformi tržišta rada u Nemačkoj pre pet-šest godina je pisao i dr Ernst Hilebrand. Indikativno je da je cena časa rada u skandinavskim zemljama možda i najveća na svetu, da su radni odnosi u ovim zemljama prijateljskije ustrojeni za zaposlenog nego bilo gde drugde i da te države nemaju ekonomskih problema. S druge strane, niski troškovi radne snage, tj. male plate nisu sprečile pogoršanje ekonomsko-finansijske situacije u mnogim zemljama.

– Kad bi niske plate bile pozitivan faktor Indija bi bila jako bogata, a Švedska jako siromašna. A upravo je suprotno – kaže dr Hilebrand. Plate odslikavaju poslovanje jednog preduzeća, njegovu produktivnost. Prema tom kriterijumu firme u Švedskoj bi mogle da isplaćuju i veće plate. Baš to je problem poslednjih decenija u Evropi, pa i u Nemačkoj, da je kretanje plata izgubilo vezu sa kretanjem produktivnosti. Prvih decenija posle Drugog svetskoj rata to je kretanje bilo paralelno, a poslednjih petnaestak godina su, pod pritiskom nezaposlenosti, međunarodne konkurencije, deregulacije propisa o zaštiti na radu, kretanja plata i produktivnosti izgubila vezu, odnosno plate rastu sporije od produktivnosti. To je problem i za nemačku privredu jer je njeno unutrašnje tržište relativno nedinamično, manja domaća tražnja gura nemačke firme jako ka izvoznim tržištima.

– Reforme tržišta rada koje su u Nemačkoj sprovedene 2010. godine – nastavlja naš sagovornik – sigurno imaju i par pozitivnih, ali imaju i mnoge negativne efekte. Te su reforme doprinele snižavanju plata i zato Nemačka ima najveći sektor niskih plata u Evropi. U onom delu u kome su dale negativne efekte reforme tržišta rada moraju hitno da budu izmenjene i to će učiniti buduća, nadam se, socijaldemokratska vlada.

Sumnja u demokratiju

U Evropi vlada uverenje da je kancelarka Angela Merkel vrlo vešto vodila Nemačku kroz ovu ekonomsku krizu i da joj je čak polazilo za rukom da progura nemačke interese često i protivno interesima nekih drugih država. To mišljenje deli i naš sagovornik, ali se pita da li je ono što Angela Merkel definiše kao nemački interes dugoročno zaista nemački interes. Ali kratkoročno, njoj je zaista pošlo za rukom da svoja politička gledišta relativno snažno nametne Evropi, dakle, može se reći da je relativno vešto vladala. Posle pada grčkog premijera Jorgosa Papandreua, a može se reći i posle ostavke italijanskog premijera Berluskonija, u mnogim krugovima se može čuti da vlade u Evropi ne smenjuju birači na izborima nego evropska birokratija i finansijska tržišta. Zato se postavlja i pitanje da li je EU zaista demokratska politička tvorevina. Među onima koji prilično osporavaju njen demokratski karakter je i dr Erns Hilebrand.

– Evropska integracija raspolaže delatnu moć demokratskih nacionalnih političkih procedura sve više podriva i time izaziva njihovu duboku legitimacionu krizu – kaže naš sagovornik. – To je jedan elemenat, to što mi stalno idemo u pravcu birokratske vladavine, a drugi je rastuća zavisnost politike od finansijskih tržišta. U tu su se zavisnost politike same dovele, prezadužujući se. Istina je da je prezaduženost nastala kao rezultat spasavanja finansijskog sektora, a ni to nije sprovedeno na optimalan način. Jer, ako se bankarski sektor već spasava, onda je trebalo omogućiti da ga politika kontroliše i ubuduće jače reguliše. Ovako su izdati bankarskom sektoru blanko čekovi i posledice neodgovornog privatnog ponašanja otklonjene su parama poreskih obveznika. To je bila velika greška. Trebalo je te stvari u najmaju ruku podržaviti, ako se već spasavaju – zaključuje naš sagovornik.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari