Ni više od dve decenije nakon raspada SFRJ u novonastalim državama ne prestaju sporenja oko naziva nekada zajedničkog jezika – srpsko-hrvatskog, niti postoji jedinstveno mišljenje o tome da li se radi o jednom jezičkom sistemu ili o više jezika.


Nove dileme otvorili su slavisti Paul Louis Thomas i Vladimir Osipov, koji su za frankofone govornike napisali Gramatiku bosanskog, hrvatskog, crnogorskog i srpskog jezika. Knjigu je objavio Institut za slovenske studije u Parizu.

– U Srbiji, Republici Srpskoj i dobrom delu crnogorske struke koristi se naziv srpski, u Hrvatskoj i među Hrvatima u Bosni i Hercegovini – hrvatski, Bošnjaci ga zovu bošnjačkim, a malobrojni crnogorski lingvisti koriste naziv crnogorski, kaže za Danas lingvista Boban Arsenijević, profesor na Niškom univerzitetu.

U međunarodnoj nauci, objašnjava sagovornik Danasa, stvari su nešto komplikovanije. Najveći deo lingvista u svetu i danas koristi naziv srpsko-hrvatski (Serbo-Croat, Serbo-Croatian), ne kao izraz stava, već upravo u želji da ne iskažu nikakav stav, nastavljajući sa korišćenjem termina koji je dominirao pre raspada Jugoslavije. Neki hrvatski lingvisti na međunarodnoj sceni insistiraju na upotrebi naziva hrvatski. Većina Bošnjaka, ali i mnogi Hrvati, koriste naziv Bosnian/Croatian/Serbian ili naziv Ser-Bo-Croat(ian), gde ovakvo pisanje starog termina otvara mesto za bošnjačku komponentu. Nešto ređe se koriste etnički neutralan naziv novoštokavski (Neoshtokavian), kao i izdvojeni nacionalni nazivi (Serbian, Croatian, Bosnian) – ovi potonji naročito kad je tematika vezana za govore unutar jedne od država.

Pomenuta gramatika francuskih slavista uvodi četvorokomponentni naziv ovog jezika – bosanski, hrvatski, crnogorski i srpski – BCMS odnosno BCHS, smatrajući ga najneutralnijom i najmanje lošom formulacijom.

Da li se radi o jednom jeziku ili o više njih, pitanje je oko koga južnoslovenske države ne mogu decenijama da se slože. Za srpske lingviste i većinu bošnjačkih u pitanju je jedan jezik, a osobine po kojima se ti govori razlikuju ne prelaze nivo varijante jednog jezika. Na drugoj strani je većina hrvatskih i oni crnogorski lingvisti koji koriste naziv crnogorski. Oni naglašavaju da su u pitanju veoma različiti jezici, sa razdvojenim istorijama, tradicijama i značajno udaljenim standardima.

U Lektoratu hrvatskog Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa objašnjavaju na osnovu čega zasnivaju takvu tvrdnju.

„Za uspostavljanje nekoga jezika kao književnoga ili standardnoga nužno je dvoje: i osnovica i ono što se naziva intelektualnom ili kulturno-civilizacijskom nadgradnjom. Hrvatski i srpski kao književni ili standardni jezici dijele dijalekatsku osnovicu, no upravo se po toj nadgradnji u najvećoj mjeri razlikuju zato što im ona nije bila zajednička,“ ističu u hrvatskom ministarstvu za naš list.

Sociolingvistkinja Jelena Filipović sa Filološkog fakulteta u Beogradu kaže da je jezik ono što njegovi govornici i govornice veruju da jeste, pa tako i nosilac etničkog, nacionalnog ili državnog identiteta. Ona ističe da strukturalna lingvistika insistira na empirijskim jezičkim analizama, po kojima se zaista radi o jednom jezičkom kodu – jednom jeziku sa više međusobno razumljivih varijeteta. „Nauka 21. veka poziva na kritički pristup i podrazumeva mogućnost višestrukih interpretacija naučnih činjenica, te su zapravo oba tumačenja podjednako odbranjiva, samo je pitanje polaznih premisi naučnog istraživanja“, kaže Jelena Filipović.

Za razliku od podela u zemljama bivše SFRJ, u međunarodnoj naučnoj javnosti preovlađuje stav da se upravo zbog strukturalnih odlika može govoriti samo o jednom jeziku (razlike koje među tim jezicima postoje, i na kojima se insistira, nisu dovoljne za drugačiju naučnu interpretaciju), a svaki od naroda koji se tim jezikom služi oblikovao ga je, standardizovao i imenovao po svojoj volji, što je legitimna praksa sa stanovišta sociolingvistike.

Da je reč o jednom jezičkom sistemu koji ima četiri standarda pored autora pomenute gramatike smatra i Stiven Franks, profesor na jednom od najjačih odseka za slavistiku američkog univerziteta Indiana Bloomington, koji kaže da se na tom odseku ovi jezici izučavaju zajedno, a koriste naziv BCS. Uostalom, kao što se uče i drugi polistandardizovani jezici (engleski, francuski, španski, portugalski), tako se organizuje i nastava slovenskih jezika.

Iz hrvatskog ministarstva skreću pažnju da je ruski jezik po logici stvari uvek bio glavni studijski predmet na slavistikama u svetu. „Slijedili su drugi, no na relativno su malom broju fakulteta postojali studiji južnoslavenskih jezika i književnosti, uglavnom ipak lektorati. Na nekim su mjestima tradicionalno bili hrvatski lektori, na drugima srpski. No, jedno je ime i formalno uvrštavanje, a drugo je organizacija nastave.“

Istražujući perspektivu bosanskog jezika u Rusiji, lingvistkinja Amela-Ljevo Ovčina navodi da se tamo poslednjih godina javlja određeni interes za pitanje statusa i naziva jezika bivše Jugoslavije, što se ogleda i u odvojenom izučavanju hrvatskog i srpskog jezika na nekim ruskim univerzitetima, ali da se bosanski jezik kao posebno standardizovan još ne prepoznaje ili ne prihvata u akademskoj zajednici. Ovčina zaključuje da bi za bosanskohercegovačku nauku, kulturu i ekonomiju dobro došla bolja saradnja sa Rusijom i drugim zemljama sveta, jer prihvatanje bosanskog zavisi i od prisutnosti i snage njegove kulture. To svakako treba da imaju u vidu sve jezičke politike u regionu.

Razdvajanjem država udaljavale su se i jezičke politike, svaki od naroda je nastojao da unutar svoje zemlje kodifikuje jezik, ističući pritom niz jezičkih specifičnosti svog područja, i imenuje ga prema nazivu svoje nacije. U želji da se jezici što više razlikuju, u Hrvatskoj i Crnoj Gori se išlo za tim da se i veštački stvore razlike ako ih nema. Opšte je poznata hrvatska akcija čišćenja jezika od tuđica i svega nehrvatskog, u kojoj su se jezički stručnjaci utrkivali ko će napraviti „najkroativniju“ riječ. Taj hrvatski purizam dobio je oštru kritiku u knjizi „Jezik i nacionalizam“ Snježane Kordić, koja ga smatra „oruđem rasističke i nacionalističke ideologije“. Crna Gora je alofone ś, ź, preimenovala u foneme, i dodala ih svom pismu, ali je zanimljivo da se ta slova ne mogu naći na zvaničnim sajtovima njihovih institucija. Dobar deo crnogorske struke se protivi i osuđuje takvo jezičko planiranje, među kojima i lingvistkinja Rajka Glušica, koja je tu jezičku politiku okarakterisala kao nacionalističku i diletantsku.

Bosna i Hercegovina, čiji je službeni jezik bosanski (termin bošnjački se odnosi isključivo na Muslimane, a potenciraju ga nacionalistički nastrojeni hrvatski i srpski lingvisti), posebno ističu leksičke razlike, koje se ogledaju u većem broju turcizama.

U fokusu srpske jezičke politike je ćirilica, s kojom latinica više nije ravnopravna u služenoj sferi, a pokušava se sa stvaranjem privida da je to pismo, žig srpske nacije, ugroženo, dok se od latinice pravi narodni neprijatelj. Nadalje, srpska naučna javnost teško prihvata jezičko raslojavanje, a naročito ne priznaje njihova različita imena. Dobar deo srpskih lingvista smatra da postoji samo srpski jezik, a da se političkim nazivima krade srpski standard. Po izdanju pomenute francuske Gramatike BCHS bilo je kritika da takva gramatika predstavlja opasnost, jer izjednačava srpski kao „jedini naučno nesporni jezik“ sa ostalim „političkim“ jezicima.

„Da li je srpski naučnije zasnovani jezik od drugih? Kako je ime jezika političko pitanje, nijedno ime nije naučnije od drugih. Neka imena jesu novija imena za nešto što postoji mnogo duže, ali svaki čovek, i svaka zajednica, zadržavaju pravo da jezik koji koriste imenuju kako im je volja: za to naučni kriterijumi ne postoje“, smatra lingvista Boban Arsenijević.

Posle raspada SFRJ bilo je normalno očekivati da će se od nekada zajedničkog jezika formirati različiti standardi. Kako objašnjava Jelena Filipović, oni se u sociolingvistici zovu ausbau jezici – standardi nastali iz jedne dijalektalne celine usled delovanja ekstralingvističkih faktora. Takvi su na primer skandinavski jezici, te nismo ni prvi ni poslednji kojima se to dešava.

Upoređujući jezičke politike država u regionu, Arsenijević to ilustruje primerom jezika gluvonemih. Naime, zajednica gluvonemih u bivšoj Jugoslaviji koristila je isti znakovni jezik, koji je nazivan jugoslovenskim znakovnim jezikom.

„Nakon raspada Jugoslavije, Hrvati su se malo više pozabavili ovim jezikom: pisali udžbenike, standardizovali, naučno izučavali, i pritom ga preimenovali u hrvatski znakovni jezik. U Srbiji je od svega ovoga urađeno malo ili nimalo. Zato danas u svetu svi lingvisti znakovnog jezika znaju za hrvatski znakovni jezik, i ne znaju za srpski. I ako bi videli uzorak znakovnog jezika koji se koristi u Srbiji, identifikovali bi ga kao hrvatski. Da li je ovo loše za Srbiju i srpsku jezičku politiku? Ne znam. Ne vidim da je loše. Loše je to što mi naš znakovni jezik ne proučavamo, ne školujemo prevodioce i edukatore, što u našoj zemlji još uvek prevladava stav da znakovni jezik nije jezik i nema gramatiku, a ne to što će ga drugi zvati hrvatskim“, zaključuje Arsenijević.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari