Iako Srbi na Kosovu i Metohiji Božić prvi put dočekuju u samoproglašenoj kosovskoj državi, episkop raško-prizrenski Artemije (Radosavljević) u intervjuu za Danas kaže da „radost sa kojom se dočekuje praznik Hristovog Rođenja ne mogu da pomute nikakve spoljašnje okolnosti“.

– Život Crkve i našeg naroda na KiM posle samostalnog i nelegitimnog proglašenja nezavisnosti u suštini se nije promenio. Srbi i dalje žive u svojoj državi Srbiji, u teškim okolnostima, neprijateljskom okruženju u enklavama, logorima, getima. Albanske institucije posle tzv. proglašenja nezavisnosti KiM pokušavaju da zagorčaju život preostalim Srbima, otežavajući komunikaciju sa ostalim delom Srbije, dolazak na KiM, dostavljanje humanitarne pomoći, lekova i svega što bi olakšalo preživljavanje našeg naroda. Ali, i u takvim uslovima, kao i mnogo puta u istoriji i za vreme slobode i za vreme okupacije, pravoslavni vernici dočekuju Božićsa radošću na koju ne može da utiče ono što je prolazno i zemaljsko. Gospod Hristos je svojim rođenjem na zemlji započeo najgrandioznije delo, najsudbonosniju revoluciju koja je ikada izvedena u istoriji ljudskog roda, revoluciju i bunt čoveka protiv svakog greha najpre u sebi, a onda i oko sebe, protiv svakog zla i đavola. Svesna borba protiv te troglave aždaje jeste borba za spasenje.

Zbog toga je Božić najradosniji hrišćanski praznik koji je najdublje utkan u život svake ljudske duše, svake porodice, svakog hrišćanskog naroda – ističe vladika Artemije.

U situaciji kad Srbi ne priznaju institucije nezavisnog KiM, a postoje dve međunarodne misije, ko je nadležan da brine o bezbednosti života i imovine Srba na KiM?

– Prema saznanjima koje imamo od naših vlasti u Beogradu, Kfor je, kao i dosad, odgovoran za bezbednost. Ali, ako se zna da on nije izvršio svoju misiji 1999. i kasnijih godina, jer je upravo pod vlašću Unmika i u prisustvu Kfora izvršeno etničko čišćenje nad Srbima, nije nikakvo čudo što se i dalje takve stvari događaju. Za sve napade koji su od 1999. izvršeni na naše vernike i objekte SPC, uvek smo se obraćali Unmiku i Kforu, ali nikada nismo dobili odgovor, što je slučaj i u poslednjih mesec-dva, kada takoreći nije bilo dana bez napada na naše vernike, provala u crkvama, rušenja grobova, spomenika, čak i manastira Gračanice. Budući da do sada sva naša obraćanja nisu dovela do nekih pozitivnih rešenja, ne znamo kome treba da se obratimo i za mnoge druge probleme koji sada nastaju na terenu, mada se i dalje, u skladu s Rezolucijom 1244 SB UN, obraćamo isključivo predstavnicima međunarodne zajednice.

Kako komentarišete da su se poslednji napadi poklopili sa odlukom SB UN o razmeštanju Euleksa?

– Šiptarski teroristi i zločinci misle da na taj način pokažu Srbima da zamena Unmika Euleksom i nekih šest tačaka koje je Srbija tobože postigla u pregovorima sa predstavnicima UN, njih ne može da spreči da dovrše etničko čišćenje i ugrožavanje prava srpskog naroda i srpske crkve na KiM. To je možda, neka vrsta stavljanja do znanja da Euleks i za Albance nije dobro došao na KiM jer, prema nekim izveštajima, navodno nije tu da bi udovolji očekivanjima Albanaca i sproveo Ahtisarijev plan, iako u suštini znamo da je upravo zbog toga došlo do promene međunarodne misije. Unmik je omogućio proglašenje nezavisnog KiM, a Euleks je tu da ga ozvaniči i cementira ono što je većurađeno. Tako mi doživljavamo dolazak Euleksa. Zato je teško objasniti zašto se preko leđa srpskog naroda i naših svetinja obračunava neko ko je nezadovoljan Euleksom.

Međunarodne misije na KiM nameravaju da spovedu Ahtisarijev plan i u oblasti zaštite kulturne baštine, koja je i predmet dogovora Beograda i UN u okviru šest tačaka. Da li ste obavešteni o tome?

– Zvanično me niko nije obavestio, znam samo ono što objavljuju mediji. Stalno se govori o tih šest tačaka, među kojima je i pitanje kulturne baštine. Međutim, javnost u Srbiji nije mogla direktno da se upozna sa sadržajem tih tačaka, tako da ne znam šta je dogovoreno ni pitanju kulturne baštine. Umesto toga, iz medija sam nedavno saznao da Ministarstvo za kulturu tzv. Vlade Kosova, uz pomoćBritanske ambasade preduzima aktivnosti za izradu elektronske baze podataka kulturne baštine na KiM, kako bi se pokazalo kako je ona jedinstvena i nedeljiva. To nije ništa drugo, nego novi nasrtaj na kulturnu baštinu srpskog naroda, pokušaj da se oduzme od vlasnika – srpske države i Crkve, kako bi bila proglašena za kosovarsku kulturnu baštinu. Čini mi se da tako nešto ne stoji ni u Ahtisarijevom planu, ni u dogovoru o šest tačaka, mada ministar tzv. kosovske vlade Valton Bećiri tvrdi da će u izradi te baze podataka učestvovati čak i neki Srbi.

Iskustvo raspada bivše SFR Jugoslavije govori da se u svim novonastalim državnim tvorevinama od SPC očekivalo da pomogne mirnu integraciju srpskog stanovništva. Da li postoje takva očekivanja i kada je rečo integraciji Srba u „novu kosovsku realnost“?

– Apsolutno se ne može govoriti o pomoći Crkve u nekom integrisanju srpskog naroda u tzv. institucije nezavisnog KiM. SPC je u svim ostalim delovima bivše Jugoslavije, gde su Srbi živeli i gde žive, nastojala da pomogne da srpski narod ostane i opstane na tim prostorima. U svim tim krajevima postoje naše svetinje, a Crkva pomaže opstanak našeg naroda i povratak prognanih. Tu misiju Crkva vrši i na KiM. Kao što očekujem da srpska država nikada neće priznati nezavisno Kosovo, jasno je da pogotovo SPC nikad neće pristati i prihvatiti da njene svetinje na KiM pripadaju nikom drugom, osim srpskom narodu i Crkvi koji su kroz vekove gradili i čuvali.

Možete li nešto detaljnije da kažete o nedavnom razgovoru članova Svetoga arhijerejskog sinoda SPC sa predsednikom Srbije o saradnji s Euleksom?

– Znam da je došlo do tog susreta, međutim, šta je dogovoreno i razgovarano nije poznato ni meni, ni javnosti. Od najave dolaska Euleksa koji bi trebalo da zameni Unmik i da sprovede Ahtisarijev plan, bio sam rezervisan prema takvoj misiji EU i čak kroz dopis sveštenicima i monaštvu u Eparhiji raško-prizrenskoj zauzeo stav da sa Euleksom nema i ne može biti nikakvog kontakta i saradnje. Budući da je srpska država na neki način pristala na Euleks, prihvatila ga kroz odluku SB UN, pa je misija EU sada na KiM prisutna zahvaljujući pristanku srpske države, mi se saobražavamo sa stavom Beograda jer ne želimo, niti možemo da se konfrontiramo i ratujemo s našom državom i vlastima u Beogradu. Sa Euleksom ćemo razgovarati i kontaktirati onoliko koliko budemo procenili da ne ide na štetu našeg naroda. Sa institucijama tzv. nezavisnog Kosova nema i neće biti nikakvih kontakata.

Uoči jednostranog proglašenja nezavisnosti KiM javno ste iznosili predloge šta bi trebalo preduzeti. Sada i zvaničnici priznaju da Srbija nema strategiju odbrane zemlje, a politika prema KiM kreira se u uskom zatvorenom krugu. Šta očekujete od vlasti u Beogradu u sadašnjoj situaciji?

– Očekujem da ispoštuju svoje reči i dosadašnje izjave da nikada neće priznati i pristati na tzv. nezavisno KiM, odnosno na odvajanje KiM od Srbije pod bilo kojim imenom i nazivom. Što se tiče bezbednosti za koju je država odgovorna, i pre samoproglašenja kosovske nezavisnosti izražavao sam nezadovoljstvo izjavama da će Srbija kao država braniti KiM svim dozvoljenim diplomatskim sredstvima, ne pominjući ništa drugo. Smatram da se na takav način teritorija jedne države niti može, niti je igde u svetu branjena i odbranjena. Ostaje da vidimo šta će ova vlast uraditi. Jasno je da niko neće tražiti konkretno ničiji potpis na neki dokument o tzv. nezavisnom Kosovu, ali ne činjenjem onog što smo dužni činiti, zapravo pristajemo da se to sprovodi i bez našeg potpisa.

Kakva je ekonomska i socijalna situacija na KiM? Da li su tri narodne kuhinje koje je Eparhija otvorila dovoljne da obezbede preživljavanje svih kojima je pomoćneophodna?

– Ekonomski i socijalni uslovi u kojima naš narod živi poslednjih deset godina zaista su veoma teški. Ni ranije nije bilo lako, ali posle 1999. Srbi su proterani iz svih institucija, sa radnih mesta, čak nisu u mogućnosti ni da obrađuju vlastitu zemlju. To je Crkvu rukovodilo da se zauzme oko otvaranja narodnih kuhinja u mestima gde su nemaština i siromaštvo najveći, kao što je novobrdski kraj, oko Kosovske Kamenice ili najnovija kuhinja u Vrbovcu kod Vitine. Ove tri kuhinje zaista su umnogome pomogle i doprinele opstanku i preživljavanju Srba na tim prostorima, ali to ni izdaleka ne zadovoljava sve potrebe na KiM. Prva kuhinja u Prekovcima kod Novog Brda u početku je radila zahvaljujući pomoći grčkog naroda. Kad je ona počela da posustaje, imali smo velikih teškoća da održimo tu kuhinju. Od kako se krenulo sa dokumentarnim filmovima „Kad bi hleba bilo više“, naročito posle akcije „Jedan SMS za jedan obrok gladnima na KiM“ situacija se znatno popravila, tako da smo otvorili i ovu, treću narodnu kuhinju u Vrbovcu.

Koliko država Srbija pomaže rad tih kuhinja i da li nadležne vlasti u Beogradu sarađuju sa Eparhijom u osmišljavanju i ostvarivanju socijalnog programa na KiM?

– Država je pomogla pre neku godinu sa izvesnom sumom novca preko organizacije „Majka devet Jugovića“, koja vodi ovu humanitarnu akciju na KiM. Ne postoji stalna pomoćdržave, niti bilo kakav dogovor o traženju i iznalaženju rešenja kako bi se socijalno pitanje našeg naroda rešilo na adekvatan i zadovoljavajući način. Ima jako, jako mnogo onih koji zaista jedva sastavljaju kraj s krajem. Mnogi od njih dolaze kod nas u Gračanicu za pomoć. Pomažemo im koliko možemo od priloga koje dobijamo od naših prijatelja i našeg naroda iz inostranstva. Ali, to je samo kap vode u vrelom pesku. Mnogo puta smo razgovarali i razgovaramo s pojedincima iz Koordinacionog centra i Ministarstva za KiM, ukazujemo na egzistencijalne i socijalne potrebe stanovništva. Dobijamo izvesna obećanja, kažu treba uraditi socijalne kartice i još mnogo toga, ali u suštini još ništa konkretno nije urađeno po tom pitanju. Čuje se da su velike pare iz budžeta Srbije izdvajane za KiM, ali narod nekako ne oseća dotok tog novca i pomoći. Država je svakako puno pomogla na održavanju zdravstva i školstva. Radnici koji rade u ovim oblastima bili su stimulisani duplom platom, ali je to izazvalo i izvesnu podeljenost, pa i ogorčenost onog dela naroda koji je ostao na KiM posle 1999, a teško preživljava. Nezadovoljstvo izaziva i činjenica da mnogi koji su napustili, čak i prodali svoju imovinu na KiM, dolaze i rade u zdravstvenim i obrazovnim institucijama za duple plate, ali istini za volju treba reći i da među lokalnim stanovništvom, koje je uglavnom seosko, nema dovoljno stručnjaka koji bi radili u zdravstvu, školstvu, sudstvu.

Osim teške ekonomske i socijalne situacije, koliko neslaganja u vrhu SPC, čiji smo svedoci većduže vreme, utiču na duhovno stanje Srba na KiM?

– Mislim da takozvano neslaganje u SPC, konkretno u ERP, bitno ne utiče na duhovno stanje srpskog naroda na KiM. Narod niti može da shvati, niti da prati zbog čega je došlo do izvesnih neslaganja i nesuglasica. Sudeći prema odnosu vernika, dolasku i posetama bogosluženja i crkvi, to ne utiče na duhovno stanje i opredeljenje našeg naroda.

Ljudi su, ipak, zbunjeni ne samo odnosima u Eparhiji, nego i onim što se događa u Saboru SPC i oko patrijarha srpskog Pavla, koji je na KiM proveo 34 godine.

– Naš narod na KiM reaguje na isti način kao i vernici u Beogradu i drugim delovima Srbije. Svakako da im je mnogo toga neshvatljivo i da ima različitih mišljenja. Jedni zastupaju stav da je trebalo birati novog patrijarha, bez obzira na to što imamo živog poglavara. Drugi su saglasni sa odlukom Svetog arhijerejskog sabora da ne treba ići na izbore dok god je patrijarh živ, budući da je pitanje funkcionisanja Crkve i crkvenih organa rešeno putem zamenika Njegove svetosti patrijarha Pavla, što funkcioniše većviše od godinu dana.

U kojoj meri Sabor zaista osluškuje šta misle vernici kad je rečo pitanjima poput vanrednog izbora novog poglavara?

– Vrlo malo ili nimalo.

Zbog čega Sabor SPC već nekoliko godina ne može da razreši problem patrijarhove bolesti i zauzme jasan stav o pitanju eventualnog izbora novog patrijarha?

– Ovo pitanje nije umesno. Sabor je izašao pred javnost sa svojim rešenjem. Prema kanonima i Ustavu naše crkve, novi patrijarh se ne bira dok imamo patrijarha. To što neki sa tim nisu zadovoljni bilo u narodu, bilo čak i u krilu više jerarhije, to nije stvar Sabora, nego pojedinaca. Stav Sabora bio je poznat od ranije i ne može se reći da Sabor nije u stanju da reši to pitanje.

Da li u SPC izostaje bogoslovski dijalog, čak kad su u pitanju krupne teme poput liturgije, gde smo svedoci samo velikih sporenja, pa i fizičkih obračuna? Vernicima niko nije pokušao ni da objasni, u meri koja bi njima bila razumljiva, o čemu se radi.

– To je još uvek stanje previranja. Crkva je i tu potpuno jasno i nedvosmisleno tri puta ponovila odluku o potrebi bogosluženja na tradicionalni način koji je vekovima vršen u našem narodu, kao i da ne treba uvoditi novotarije samovoljno, bez saglasnosti Sabora. Nažalost, još ima onih koji te odluke Sabora ne prihvataju i ne sprovode u delo, a da Crkva još to toleriše i ne preduzima odgovarajuće sankcije.

SPC nije raščistila imovinske odnose sa državom, pristaje na pomoć iz državnog budžeta koji pune poreski obveznici, a za uzvrat već neko vreme javnost opterećuje borbom za patrijaraški tron, svađama i skandalima. Da li Crkva počinje da liči na „negativca“ u društvu kako je svojevremeno kao „klasni neprijatelj“ opisivana u udžbenicima za marksizam?

– Crkva većdugi niz godina traži da joj se vrati oduzeta imovina, koju su uzurpirale bezbožničke komunističke vlasti u posleratnim godinama. Ona je to pitanje vrlo često postavljala u kontaktima sa predstavnicima države, dobijala razna obećanja, koja su ostala neispunjena. Nedavno je donet Zakon o restituciji crkvene imovine. Taj proces je u toku, ne odvija se brzo i na zadovoljavajući način, ali svakako će se okončati i rešiti tako što će tamo gde je moguće crkvena imovina biti vraćena, a tamo gde to nije moguće biće na neki način kompenzovana. Crkva većdecenijama prima, čak i u komunističko vreme je primala, od države izvesnu donaciju za centralnu kasu, odakle je podmirivala svoje vitalne i neophodne rashode, kao što je izdržavanje bogoslovija, fakulteta… Da li Crkva zbog toga dolazi u poziciju „negativca“ kako su neki želeli da govore – mislim da to nije prava slika. Crkva je jednostavno vojinstvujuća Crkva ovde na zemlji, bori se sa raznim problemima, a jedan od njih je i pitanje materijalnog opstanka. Članovi Crkve su i svi vernici koji plaćaju porez, iako porez plaćaju i oni koji se deklarišu da nisu članovi Crkve. Porez se, ipak, raspoređuje na mnoge stvari, ne samo na potrebe Crkve.

Zbog čega je Crkva za nekoliko meseci od institucije kojoj se najviše veruje u srpskom narodu došla u situaciju da se u medijima otvoreno postavlja pitanje poverenja u rad Sinoda i saborske odluke?

– Mediji ne prikazuju uvek i na pravi način probleme koji svakako postoje i u Crkvi. Često boluju od teške bolesti senzacionalizma, koji omogućava veći tiraži bolju prođu u javnosti. Imaju tendenciju da težnjom za škakljivim pitanjima prosto „golicaju“ interesovanje svojih čitalaca, slušalaca i gledalaca.

Svedoci smo da i sami episkopi preko medija dovode u pitanje odluke najviših crkvenih organa.

– To je stvar pojedinaca i lične slabosti.

Srbija je i ranije bila u teškim političkim situacijama, ali je SPC delovala stabilno. Sada imamo ne samo uzdrmane institucije, nego i Crkvu u kojoj, prema proceni jednog od arhijereja, vlada „besporedak i neporeciv haos“. Kakve posledice to može da ima?

– To što je neki pojedinac takve reči izrekao javno i ukazao na, po njemu, neke negativnosti, zapravo govori o stanju njegove duše, a ne o stanju Crkve. On je verovatno izazvan nekim nezadovoljstvom ili gnevom zbog neispunjenih želja ili očekivanja, pa je optužio svoju Majku Crkvu, čiji je i on jedan od odgovornih članova. To nije prava slika Crkve, koja je i dalje institucija od poverenja.

Imajući u vidu događaje u SPC poslednjih nekoliko godina, čini se da se često ni sam vrh SPC, čak ni u vreme posta, ne pridržava jevanđelske lestvice vrlina koja, između ostalog, obuhvata: smernost, milosrđe, krotost, pokajanje, pravdu, istinu, dobrotu, trpljenje, uzdržanost, praštanje, bratoljublje… Kakva je to poruka vernicima?

– Uvek se nekako baš za vreme posta i velikih praznika iskušenja pojačavaju, jer i neprijatelj naš đavo radi svoj posao i želi da u vreme predviđeno za pojačan post i molitvu našu pažnju skrene na druge stvari. Zato utiče da se neka pitanja pokrenu i rešavaju baš u vreme kada bi trebalo da smo više posvećeni svom unutrašnjem životu. Crkva i tokom istorije, izazivana pojedinim sporovima i pojavom jeresi reagovala je i rešavala probleme ne čekajući da prođe post ili neki veliki praznik. Ona tako postupa i danas. Vernici zauzimaju stav prema svojoj savesti. Učestvuju i oni molitvom, podvigom, saglašavanjem ili neprihvatanjem odluka pojedinih članova jerarhije, tako da je to zajednička borba crkvene jerarhije i vernika. Pa ipak, Crkva je jedna i jedinstvena.

 

Razvijanje svesti o KiM

Svoju ovogodišnju božićnu poslanicu vernicima vladika Artemije naslovio je „Božiću getu, pogled sa Kosova i Metohije“. U njoj, između ostalog, upozorava na opasnost od paganizma, kao jedne od posledice ateizacije i poziva „i vlasti i narod u celini da se vrate Bogu i sebi“, jer je to jedini pravi put za rešavanje svih srpskih problema, uključujući i pitanje KiM. „Bez obzira na bezakono i nelegitimno proglašenje nezavisnosti KiM i međunarodnog stava prema tom pitanju, dužni smo da negujemo i razvijamo svest u našem narodu, od obdaništa do univerziteta i staračkih domova da je KiM kolevka naše duhovnosti, kulture i državnosti, naš neotuđivi identitet, lična karta bez koje ne bismo bili prepoznatljivi“. Vladika Artemije očekuje da se „nastavi proces duhovne obnove“ i da „ova vlast učini ono što prošla nije uspela – da stvori i jasno definiše državni i nacionalni interes kada je KiM u pitanju i da rešavanju tog pitanja pristupi jedinstveno, državnički i odgovorno“.

 

Gospod stoji pred vratima i kuca

Kao što kaže crkvena pesma: „Hristos se rađa slavite ga, Hristos dolazi s Neba, sretnite Ga“, tako treba da za Božićpripremimo sebe postom, pokajanjem, svetom tajnom pokajanja i ispovesti kako bismo bili spremni za susret sa Bogomladencem Hristom, da ga očišćeni od naših grehova i strasti primimo u svoja srca i duše. Gospod na jednom mestu kaže: „Evo stojim pred vratima i kucam“. On čeka da ga primimo, da bi mu u našem srcu i duši bio prijatniji boravak nego u hladnoj Vitlejemskoj pećini. S takvim molitvenim mislima i željama upućujem tradicionalni hrišćanski pozdrav: „Mir Božji, Hristos se rodi – Vaistinu se rodi i srećna Nova 2009“, poručuje vladika Artemije.

 

Generacijske razlike, ambicije i „napredni“ pogledi

Da li u Saboru SPC postoji zaista tako veliki generacijski jaz između mlađih i starijih episkopa, kako bi se dalo zaključiti na osnovu izjava u medijima, i šta mislite o predloženoj lustraciji u vrhu SPC?

– Prirodno je i normalno da u Saboru SPC postoji generacijska razlika, kao što je postojala i u vreme svetih Apostola, kao što postoji i u svakoj zdravoj i normalnoj porodici. Nije normalno da zbog te generacijske razlike postoji netrpeljivost, deobe i podozrenja između članova Sabora, što se u novije vreme, nažalost, primećuje u Saboru SPC. Ta podvojenost i netrpeljivost, bolje reći – nestrpljivost, posebno je došla do izražaja na novembarskom Saboru, kada je jedan broj mlađih episkopa istakao potrebu „lustracije“ u SPC, što je bilo veoma neprimereno i neukusno, jer je otkrilo želju pojedinaca da svoje mladalačke i „napredne“ poglede nametnu Crkvi i povedu je u nekom novom smeru, koji nije utabana i proverena staza Crkve kroz vekove. Prema toj temi „lustracije“ Sabor je bio koliko jedinstven, toliko i odlučan u zahtevu da se to pitanje skine sa dnevnog reda, te o tome nije dalje ni diskutovano. Brine što su nosioci te ideje, iako malobrojni, tu „buvu“ pustili u javnost posle Sabora, te time potvrdili svoje nezdrave ambicije i dodatno uneli uznemirenost među vernike. No, ništa za to. Crkva je u stanju da prevaziđe i to iskušenje, kao i mnoga druga koja na njenom istorijskom hodu kroz vekove iskrsavaju.

Ruska crkva faktor međupravoslavnog jedinstva

Da li će i na koji način promena na čelu Ruske pravoslavne crkve uticati na međupravoslavne odnose i saradnju sa Rimokatoličkom crkvom?

– Promene na čelu pomesnih pravoslavnih crkava su prirodna i normalna stvar kojom Bog rukovodi. Ne vidim razlog i ne očekujem da će promene na čelu Ruske pravoslavne crkve na bilo koji način utiču, kako na odnose među sestrinskim pravoslavnim crkvama, tako i po pitanju saradnje ili odnosa sa Rimokatoličkom crkvom. Ruska pravoslavna crkva je jedan od, nema sumnje, bitnih faktora za održavanje međupravoslavnog jedinstva i očuvanje čistote pravoslavne vere i predanja. Verujemo da će ona i ubuduće, nezavisno ko će doći za njenog Prvojerarha, nastaviti da igra tu svoju pozitivnu i konstruktivnu ulogu, čuvajući granice „koje postaviše Oci naši“.

Episkopi u rangu ministara

Na poslednjem Saboru pažnju medija privukao je „vozni park“ srpskih vladika. Da li su dobre marke automobila, pa i vladičanski čin u suprotnosti sa monaškim zavetima, kako se često čuje?

– I to je potpuno pogrešno predstavljena slika vladika i same Crkve. Luksuzna vozila u kojima se episkopi dovoze pred Patrijaršiju nisu njihovo lično vlasništvo. Pripadaju eparhijama na čijem su čelu i njima su samo na usluzi, isto onako kao što se gospoda ministri voze luksuznim vozilima koja su državna imovina, a ne njihova lična. Uvek je bilo, čak i u Kraljevini Srbiji i kasnije Jugoslaviji da je episkopski čin u rangu ministra. Niko, ni mediji, ni javnost ne kritikuje gospodu ministre kako dolaze na sednice Skupštine, gde se često svađaju, prave skandale ili se čak i tuku, ali kad su u pitanju episkopi, onda se stavljaju duple naočare da se vide marke vozila i kako vladika dolazi na sednicu Sabora ili Sinoda. Nikakvih nesaglasnosti nema ni između vladičanskog čina i monaških zaveta, jer i vladika, kao monah nema svoju ličnu imovinu. Čak i tamo gde se ukazuje na luksuz pojedinih eparhija i episkopskih dvorova, to episkopu ništa ne pripada lično i nije njegova lična imovina, nego crkvena.

Da li poslednji događaji pokazuju da ponašanje vladika počinje da liči na ponašanje ministara?

– To se može objasniti time što su i ministri i vladike iz istog naroda.

Kako komentarišete da javnost, ipak, očekuje veći asketizam od sveštenstva i monaštva?

– Imaju pravo da očekuju, ali ne i da mere. Niko ne zna kako se ko podvizava. To je lični odnos svakog pojedinca s Bogom i svojim savešću. Niko ne zna kako ko živi u ličnom životu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari