OLGA LALIĆ KROVICKA: Nastojim da ne živim u prošlosti

• Ratni sukobi koji su pratili raspad Jugoslavije i koji su vas i odveli u postojbinu vaše majke, Poljsku, imali su uticaj i na vaše stvaralaštvo?

– Kad je rat počeo imala sam 11 godina i već tada pisala sam pjesme protiv rata. Ali sada sve manje pišem o ratu, nastojim živjeti ritmom današnjeg vremena. Želim zaboraviti sve što se tiče rata i ne živjeti više u prošlosti. Nažalost, težak život se vukao za mnom i poslije rata, zato je toliko melanholičnih pjesama u mojoj poeziji. Ne znam da li ću ikad zaboraviti rat, kao i svi mi, ali treba opraštati, ne samo radi toga što smo hrišćani, već i zato da bi nam svima bilo lakše živjeti. Mog supruga interesira Drugi svijetski rat, kao i balkanski ratovi. U Poljskoj, živimo u regiji gdje je u vrijeme Drugog svijetskog rata vođena velika Duklanska bitka kad su se Slovaci, Poljaci, Ukrajinci, Rusini i Rusi borili protiv Njemaca. Kako je iz tog doba ostalo mnogo oružja koje se danas nalazi svuda uz put prema Slovačkoj i pošto je mnogo muzeja vezanih za Drugi svijetski rat, sva ta fascinacija moga supruga navodi me da mislim o ratovima, ali treba biti otporan na sve to.

• Kakvi su vaši kontakti sa zavičajnom Dalmacijom danas?

– Pretežno sam ljeti u Hrvatskoj. Suprug voli more i uopšte mediteransku prirodu, i ja također, ali možda ne više koliko prije, osjećam težinu vazduha u njoj. Kao željezo je zbijen. Dok mi je u Karpatima, gdje sada živim, dobro. Prije nego što sam upisala studij slavistike, maštala sam o tome da živim u Karpatima. Ipak, kako su moji pjesnički favoriti, do danas, Desanka Maksimović i, posebno, Dragutin Tadijanović i sama veoma često upotrebljavam zavičajne, dalmatinske motive u svojoj poeziji, ponekad i nesvjesno.

• Mnoge vaše knjige, pa i ovu objavljenu kod nas, likovno je opremio vaš suprug, slikar Kamil Krovicki?

– Moje prve knjige ilustrirala je suprugova sestra Joana Smola ili ja sama. Ona je pronalazila u mojoj poeziji ono što ja nisam mogla da iskažem. Suprug voli da ilustrira moje pjesme „težeg kalibra“. On me najviše poznaje i to mu najbolje uspjeva.

• Osnovali ste i uređujete sajt „Poezija“ koji promoviše, pre svega, stvaraoce Jugoistočne Evrope. Ovaj vaš projekat podržalo je i Ministarstvo kulture Poljske?

– Zahvaljujući tom sajtu upoznala sam dosta dragih ljudi i dobrih umjetnika. O nekima se malo zna i sami u sebi su skromni, ali jako dobro pišu. Uspjeh tog poduhvata doprineo je da poljsko Ministarstvo kulture podrži objavljivanje mojih pet narednih knjiga, četiri zbirke pjesama i romana-uspomene, koje bi uskoro trebale izaći iz štampe.

• Koliko su književnici iz Srbije prevođeni i poznati čitaocima u Poljskoj?

– U Poljskoj, ne samo među slavistima, jako su popularni Milorad Pavić i Slobodan Selenić. Već godinama prevode se na poljski jezik mnoga književna djela Ive Andrića, Dragoslava Mihailovića, Desanke Maksimović i mnogih drugih. Ispit iz srpske književnosti polagala sam kod profesora Juliana Kornhausera, savremenog pjesnika i kritičara čijem se znanju o srpskoj književnosti divim, kao i znanju mnogih drugih predavača na slavističkim katedrama u Poljskoj.

• A šta biste, kao nezaobilazno, preporučili za prevođenje iz savremene poljske književnosti?

– Znam da su na srpski jezik prevođeni Miloš, Kapušćinjski, Šimborska, Ruževič, Stasjuk, Zagajevski i mnogi drugi, ali treba ih još više prevoditi i znati da u poljskoj književnosti ima još mnogo dobrih, ali manje poznatih pjesnika i da je ogroman uticaj u društvu književnika i drugih intelektualaca koji su se borili za savremenu Poljsku. Ima već desetak i više godina da ne samo mladi čitaju prozu Andreja Stasjuka, pisca koji putuje kroz čitavu Istočnu Europu. Neko vrijeme putovao je i Balkanom autostopom, sve do Albanije. Stasjuk je također napisao i roman Dukla. Generalno, u Poljskoj je veliko interesovanje među mladim ljudima za Balkan i karpatske države.