Kultura nam ne treba, a sebe ne smatramo nekulturnim narodom. Ne zanima nas da čitamo, posećujemo pozorište ili bioskopske dvorane. Za sve uvek imamo opravdanja, obično čujem: Volim da čitam, ali nemam vremena. Kultura je suvišna, jer čovek od nje nema, barem na prvi pogled, nikakve koristi. U budžetu interesovanja, ona je na poslednjem mestu. A zaboravlja se da kultura ozdravljuje, učvršćuje identitet i stvara imunitet na razne zaraze. Ona nas čini otpornim na političke manipulacije jer znamo da čitamo znakove retoričkih prevara i fraza.


Dok putujem po Srbiji, gledam u zapuštene predele, zagađene puteve i reke i razgovaram sa ljudima. Kažu mi – kod nas se ove pojave neće nikad iskoreniti. Retko naiđem na nekog da ne kuka. Možda razloga ima, možda ne – ali svi se osećaju slomljeno. A kriza čini da se osećamo još poniženije. Obično, i naivno, ih savetujem da se vrate knjizi, da lepo žive sa komšijama i uređuju svoj dom. Bilo bi mi drago da vidim svoj narod koji se uputio kultivisanju sopstvenog mentaliteta. Usput, dodajem da je naše najveće blago gostoljublje i priroda. Eh, brate! – obično mi ogovaraju – kome je danas do kulture, kad jedva preživljavamo. Po ceo dam radim samo da zaradim za hleb. Osećamo se kao robovi koji služe onima koji su na vlasti i još nekulturniji od običnog naroda.

Nisam pristalica partijske kulture. Nisam ni one koju samo gura novac. Ne zanima me ni lobistička moćizlaganja sopstvene kulture, zanima me kultura koja svoj entitet zasniva na umetnosti. A ne obrnuto. Kakva je to umetnost koju stvaraju fondovi političkih i novčanih preporuka. Ako imaš novac, onda si umetnik, ako ne, nisi. Izvor čini da potok proteče; a ono što tražimo – zakon je autorskog čina – većsmo imali. Sve je u nama i ritualima podneblja, konfiguraciji pejzaža, krivudavim puteljcima koji vajaju emocionalno stanje. Žan Klod Karier veli da ukus vina ne zavisi od aditiva, većod uzbuđenja sa kojim je pravljeno.

Nije nekultura zateći ljude mrzovoljnih pogleda na ulici, ili one koji izbegavaju susrete, to većspada u tradiciju ponašanja izgubljenog, savremenog čoveka. No, najveća je nekultura usmeravana kultura. Ona nosi licemeran gen poništenosti autora i potištenosti čoveka. Ona je kao tesna uniforma. Lepo nam stoji, ali nama ne prija.

Ali, priznajem, ponekad se obradujem kad od nekog običnog čove ili radnika čujem da ga zanimaju kulturna dešavanja. Skoro sam tako sreo jednog narandžastog čistača sa brezovom metlom u Hilandarskoj ulici. Ponudio sam ga da popijemo pivo, a on mi je odgovorio da ne može jer je na radnom mestu. Još zapanjeniji sam bio kad mi je rekao da jedva čeka da završi posao i dođe kući i pročita nekoliko stranica knjige. On čita Kunderu, Bukovskog, Keruaka… Bez obzira što preko dana spada u najniži socijalni sloj, ovaj čistačneguje sopstvenu dušu i ne dozvoljava da mogućnosti budu amputirane.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari